Papa Franjo primio je 21. prosinca u audijenciju kardinale i poglavare Rimske kurije povodom božićnog čestitanja.
Papa je članovima Rimske kurije, citirajući svetog Johna H. Newmana, kardinala, poželio za Božić da ih svetkovina Gospodinova Rođenja „nađe sličnije Onome koji je u ovo doba za nas postao dijete; da nas svaki novi Božić nađe sve jednostavnijima, skromnijima, svetijima, dobrotvornijima, spokojnijima, sretnijima, punijima Boga… Ovo je vrijeme nevinosti, čistoće, miline, radosti, mira“.
Newmanovo ime podsjeća nas i na njegovu dobro poznatu tvrdnju, gotovo aforizam koji se može naći u njegovu djelu Razvoj kršćanskog učenja, koje se povijesno i duhovno nalazi na raskrižju njegova ulaska u Katoličku crkvu. Kaže ovako: “Ovdje se na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.
Očito nije riječ o tome da se traži promjenu radi promjene ili da se povodimo za nekom modom, nego o uvjerenju da su razvoj i rast karakteristični za zemaljski i ljudski život, dok je, u perspektivi vjernika, u središtu svega Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, to jest neka nutarnja preobrazba. Kršćanski život je, naime, hod, hodočašće, primijetio je Papa dodavši kako nije riječ očito o zemljopisnom putovanju nego simboličkom: to je poziv otkriti gibanje srca koje se, ma koliko to paradoksalno zvučalo, treba pokrenuti kako bi moglo ostati stameno, promijeniti se kako bi moglo biti vjerno.
Sve ovo ima posebnu vrijednost u našem vremenu, primijetio je Papa, jer ono kroz što prolazimo nije jednostavno epoha promjena, nego je promjena epohe. Nalazimo se, dakle, u jednom od onih trenutaka kada promjene više nisu linearne, nego su epohalne; tvore izbore koji brzo transformiraju način života, odnose s drugima, komuniciranja i razrade misli, povezivanja između naraštaja i razumijevanja i življenja vjere i znanosti.
U tome smislu Papa je primijetio kako smo pozvani uhvatiti se u koštac s izazovima sadašnjeg vremena i pristupiti im krepostima razlučivanja, a to su parresia i hypomoné. Promjena će, u tom slučaju, poprimiti potpuno drugačiji izgled, postat će sve više ljudska i kršćanska. To će, istina, uvijek biti vanjska promjena, ali učinjena polazeći od samog središta čovjeka, tj. antropološkog obraćenja, istaknuo je Papa te pozvao da čitamo „znakova vremena očima vjere“.
Obrađujući u svom govoru članovima Rimske kurije temu promjene, koja se uglavnom temelji na vjernosti onom depositum fidei i predaji, Papa se osvrnuo na provedbu reforme Rimske kurije. Ponovio je kako se u toj reformi nikada nije kanilo postupati kao da prije ničega nije bilo; naprotiv, cilj je bio istaknuti dobre stvari koje su učinjene u složenoj povijesti Kurije. Da bi se izgradila budućnost koja ima čvrste temelje, koja ima korijene i zato može biti plodna, potrebno je valorizirati njezinu povijest, istaknuo je Sveti Otac.
Apeliranje na sjećanje ne znači usidriti se u samo-očuvanju, nego podsjećati na život i vitalnost puta u stalnom razvoju. Memorija nije statična, već je dinamična. Po svojoj prirodi podrazumijeva kretanje. I predaja nije statična, dinamična je: tradicija je jamstvo budućnosti, a ne čuvarica pepela, rekao je Papa te kao glavnu zadaću Crkve istaknuo evangelizaciju.
Posrijedi su, primijetio je, veliki izazovi i nužne ravnoteže, koje mnogo puta nije lako postići, zbog jednostavne činjenice da u napetosti između slavne prošlosti i kreativne i budućnosti u pokretu jest sadašnjost u kojoj postoje ljudi kojima nužno treba vremena za sazrijevanje; postoje povijesne okolnosti kojima se treba upravljati u svakodnevnom životu, jer tijekom reforme svijet i događaji ne stoje na mjestu; postoje pravna i institucionalna pitanja koja je potrebno rješavati postupno, bez čarobnih formula ili prečaca.
Konačno, postoji dimenzija vremena i ljudske pogreške, na koje se ne može niti je pošteno ne računati, jer su oni dio povijesti svakog pojedinca. Ne voditi o njima računa znači raditi stvari apstrahirajući od povijesti ljudi. Vezano uz taj teški povijesni proces uvijek postoji iskušenje da ostanemo prignuti nad prošlošću (čak i koristeći nove formulacije), jer je to sigurnije, poznatije i, svakako, manje konfliktno. Međutim, i to je dio procesa i rizika od pokretanja značajnih promjena.
Papa je na kraju upozorio i na napast zauzimanja stava krutosti rekavši kako proizlazi iz straha od promjena. Iza svake krutosti krije se neka neravnoteža. Ukočenost i neravnoteža međusobno se hrane u začaranom krugu. I danas je ova napast krutosti veoma aktualna, primijetio je.