Pješačeći 18 dana iz Splita do Vukovara, na putu dugom 650 kilometara, dragovoljac Domovinskog rata i veteran Četvrte gardijske brigade Mihael Galijot (53) stigao je na cilj na 28. godišnjicu pada grada heroja.
– U ponedjeljak u 5.30 ujutro krenuo sam iz Vinkovaca i već u deset sati bio sam u Vukovaru. Zadnjih sto metara sam trčao – kazao nam je Galijot, sretan što mu je Bog podario snage za zahtjevan put, na koji se odlučio u znak sjećanja i zahvalnosti prema svim poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu.
Odmah se zaputio na groblje, odati počast herojima obrane grada i pomoliti se za njih.
– Najteži mi je bio pogled na polje bijelih križeva – simbola naših nestalih, o čijoj sudbini obitelji još ništa ne znaju. Nemaju se gdje pomoliti, zapaliti svijeću za najmilije koji su nestali u srbočetničkoj agresiji na Hrvatsku 1991. – bolno kaže Galijot.
– Sretan sam što sam uspio dopješačiti do Vukovara, ali je u meni i osjećaj praznine zbog gubitka naših najdražih. Tužno je što na ovaj dan svi dođu u Vukovar, a već za dan-dva sve se zaboravi, kao da nikada ništa nije bilo. Zaboravlja se Škabrnja, Petrinja, Zadar i sva mjesta naših stradanja, a to boli – govori Galijot.
“Naoružan” samo škapularom oko vrata, s sjedne strane Srce Isusovo, a s druge Srce Marijino, s krunicom u ruci i križem na leđima, koji mu je od maslinova drveta izradio Ante Labrović iz Ražina, Galijot je na svom hodočasničkom putu zastao i na križnim postajama hrvatskog naroda – u Kninu, Udbini, Plitvicama, Zrinu i Kostajnici, a potom slavonskom rutom stigao na odrediše.
Iako ga je i supruga odgovarala od puta, on je otišao i uspio stići.
– Ne osjećam umor i ništa me ne boli. Kao da je Bog sve odnio rukom. A da me Bog nije zvao na ovaj put, nikad se ne bih sam zaputio. Zato nisam, kako svi govore, bio sam. Bog je cijelo vrijeme bio sa mnom. On me doveo u Vukovar. Svojim snagama, sam to nikada ne bih mogao – ističe Galijot.
Pratila ga je kiša i poneki zalutali psi s kojima se gotovo sprijateljio. Svoje suborce, od kojih neke nije vidio još od prošlog stoljeća, sreo je u Vukovaru. Sreo je i svoje momke iz Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata “Boban” iz Vodica, koji su mu kupili čizme za ovaj put i s njima se vraća kući – u Vodice, gdje se nastanio nakon rata. Sreo je i svoju nećakinju Ivanu (19), bratovu kćer koja je sa svojim curama iz Srednje medicinske škole dopješačila iz Osijeka u Vukovar.
Hoće li i dogodine pješice u Vukovar ne zna.
– Svojim snagama, neću. Ali ne znam gdje će me Bog poslati. Bude li me slao, ja ću se odazvati. Uvijek sam spreman za Božja djela – kazao nam je na kraju i uzeo svoj križ s urezanim geslom Četvrte brigade “In hoc signo vinces”. Da. “U tom znaku pobjeđuješ.”