U znak sjećanja i zahvalnosti prema svim poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu, Mihael Galijot (53) pješači od Splita do Vukovara! I sam hrvatski branitelj, dragovoljac, zaputio se, sam samcijat na put dug 650 kilometara, bez ikakve pratnje, osiguranja, prethodnih priprema, naoružan samo ljubavlju prema Hrvatskoj i željom da oda počast svim poginulima za slobodu Hrvatske.
- Ovaj put do Vukovara je Bog odredio i ja samo vršim Njegovu volju. Sluga sam Njegov ponizni, ništa drugo. Sam osobno ne bih nikada išao da me Bog ne vodi na ovo hodočašće – objašnjava mi ovaj umirovljeni pripadnik Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske. Bio je pripadnik Oklopno mehanizirane bojne treće oklopno mehanizirane satnije kojom je zapovijedao Andrija Matijaš Pauk, po kojem je brigada nakon rata dobila ime Pauci. Dragovoljac, odlikovan, pohvaljivan, nagrađivan. Sebi je odredio 18 dana za put koji mora prijeći.
“Naoružan” samo škapularom oko vrata na kojem je s sjedne strane Srce Isusovo, a s druge Srce Marijino, s kojim spava i s kojim se kupa, bez kojega se osjeća gol, s krunicom u ruci i križom na leđima, dosad je već pregazio dobar dio puta.
- Činim ovo za sve poginule hrvatske branitelje. Iša sam već 2012. godine u Vukovar sam, nitko nije znao, pa mogu i sada, a pješačio sam i do Marije Bistrice za sve poginule svećenike. Meni to dođe kroz molitvu i ja krenem. To je poziv od Boga. Slabo gledam televiziju, slušam samo Hrvatski katolički radio, a politika me ne zanima. Cijelu korizmu provedem na kruhu i vodi – kazuje mi Mihael.
Nije mi jasno kako se zaputio sam na tako zahtjevnu rutu i dalek put I to još po kiši.
- To je moj put. Evo, vas boli glava, mene bole noge. Dva tjedna prije puta me strašno boljelo u prsima. Ali sam svejedno odlučio ići – objašnjava mi.
Jedino ga kiša prati.
- I Bog. Mole se za me, ekipa iz Splita, poznanici i prijatelji – samo kratko reče.
Gdje spavate, je li vas strah hodati sam po nepoznatim pravcima? Šta ste obuli? Šta ste ponijeli u ruksaku? - bombardiram ga pitanjima.
- Bog se za sve pobrine. On sve providi. Trenutno sam u Novskoj, a sutra krećem prema Velikoj Gradiški - reče mi 12. dana puta.
Nije bos ni u mondenim tenisicama, nosi vojničke čizme koje mu je, kaže, kupila Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata 'Boban' iz Vodica i na tome im je, posebno zahvalan. Zahvalan je i Juliji Budimir Bekan iz svoje brigade koja je onoga dana kad je krenuo tek saznala za njegov plan i nastoji pomoći kako god može kontaktima po Hrvatskoj, a objavljuje i njegove slike na fejsu. Julija je moj Šimun Cirenac. Ona je 1. studenoga došla na misu u našu bivšu vojarnu na Dračevcu i zaprepastila se kako nitko ne zna ništa o mom putu.
- Ja idem, rekao sam joj. I otišao.
Prva stanica nakon Splita bio mu je Crivac, gdje je prespavao kod čovjeka kojega nije vidio 15 godina i koji i sam nije dugo dolazio u svoj kraj, ali je došao za Sisvete i Dan mrtvih. Šta je to ako nije prst Božji, kaže Mihael.
Potom je pješačio do Knina, pa Gračaca, Udbine, Korenice, Rakovice, Slunja, Cetingrada...bio je na Plitvicama na mjestu pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, potom u Hrvatskoj Kostajnici na Baniji gdje je stradao naš kolega snimatelj Gordan Lederer, išao je i na Zrin jer ga je potreslo saznanje o pobijenim Hrvatima među kojima je bilo i dijete od 15 dana. Htio je u Zrinu i prespavati, ali nije imao gdje, jer nema nikoga.
