Mišljenja ad hoc

ad hoc

EU nikome ne siše krv, ali siše novac

EU nam siše krv! Bila je to udarna parola nekih tristo tisuća prosvjednika u Lisabonu. U Bratislavi se prosvjedovalo protiv političara koji, razumije se za novac, pogoduju stranim korporacijama. U Grčkoj, u kojoj su mirovine još jednom, ovaj put za petnaest posto, smanjene, a puno službenika dobilo otkaze, zapaljeno je na desetke zgrada. Do nas su ove informacije dopirale vrlo sramežljivo da vjernici ne bi posumnjali u obećanu zemlju, čiji prag tek što nismo prekoračili. Ili, da te informacije ne bi možda inspirirale domaću javnost na slične reakcije.

EUropska unija, točnije razne korporacije u njoj i izvan nje, ne sišu nikome krv, ali sišu novac koji višestruko nadmašuje sve one puste brojke o pretpristupnim, strukturnim itd. fondovima. Različiti su i vrlo maštoviti oblici tog isisavanja koji se kreću od tržišnih mehanizama do čisto administrativnih mjera.

Gospodarske vijesti iz naše zemlje zabilježene prošloga tjedna nude prebogat niz primjera i ilustracija. Banke u stranom vlasništvu ostvarile su lani dobit od 4,7 milijardi kuna, ili 4,4 posto više nego prethodne godine. Industrija nafte u pretežnom vlasništvu mađarskog MOL-a i Hrvatski telekom u vlasništvu njemačke države, koji je upravo otpustio četiristo radnika, a na čijem je čelu predsjednik ekonomskog savjeta predsjednika države i tvorca “nove pravde”, također su poslovali s dobiti od po 1,8 milijardi. Dobit, dakle, samo tih tvrtki točno odgovara planiranim krupnim investicijama koje je Vlada najavila, a za koje će morati posegnuti za novim zaduživanjem.

Lijeganje pod pritiscima

No, apsurdi tek slijede. Vlada je bila odlučila uvesti šestpostotni porez na SMS usluge, ali je od te mjere odustala istog časa kad se javio glas negodovanja iz Bruxellesa. Na isti je način i pod istim pritiscima Jadranka Kosor odustala od zakona kojim se htjelo onemogućiti strance da postanu iznadpolovičnim vlasnicima Ine. Pod pritiskom je HRT-u, za račun stranih televizijskih kuća, ograničeno vrijeme za reklame. Usput rečeno, više i ne iznenađuje toliko popuštanje i lijeganje pod pritiscima, koliko naivnost političara. Zašto, naime, uopće najavljuju zakone za koje znaju da ih neće smjeti donijeti ni primijeniti? Pokušaj sviđanja narodu brzo im se razbije o glavu u obliku nove i sve veće kompromitacije.

Stvari, naravno, neumoljivo idu dalje i ni jedna vlada pa, na žalost, ni ova najnovija u tome nije iznimka. Odlučeno je da se prodaju još Croatia osiguranje i HPB za ukupno oko dvije milijarde kuna. A ova posljednja banka u državnom vlasništvu prošle je godine poslovala s dobiti od 87 milijuna kuna, ili 45 posto više nego 2010., knjigovodstvena joj je vrijednost 1,3 milijarde, raspolaže imovinom vrijednom 16,5 milijardi i depozitima u visini od 12,7 milijardi. Financije padaju potpuno u ruke stranaca. Mađarskoj se prijeti sankcijama zbog pokušaja kontroliranja narodne banke. EU birokrati traže njezinu potpuno neovisnost, ali neovisnost od države u korist ovisnosti od Europske banke.

Mi se sankcija zbog toga ne moramo bojati jer smo tu vrstu neovisnosti već ugradili u Ustav, kojim smo još jamčili stranim vlasnicima potpunu slobodu raspolaganja kapitalom. U navedenim primjedbama-nalozima povjerenika Europske komisije redovito se upotrebljava argument slobode natjecanja i ravnopravnosti na tržištu. No njih ne zanima što su cijene SMS usluga ili cijene novca u nas daleko iznad onih u zemljama u kojima žive vlasnici. MMF od naše Vlade traži povećanje PDV-a, oporezivanje imovine i dividende, što je Vlada i napravila. Ali od oporezivanja dobiti izuzete su banke i strani vlasnici!?

Uklapanje u Stiglitzovu teoriju

Nesretni proizvođači mlijeka prisiljeni su proizvoditi ispod cijene koštanja da bi strani vlasnik, koji u svojoj zemlji otkupljuje mlijeko po znatno višoj cijeni, izvlačio što veći profit. Istodobno i Vlada smanjuje poticaje poljoprivrednicima. Trgovine u pretežno stranom vlasništvu prodaju uvoznu robu sumnjive kvalitete, a strane banke kreditiraju kupnju robe svojih zemalja, a ne naš razvoj.

Uvoz robe iz EU-a u pravilu je bez carina, koje inače postaju prihod europskog proračuna, ali sisačka je željezara morala zatvoriti svoja vrata zbog zaštitnih carina istog tog EU-a na bešavne cijevi. Kako će to ići s novcem iz europskih i svjetskih fondova, vidimo u Luci Ploče, kojoj je kredit za gradnju terminala od 50 milijuna eura odobrila Međunarodna banka za obnovu i razvoj, ali je posao dobila španjolska tvrtka, a ne splitski Konstruktor.

Odricanje od gospodarskog pojasa i izgubljeni riblji fond, na kojemu korist izvlače susjedi, već je otrcana priča koju gotovo nije pristojno ni spominjati. Zbog naloga iz Bruxellesa ili Washingtona i njihovih geopolitičkih interesa, navodno su izgubljeni mnogi vrijedni poslovi s Kinom i Rusijom. Hrvatska se, sve u svemu, savršeno uklapa u teoriju o “zemljama žrtvama”, puno citiranog Josepha Stiglitza, bivšeg potpredsjednika Svjetske banke, po kojoj globalne korporacije i banke gaze zemlje trećeg svijeta u četiri koraka.

Prvi je privatizacija krupne infrastrukture uz, dakako, provizije političarima “raširenih zjenica”, drugi je vraćanje uloženog novca putem cijena i kamata, treći je rast cijena prehrambenih namirnica, pad cijena sirovina i otpuštanje radnika, i četvrti je “paljenje vatre”, odnosno izazivanje bunta, što rezultira novim zaduživanjem i paničnom rasprodajom.

josip jović
Naslovnica ad hoc
Page 4 of 4First123[4]NextLast