Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

O čemu se sve i zašto šutjelo

Ad hoc

Šutjelo se neposredno nakon onoga rata kad je na desetke tisuća nevinih ljudi mučki masakrirano, šutjelo se sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća, šutjelo se kad je iz Beograda kovan osvajački pakleni plan, šutjelo se i devedesetih kad je nova politička klasa uzimala ono što joj ne pripada, šutjelo se kad su predavane banke stranim upravljačima, šutjelo se kad je predsjednik države izdavao državne tajne i interese i kada su progonjeni generali, šutjelo se kad je premijer organizirao državu kao mafijašku organizaciju, šutjelo se kada se sustavno nastojalo afirmirati neojugoslavenstvo i kad se udvostručivao državni dug.

U novije vrijeme, umjesto apsolutne šutnje zavladao je muk o „našima“ dok se laje na one druge.

Šutnja (ni)je zlato

Šuti se onda kad nas nema tko čuti ili kad nemamo što reći ili je sve već rečeno, šutimo kad se slažemo i kad se ne slažemo, šutimo iz sebičnosti, samodovoljnosti ili jednostavno iz straha i zbog vlastite sigurnosti. Otuda i ono povijesno uvjetovano, hereditarno uvjerenje kako je šutnja zlato.

Šutjeli su intelektualci, akademici, profesori, stručnjaci, novinari i ponajviše, dakako, političari. Svaka suvišna i neoprezno izgovorena riječ za njih je mogla značiti kraj karijere. Ali nikada nisu svi šutjeli, uvijek je netko govorio uz nemali rizik, progovorila bi tu i tamo gomila, ali bi preko tog govora neprilagođenih pojedinaca i buntovnog govora gomile brzo prelazio oblak šutnje, zabrane i ignorancije.

Sredinom prošle godine, međutim, pojavila se knjiga „Teret šutnje“ koju je priredio Andrija Tunjić, dugogodišnji novinar Vjesnika i glavni urednik Vijenca 208/09, kazališni kritičar, ratni reporter i glumac, koja donosi otvorene razgovore s nizom istaknutih javnih radnika načinjenih uglavnom od 2000. godine do danas.
Ti su razgovori objavljivani u malotiražnom dnevniku i u malotiražnom tjedniku koji se nigdje drugdje nisu mogli pročitati, što samo po sebi govori o prevlasti šutnje.

Svjedoci vremena

Iako autora drže „desničarom“ on razgovara s relevantnim ljudima vrlo različite orijentacije (R. Katičić, M. Glavurdić, S. Goldstein, I. Josipović, Ž. Puhovski, I. Aralica, M. Gavran, K. Nemec, J. Jurčević, G. Paro, V. Visković, V. Krmpotić, L. Perović, A. Vrdoljak, M. Međimorec, S. Šuvar, J. Brković, I. Banac, D. Budiša, S. Horvat, A. Šovagović Despot, K. Grabar Kitarović…) o svim aktualnim političkim, kulturološkim i fenomenološkim pitanjima suvremenosti.

Knjiga je svojevrsno svjedočanstvo vremena iz glave ljudi koji se tu suvremenost intelektualno obilježili i zabilježili. Ona je komunikološki neobična. Naime, u vremenu kad su razgovori obično razgovori gluhih, isključivih i zatvorenih, Tunjić nam pokazuje kako je moguće voditi polemički, ali pristojan dijalog i s onima s kojima se ne slažeš, još usto na dramski zanimljiv način. Poučno za duhovno zdravlje nacije.

Naslovnica ad hoc