- Tako sam prespavao u Dvoru, prošao Kostajnicu i Jasenovac. Nakon Novske krećem prema Novoj Gradiški, pa idem u Slavonski Brod, Vrpolje, Ivankovo, Vinkovce i onda sam tu – pred Vukovarom, mojim konačnim odredištem gdje se 18. studenoga želim pokloniti žrtvi grada heroja i svih hrvatskih branitelja.
Zva ga je, kaže, jedan čovik i pita šta mu nije reka da ide, i on bi, iša s njime. I odma je počeo psovati. Ja to ne bi trpio. Imam svoj ritam, pratnja mi ne treba. Ovo je moj put – kaže Mihael.
Na tom su ga putu iz Gračaca prema Udbini “namirisali” neki usputni pasi, jedan ga je pratio skoro 8 kilometara, drugi duplo više skoro 15. A onda su odustali.
Nije lako pratiti čovjeka takve željezne volje na koju ni supruga Ilijana nije mogla utjecati. Govorila mi je da ne idem, ali ja sam otišao. Šta će žena, brine se, to je prirodno.
Iako je prošao više od pola puta, nije umoran – samo ga, kaže, bole listovi. Toliko su bolni da ih ne smije ni masirati. A prije puta imao je upalu butnih mišića. Ali to je sad prošlo.
Spreman je za nastavak.
Nosi drveni križ koji mu je od maslinova drveta napravio Ante Labrović iz Ražina. Težak je 2 - 3 kilograma, a na njemu je urezano geslo Četvrte brigade: Ih hoc signo vinces. U tom znaku pobjeđuješ. U podnožju križa je uklesan znak ove slavne brigade, a u sredini je raspet Isus Krist naš Spasitelj – opisuje mi ga Mihael. To njegovo ime, isto je posebno.
- Da, kaže mi. I prevodi mi njegovo značenje: Mihael znači “Tko je kao Bog?” Kršten sam kao Mihovil, a mnogi me zovu Mijo. A ja sam u stvari Mihael – objašnjava mi.
Sad razumijem kako može sam pješačiti na tako napornom putu. Ima moćnog zaštitnika, svetog Mihaela arkanđela, kojem se i sama molim.
- Ma Bog me vodi – uvjerava me. A nije, priznaje, oduvijek takav bio. Bolovao je od PTSP-a, ali to nije ni sam sebi htio priznati. Patila je i obitelj.
- Bio sam katastrofa. A onda sam počeo odlaziti u Tabor na duhovnu obnovu kod patera Zvjezdana Linića. I preporodio se. Otkrio je da se s Bogom može sve. Prije je radio i nedjeljom, sad nema šanse da Božji dan potroši uzalud. Sad ide na misu i nedjelju provodi s obitelji.
On i supruga Ilijana imaju četvero djece. Najstarija im je kćer Nera (25) u klarisama u Splitu sada postala Marija Katarina od Raspete Ljubavi. Sin Josip (23) živi s curom u Vodicama. Kćer Mihaela, tatina imenjakinja studira. A najmlađi sin Božo ima 16 godina. Još njega trebam stavit na noge, pa se onda supruga i ja možemo posvetit malo više sebi – kaže mi.
Dnevno propješači između 25 do 37 kilometara, tako da mora rano ustati, obično prije šest sati. Mora, kaže, ranije krenit, jer se brzo smrači i noć brzo dođe. A noću ne hoda. Samo danju, lijevom strane ceste, vozilima ususret. Nema čak ni onaj reflektirajući prsluk na sebi! Ništa po čemu biste ga zapazili. Zato, ako ga vidite, ako naiđete na nj, znajte, to je hodočasnik iz Splita u Vukovar ma križnom putu...dajte mu ruku, otvorite mu svoja vrata...
Na tom putu do grada heroja u njegovim su mislima poginuli hrvatski branitelji, bolesna djeca, i općenito ljudi u potrebi. Za njih i za duše u čistilištu se ustrajno moli dok pješači, nekad dvije, nekad tri krunice, a nekad i više, kako kad.
