Mišljenja ad hoc

ad hoc

Milanović premijer Hrvata iz BiH

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović potječe od livanjskih predaka koji su, kako nam kazuje Andrija Kačić Miošić, a otkriva Petar Miloš, za bečkih ratova među desecima tisuća katolika pobjegli iz Bosne pred Turcima sklonivši se u sinjskome kraju.

Za dvodnevnoga posjeta Bosni i Hercegovini Milanovića je, za divno čudo, tristo i nešto godina poslije zatekla izjava Bakira Izetbegovića, koji je ustvrdio kako je premijer Turske Tayyip Erdogan ujedno i premijer Bošnjaka!?

Erdogan je, dakle, sultan, a Bosna sandžakat. I nakon te izjave Izetbegović će nastaviti osuđivati dezintegracijske težnje drugih dvaju naroda. Da je kojim slučajem hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komišić kazao kako Milanovića smatra svojim premijerom iliti banom, što je zaista teško i zamisliti, u sarajevskoj i široj javnosti ta bi izjava bila doživljena i ispraćana kao skandal prvoga reda.

Milanovićev je posjet i nastup, kao rijetko čiji, primljen s odobravanjem u cijeloj javnosti i na sve tri strane. Jedino je negodovao Zlatko Lagumdžija zbog tobože nacionalno obojene Milanovićeve ekskurzije, ali ustvari zbog Milanovićeve implicitne i eksplicitne kritike Lagumdžijinih manipulacija oko formiranja vlasti u Federaciji i na razini države, na način da, de facto, on sam kao lider lažno građanske, a ustvari isključivo bošnjačke stranke, postavlja hrvatske predstavnike, drsko ignorirajući volju naroda.

Državnički posjet

Prvi je dio posjeta predsjednika hrvatske Vlade bio, što bi se reklo, državnički. Susreo se s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine te s Vjekoslavom Bevandom, predsjednikom Vijeća ministara BiH, osnovanog nakon godinu i pol dana mučnog osporavanja i nadmudrivanja. I ti susreti nisu bili uopće formalni. Dvije su države susjedi s dugom granicom, povezuju ih povijest, geopolitička pozicija i neki zajednički dugoročni i kratkoročni projekti.

Najviše je spominjana Jonsko-jadranska autocesta prema jugu Hrvatske, koja će morati dijelom prolaziti područjem neumske općine. Izgradnja autoceste kroz BiH prema Slavoniji, korištenje pločanske luke, izgradnja i eksploatacija elektroenergetskih postrojenja i industrijska suradnja svakako su važna pitanja od obostranog interesa. Veliku novost predstavlja skori ulazak Hrvatske u EU sa schengenskom granicom, što će do ulaska BiH u istu asocijaciju stvarati stanovite probleme u trgovinskoj razmjeni i u kretanju ljudi, pa je potrebno ublažili eventualne teškoće i štete.

Drugi je dan svoje kratke turneje Milanović posvetio razgovorima s onim političarima koji se s pravom mogu smatrati legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda. Začudila ga je primjedba o “nacionalnoj obojenosti” putovanja, jer se, kako je rekao, uvijek u tim pitanjima suzdržavao, što ne znači da je nezainteresiran. Na određeni angažman obvezuju ga i Daytonski sporazum i Ustav RH. Za Hrvate je, dakako, ključno pitanje njihove ustavne pozicije.

Milanović je u tom smislu jasan: Hrvatska ne dvoji o suverenosti i cjelovitosti BiH, ali Hrvati moraju biti ravnopravni u odnosu na ostala dva naroda, što, za sada, očito nisu, a u traženju zadovoljavajućih rješenja valja izbjeći bilo čije tutorstvo, pa valjda i tzv. međunarodne zajednice koja, forsirajući jedne na račun drugih, unosi dodatni nered, odnosno postavljajući se kao arbitar poglede pojedinih aktera usmjerava prema sebi, umjesto da se svi akteri političke utakmice zagledaju jedni u druge. Hrvatski je premijer obećao i nastavak pomoći nekim ključnim nacionalnim zdravstvenim i obrazovanim institucijama.

Različit od drugih

Milanović je među Hrvatima primljen s neskrivenom i iskrenom srdačnošću, jer je njegova misija dobre volje bila toliko različita od stila i sadržaja Franje Tuđmana, Stjepana Mesića, Ive Sanadera i Ive Josipovića. Tuđman je bio angažiran i vrlo zainteresiran, ali ne i dosljedan.

Mesićeva je pak bih-politika u znaku potpune ignorancije, pa čak i prezira prema hrvatskom pitanju i istovjetna bošnjačko-muslimanskim težnjama, Sanader je ostavio ružan trag podjela i razdora u najjačoj stranci, dok je Josipović neumjesno taktizirao izjednačujući ratne krivce, osudivši hrvatsku politiku devedesetih i dajući na važnosti Republici Srpskoj.

Makar nije, sukladno svojem stavu o nemiješanju, želio govoriti kako zamišlja ravnopravnost, Milanović je ostavio dojam čovjeka koji iskreno želi podržati hrvatska nastojanja i sve prijedloge o kojima se oni same dogovore. Srbi u BiH imaju bezrezervnu potporu Srbije i Rusije, Bošnjaci Turske, a preko nje i SAD-a, dok bi Hrvatska u odnosu na Hrvate kao članica EU-a i NATO-ova pakta zaista mogla odigrati značajniju ulogu nego što je to činila posljednje desetljeće.

Hrvatski je premijer stupajući na ovu dužnost, među ostalim, najavio svoja dva bitna načela: biti premijerom svih građana, a ne samo onih koji su za njega glasovali, te voditi politiku s više samopoštovanja i samopouzdanja.

Dolazeći bez kompleksa i bez predrasuda u Široki Brijeg i u Mostar među tradicionalno HDZ-ove poklonike, te ohrabrujući tamošnje političare da se nasuprot mentorima sa strane bore za svoje stavove i za svoju poziciju, on je navijestio da spomenuti principi neće ostati samo pukom frazom. Barem kad je u pitanju Bosna i Hercegovina.

JOSIP JOVIĆ
foto: cropix

Naslovnica ad hoc