Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Ćirilica bez politike? Hajte molim vas!

Ad hoc

Rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. Damir Boras blago je šokirao naciju svojim prijedlogom da se u osnovne škole uvede učenje ćirilice kao obvezan predmet. Više je puta naglasio kako je taj prijedlog izvan političkog konteksta, tek pitanje poznavanja vlastite kulturne baštine u koju spada i ćirilično pismo. Prijedlog zvuči razumno i nevino. Ali, i naivno.

Sredstvo imperijalizma

Je li, naime, danas još uvijek moguće govoriti o ćirilici u Hrvatskoj izvan politike? To je pitanje, objektivno, izrazito političko, ma što mi o tome mislili i ma što mi željeli. Ranih osamdesetih skupina mladića u Brišniku pjevala je: "Duvno moje, ne volim te više, u tebi se ćirilicom piše."

Afera je odjeknula diljem Jugoslavije u kojoj se nametalo mehaničko bratstvo, a pjevači su završili u zatvoru. I danas su u tom kraju u kojemu se krunio Tomislav natpisi na dva pisma, ali je onaj jedan redovito prekrižen. Tako je diljem Hercegovine. Ćirilica se s puno razloga doživljava kao simbol i sredstvo kulturnog imperijalizma, kojemu su temelje udarili Vuk Stefanović, Jovan Skerlić i Jovan Cvijić, s puno uvažavanja s ovih strana.

Najprije hrvatsko-srpsko pismo, pa hrvatsko-srpski jezik, pa hrvatsko-srpska država. Sjećanja su još i te kako živa i uvredljiva (sjeti se Vukovara), a budućnost još nije počela. I ne zna se kad će, u prvom redu zbog
stalnog oživljavanja osvajačkih ambicija s one druge strane.

U samim Borasovim obrazloženjima, iako on naglašava izvanpolitički kontekst, sadržani su, hotimice ili nehotice, politički motivi. On, na primjer, kaže kako bi učenje ćirilice pridonijelo boljem dijalogu s nacionalnim manjinama, čitaj srpskom, iako ni ona to pismo više ne koristi, te sa susjedima u Srbiji i Crnoj Gori.

Makedoniju je zaboravio. Zaboravio je i ruski jezik koji odmah nakon engleskog i eventualno njemačkog, u trgovinskom, turističkom i političkom smislu dobiva na najvećoj upotrebnoj vrijednosti. U fokusu je, dakle, uvijek samo Srbija.

Organizirana inicijativa

Nije, naravno, loše poznavati ćirilicu kao i glagoljicu kao, dopuštamo, dio kulturne baštine i povijesti vlastitog naroda. Ali, zar je za to potreban poseban, obvezujući predmet? Ukupna jezična baština, uključujući i naše zanemarene dijalekte, mogla bi se, eventualno, učiti u sklopu hrvatskog jezika, i to kao fakultativni program.

Najzanimljivije je zašto se baš zagrebački rektor, Hercegovac iz Vitine, starokatolik, rotarijanac i član Hrvatskog zmaja osjetio pozvanim pokrenuti ovaj prijedlog? Ta on je, zar ne, ipak zadužen za sveučilište, a ne za osnovne škole. Na ovoj se točki otvara pitanje je li prijedlog samo naivan i dobronamjeran, ili je riječ o naručenoj i smišljenoj provokaciji, odnosno ispitivanju raspoloženja javnosti i politike u funkciji „regiona“, i to baš u vrijeme formiranja nove vlade.

Da je pak riječ o organiziranoj, a ne o slučajnoj inicijativi pokazuje odjek u medijima koji su inicijativi dali veliki prostor.

Naslovnica ad hoc