Sportom se ne bavi, a zdravlje ga dobro služi, radoholik je i bavi se poslovima oko uređenja interijera. Voli izrađivati i krunice a dosad ih je kaže, preko 500 podijelio. Nema džepa u kojem nema krunice. Pitam ga je li ikada prije u vojsci bio na pješačkim turama ili natjecanjima za najboljeg vojnika, u ono vrijeme kad je Davor Jović s lakoćom pobjeđivao. Nije, kaže mi. Nije prošao ni padobransku obuku u Šepurinama iako mu je to bila velika želja. Sad bi, kažem mu, mogao bez problema, na hodočašće sv. Jakovu u Španjolskoj dugo skoro 900 kilometara.
- To je lakše od ovoga, jer su staze poznate i prenoćišta osigurana. Ali to ću sa ženom jednom proći, vjeruje Mihael.
U Vukovaru je bio jednom s Udrugom veterana Četvrte kad su išli u koloni sjećanja, a pješice je tamo išao i 2012. iz Vodica kad isto nitko nije znao za njegov pothvat. I tada je spavao gdje stigne.
A kad se digne, noge ga same nose. Kad je krenuo imao je 94 kilograma, a gledajući slike koje joj šalje, žena kaže da je smršavio. Njega to ne brine. Ima svoj cilj. Stići u Vukovar 18. studenoga.
- Ja sam vam triba 1991. ić na Vukovar. Ali nisam htio. Taman sam par godina prije 1985./86. odslužio vojsku u JNA, a krajem 80-tih se već počelo kuvat, mirisalo je na rat. Dobio sam poziv od JNA da se 7. rujna 1991. javim na nekakvu vojnu vježbu tamo kod Bogdanovaca. I onda sam, dan prije 6. rujna iz Zrenjanina u Vojvodini gdje smo tada živjeli, otišao preko Sarajeva u Split i tu se javio u rezervni sastav policije, odakle smo otišli u Resnik u Četvrtu brigadu s kojom 18. rujna 1991. potpisujem ugovor. I s njom sam prošao sva ratišta na kojima je brigada bila i sve akcije – kazuje mi Mihael. I brat je njegov Ivan bio u Četvrtoj, pa u Vukovima. Sad živi u Našicama.
A Mihael živi u Vodicama, tamo je kupio kuću uz pomoć države i tu se skrasio.
- Moga sam sto puta poginit u ratu. Ali nisam. Bog me je čuvao. Nisam čak ni ranjen bio. Bio sam u brigadi do kraja 2004. godine I onda sam otiša u mirovinu. Nemam veliki čin, nije mi bio ni važan, narednik sam. Nemam ni veliku mirovinu, ali zadovoljan sam sa svojim životom – s ponosom mi reče čovjek koji je kad je počeo rat u Split stigao sa samo jednim kuferom robe. A danas u svojoj kući u Vodicama otvara vrata ljudima iz unutrašnjosti Hrvatske koji sebi ne mogu platiti ljetovanje i časti ih usred kolovoza besplatnim boravkom na moru.
I dok mu se divim zbog pješačkog pothvata od Splita do Vukovara, kaže mi kako je on “samo sluga pokorni. Ja nemam ništa s tim. To je sve Bog”.
I sutra, kad na svoja leđa stavim ruksak u kojem je samo vreća za spavanje, andol, rublje i stvari za higijenu, i kad uzmem križ, na svoja ću leđa natovarit i tu vašu migrenu i vidjet ćete, više je neće bit...Bog će sve to riješit - zaključuje ovaj putnik na Božjoj stazi koji se raduje dolasku u Vukovar i susretu s hrvatskim braniteljima.
Neki kažu da će ga dočekati njegov bivši zapovjednik Damir Krstičević, sada ministar obrane, ali Mihael ne razbija glavu o tome. Ne misli se ni kako će kući, iako nema osiguran prijevoz, ali vjeruje da će i to - Bog riješit.