StoryEditor
Kulturamonodrama

Splitski glumac Pere Eranović: Glavašević je bio zadnja crta obrane

Piše PSD.
18. studenog 2014. - 16:34
Za Hrvatski radio iz Vukovara Siniša Glavašević - bio je glas iz etera kojega se te tragične jeseni 1991. godine pribojavala cijela Hrvatska. Jer svakim danom opsade izvještaji su bili sve mučniji i beznadniji. Emotivna svjedočenja demonskog razaranja grada i neslomljivog duha njegovih građana ostali su upisani u krvavu memoriju borbe za hrvatsku samostalnost, a ove godine oživljeni su u monodrami mladog splitskog glumca Pere Eranovića (24) koji je Glavaševićeve 'Priče iz Vukovara' pretočio u monodramu premijerno izvedenu kao diplomski rad na koncu studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, a u dane sjećanja na vukovarsku tragediju i izvest će ih na pozornicama hrvatskih gradova.

- Dvadeset i četiri lirske priče o Vukovaru, Sinišinim sjećanjima na djetinjstvo, prijateljstva, svojevrsne meditacije o svijetu što nas okružuje, jedina su književna ostavština legendarnoga ratnog izvjestitelja koji je i sam stradao na Ovčari u pokolju što je uslijedio nakon što su Vukovar osvojile JNA i paravojne četničke postrojbe. Dok u ratnim izvješćima prevladavaju gnjev, očaj i optužbe zbog pomoći koja nikad nije stigla braniteljima i civilima u ruševinama herojskog grada, njegove kratke priče odaju nježnu, meditativnu i suosjećajnu piščevu narav. One su bile utjeha Vukovarcima u vlažnim i mračnim skloništima, ali i pokazatelj neslomljivog građanskog duha u najtežim danima vukovarske povijesti.

Neobičan je način na koji su doprle do javnosti?
- Prema navodima radijskog novinara Mladena Kušeca, Siniša ga je nazvao u pola noći iz Vukovara i zamolio: 'Mladene, u razrušenom Vukovaru nešto sam, uz novinska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako uspijem, poslat ću vam faksom tu svoju dječicu pa vas molim da, kada to pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu.' Dan kasnije, 12. studenog u 17 sati i 31 minutu počele su na privatni faks u zagrebačkom predgrađu stizati priče Siniše Glavaševića. Matica hrvatska je 1992. godine objavila zbirku priča, a potom još četiri izdanja, a knjiga je prevedena na njemački, engleski i esperanto. Tako je došla i do mene, još na drugoj godini Akademije. Već tada sam planirao sastaviti monodramu, tim prije što se dosad još nitko nije toga uhvatio, osim što je Rene Medvešek čitao odabrane dijelove. Međutim, sačekao sam kraj studija, pustio da ideja u meni dobro 'prokuha' i sam je dramatizirao, dok mi je mentor bio prof. Milan Štrljić.

Što ste pronašli u njima?
- Toplu prozu kojom je kroz sasvim ljudska razmišljanja o svakodnevnici, prošlosti, nostalgiji za djetinjstvom i dječačkim maštanjima, Siniša olakšavao teške trenutke svojim sugrađanima. U načelu vrlo optimistične i pozitivne, u isti su mah i moralni i poučni pozivi na razmišljanje poput rečenice: 'Jeste li se ikad zapitali zbog čega je lakše steći neprijatelja nego li prijatelja?' Kroz elegične priče provlače se i tamni momenti kao aluzije na trenutke koje je tada prolazio Vukovar.

Na koji način ste ušli, uživjeli se u vukovarska događanja, tada ste bili vrlo mladi?
- Rođen sam godinu prije. Pročitao sam dostupnu literaturu, slušao Glavaševićeve izvještaje, gledao snimke, filmove... Kako bi današnja generacija shvatila što je Siniša Glavašević značio borcima i civilima u opkoljenom gradu ali i cijeloj hrvatskoj javnosti, može poslužiti navod iz knjige njegove kolegice Alenke Mirković 'Glasom protiv topova'. Dok se povlačila iz razorenog grada kroz kuruzište uvjerena da su svi u gradu izginuli uključujući i kolegu Glavaševića, iz radio-stanice na leđima vojnika odjednom se začuo njegov glas... Glas otpora, glas istine i miroljubivosti koji se odlučio žrtvovati za ideje u koje vjeruje. Glavašević je u pravom smislu bio 'last man standing'. Vratimo se na vaše pitanje: mogao sam se uživjeti u vukovarsku tragediju kroz oči Siniše Glavaševića jer su mi njegove ideje i svjetonazorski bliske. Čovjekoljublje i domoljublje životne su vrline koje su jedina garancija zdravlja cijele civilizacije. Jer kad su nacije zdrave, onda lakše i surađuju. Ovdje je ipak riječ o mome narodu i sućuti za sudbinu koja je snašla građane Vukovara.

Prepoznajete li isti naboj i danas?
- Ako izmaknemo politiziranje, čovjek se iznenadi kakvo zajedništvo pokazuje naš narod u najtežim situacijama. Pogledajmo samo jedinstvo u poplavama koje su snašle Slavoniju ove godine. Usprkos svim krizama ne gubim nadu i vjeru u svoj narod. Vukovar je mjesto posebnog pijeteta zbog čega bi svaki normalni čovjek trebao apelirati da se zaustave manipulacije tim sjećanjem. Poštovanje i duboki naklon žrtvama i našim braniteljima. Poginulim i živima. To je najmanje što svatko od nas napraviti može. Zapravo, to nam je moralna dužnost.

 Kakvim efektima ćete dočarati Glavaševićeve priče?
- Glas, pokret i gitara. Glazba u ovom djelu je također moje autorstvo, dok iz pozadine dopire potmula grmljavina topova. Minimalno svjetlo i crvena rotacija stvaraju ambijent zloslutnosti koja često biva razbijena veselim etidama i otvorenom interakcijom s publikom. Kroz priče iz knjige prepliću se ratni radijski izvještaji koji postaju sve intezivniji što se bliži kraj... U stvari predstava je postavljena tako da je glumac ratni reporter a publika su građani u skloništu.

Hoćete li igrati u Vukovaru?
- Da, u dane ovogodišnje obljetnice za što čekam konačnu potvrdu. 16. studenog je na redu Općinska dvorana u Okruku, a dan kasnije monodramu izvodim i u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.

damir šarac

Priča o gradu

'Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.'

Legendarni izvjestitelj

Siniša Glavašević, novinar, publicist i prozaik rodio se u Vukovaru 1960. godine. Studij komparativne književosti završio je u Sarajevu, a radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju. Zapošljava se na Hrvatskom radiju Vukovar kao spiker i novinar, a s početkom napada na grad postaje ratni izvjestitelj. Ranjen je krhotinom granate 4. studenoga 1991. godine, a posljednje radijsko izvješće poslao je iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer. Dan kasnije je odveden i gubi mu se svaki trag, a naknadno je utvrđeno da je pugubljen i pokopan 20. studenog u masovnoj grobnici na Ovčari. Ekshumiran je 1997. godine i sahranjen na zagrebačkom Mirogoju.


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. svibanj 2022 06:48