Mišljenja ad hoc

ad hoc

Predsjednikov povratak u povijest

Nakon što je postao predsjednikom države, Ivo Josipović je u lipnju 2010. obišao Tezno, gdje je u samo jednom rovu 1945. zatrpano 18.000 ljudi, položio je u Bleiburgu vijenac na spomenik žrtvama masovnog, najvećeg pomora Hrvata u cijeloj njihovoj povijesti, progovorio nešto o “tamnoj strani pobjede”, apeliravši na zatvaranje jednog dijela nacionalne prošlosti. Ponadali smo se zaista da će ta mučna tema ostati iza nas.

Ali, evo, govorom u Knessetu taj je isti Josipović ponovno otvorio knjigu povijesti, koju će u nespremnosti da se poštuju činjenice i u trajnoj moralnoj insuficijenciji i nadalje svatko čitati na svoj način, otvorivši širom kutiju punu zlih duhova. Predsjednik je uzbuđenim glasom iz petnih žila tražio što teži izraz kojim bi okarakterizirao ustaški pokret (strašno, odvratno, užasno) kao da, poput Demostena, nadvikuje morske valove liječeći govornu manu i (političke) komplekse.

I nije ostao samo na karakterizaciji jednog pokreta četrdesetih, koji je, objektivno, teško opteretio cijeli narod, nego je jednom lošom metaforom o zmiji koja je “oslabljena, ali je još uvijek tu” urbi et orbi poručio kako je ustaški pokret još živ i podmukao. I to je onaj dio političkoga govora koji je morao izazvati otpor i različite komentare.

Prvo i osnovno pitanje jest dokle će se hrvatski političari ispričavati (istovjetnu je ispriku na istome mjestu izgovorio i Stjepan Mesić) i u ime koga se Josipović ispričavao.

Zaboraviti Bleiburg

Kao da se osjećao osobno odgovornim, iako je rođen puno poslije rata i iako mu je otac bio Titov partizan. Nema se potrebe ispričavati u ime nove generacije, u ime svih onih koji luk (rat) nisu ni jeli ni mirisali,  niti u ime onih koji su bili na drugoj strani, a niti u ime onih koji su zločine nad pripadnicima drugih naroda počinili, jer su oni odavno mrtvi i surovo kažnjeni.

Posebno je neprihvatljivo to uporno, pod svaku cijenu traženje nepostojećih ustaša danas na način na koji su farmaceutske kuće proizvele paniku od svinjske gripe. Ovaj je govor klasičan primjer hrvatskoga političkog dodvorništva i denunciranja vlastitog naroda, kakav moćniji očekuju i kakav valjda nagrađuju.


Ali avaj, Josipovićeva isprika, na njegovu nesreću, nije prošla bez zajedljivih komentara u Izraelu, pa mu je tako tamošnji vodeći list prigovorio upravo odlazak na Bleiburg i tobožnje izjednačavanje fašističkih i komunističkih zločina, što ovaj, ruku na srce, nikada nije ni približno učinio. Kakva je, međutim, pozicija tog lista, dovoljno govori ocjena staljinizma kao poretka koji “nije razvio rasnu teoriju niti je sistematski ubijao ljude”. Zar se ni dvadeset milijuna ubijenih bez suda i bez krivnje još uvijek ne može nazvati sistematskim?

Cijela ova zgoda s Josipovićevim posjetom Izraelu, u kojoj je jedino dobro bilo to što je posjetio i palestinske lidere, probudila je i ohrabrile domaće duhove koji se ne mogu pomiriti sa saborskim  pokroviteljstvom dana obilježavanja bleiburške tragedije. Sa zahtjevom za prestankom tog pokroviteljstva za sada su se javili SDP-ovci Marija Lugarić, Nenad Stazić i Arsen Bauk, a oni nisu u ovoj stranci iznimka, predsjednik i potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Ratko Maričić i Ivan Fumić, te povjesničar Danijel Ivin.

Njihovo objašnjenje kako je bleiburška komemoracija ustvari evociranje uspomena na NDH samo je izgovor. Za njih su ti meci u zatiljak, to klanje stotinjak tisuća žena i djece, zarobljenih vojnika i civila, kao što bi rekli Broz ili Mesić, zaslužena kazna. Tu je vrstu antifašizma i humanizma zaista nemoguće zdravim razumom razumjeti.

 ‘Lea i Darija’

Takav stav može biti posljedica samo duboke mržnje koja nije prestala ni do danas. Službena politika i sama, izgleda, razmišlja o prestanku pokroviteljstva, a vrlo je znakovito da je već ukinula u Saboru konsenzusom osnovani Ured za istraživanje poratnih zločina. Vlastite žrtve treba zaboraviti, pa i ove iz Domovinskog rata. Tužbu protiv Srbije za genocid valja povući, a na svaku Tadićevu ispriku mora se uzvratiti istom takvom isprikom.   

Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine u Zagrebu, u srpnju 2010. veli: “Nema pomirenja između krvnika i žrtve, ne može biti pomirenja ni između njihovih potomaka.” Izjava je to na tragu pravde “oko za oko” od koje se ledi krv u žilama. Pozicija onih pred kojima treba trajno klečati s onu je stranu humanizma i prije je zloporaba žrtava nego suosjećanje s njima i osuda zločina. To stalno mea culpa jednih ustvari je vječno reproduciranje osjećaja krivnje u korist ekskluzivnog prava na žrtvu, vlast i moć, pa i na zločine drugih. U krajnjoj liniji sve skupa ima i svoju prozaičnu dimenziju.

Ako ste krivi, morate to i plaćati. Nedavno smo čuli kako djeca moraju učiti o holokaustu u svim predmetima (i u matematici) i u svim uzrastima, pa i u vrtićima. Za razliku od ovih plitkih i moralno upitnih politikantsko-psiholoških igara i jednostranih ideoloških govora, puno veći humani učinak ima najnoviji film Branka Ivande “Lea i Darija”, koji se kloni generalnih osuda, a proizvodi istinsku tugu, zgražanje i kajanje govoreći o stradanju darovite mlade umjetnice u ratnom Zagrebu samo zato što je bila Židovka. Film se upravo prikazuje u našim kinima i preporučio bih ga djeci svih uzrasta.

 

josip jović
Naslovnica ad hoc
Page 4 of 5First123[4]5Last