StoryEditor
SlikarstvoDumanić/Ostavština

Umjetnik i kapetan koji je živio kao da Evine jabuke nikad nije bilo: Zlatan Dumanić nije imao neke obzire koje ‘mi građani‘ imamo...

Piše Jakov Kosanović
22. siječnja 2020. - 23:12
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Dumanić/Ostavština naslov je bogato opremljene monografije koju su u srijedu navečer u splitskoj Galeriji umjetnina predstavili, autori, kustosi i Dumanićevi prijatelji Branko Franceschi, Antun Maračić, Ivica Župan i Toni Horvatić.

Zlatan Dumanić bio je jedno od tipičnih splitskih lica, tipičnih zato što se njegovu sitnu priliku često moglo vidjeti po povijesnom dijelu grada. Dumanić je bio tipičan i po tome što su ga poznavali doslovce svi, ne samo splitski umjetnici, kojih je velik dio došao i u Galeriju umjetnina poslušati svjedočanstvo o umjetniku koji je bio kapetan i obrnuto.

"Na knjizi ovakvog obujma možemo zahvaliti prvenstveno sinergiji javne institucije Galerije umjetnina i privatne inicijative kolekcije Marka i Lucije Marin. Obitelj Marin je spasila ostavštinu Zlatana Dumanića, a njihova zbirka će biti i temeljem budućih izložbi.

Trebamo se zahvaliti brojnim fotografima, od kojih mnoge nismo ni detektirali, jer smo se poslužili onime što smo pronašli u umjetnikovome arhivu, ali tu su fotografije Zorana Krpetića, Zorana Alajbega, Antuna Maračića, Živka Bačića, Andre Vrcana, i Miloša Glavurtića koji nam je ustupio potresne fotografije Dumanićevih zadnjih dana.“ rekao je Franceschi o dokumentarnom naramku knjige koji evocira Dumanićev život i rad.

Ove pak okrunjuje fotografija Marka Ercegovića na stražnjoj strani korica monografije, s njegovog nastupa u Veneciji 2005. godine sa selekcijom hrvatskih umjetnika, kojoj je komesar bio Slaven Tolj, a kustos Antun Maračić.

Nevjerojatni obujam

Knjigu je dizajnirao Viktor Popović, a otiskala tiskara Dvornik. "Najveći problem nam je predstavljao nevjerojatni obujam Dumanićeve ostavštine, kako po kvantiteti, tako i po kvaliteti.

Bili smo tako često u nedoumici što izabrati da se uklopimo u format koji sa svojih 400 stranica svejedno nije malen“, kaže Branko Franceschi i dodaje kako su poradi lakše navigacije knjigom Dumanićev opus podijelili u svega par kategorija: od performansa u kojima je predstavljao jedan od simbola splitske scene, preko poglavlja o slikama, i o njegovim knjigama (eksperimentalne knjige i umjetnički dnevnici), do poglavlja o njegovim objektima.

"Dumanić je i kao osoba i kao umjetnik prezirao sve što je bilo konvencionalno i nije priznavao nikakve granice. Selektirajući njegovu ostavštinu često smo u rukama imali predmete za koje nismo bili sigurni jesu li upotrebni ili umjetnički objekti, ali to u konačnici nije bilo ni važno jer je u Dumanića umjetnost bila izjednačena sa životom. To je postavka koju su avangardisti od 1909. unijeli u svijet umjetnosti, a po kojoj ćemo pamtiti i njegovo djelo(vanje).“

Baj baj kupleraj

Antun Maračić, kustos koji je prvi i potakao Dumanića u pravcu izložbene aktivnosti, rekao je kako se sa Zlatanovim radom upoznao '84. godine, kad je Dumanića u Galeriju proširenih medija doveo Vladimir Dodig Trokut, gdje je Dumaniću postavljena prva "institucionalnija“ izložba u Zagrebu. "Odmah sam reagirao na njegove radove i napisao sam prvi tekst o njemu, u Poletu, pod naslovom 'Baj baj kupleraj'.

To je naziv jedne njegove akcije, koja već svojim imenom deklarira njegovu slobodu i nekonvencionalnost. Za njegov rad zainteresirali su se i druga imena zagrebačkog umjetničkog kruga, kao što su Kipke, Župan i drugi, i malo-pomalo Dumanić je adoptiran u umjetnički krug izvan Splita. '92. napravio sam mu i u svom stanu izložbu, u jednom hodniku, a kasnije sam mu asistirao i za neke druge Dumanićeve izložbe, završno s velikom izložbom u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, 2008., koja se zvala 'Rodrigina 2.'

To je bila njegova adresa u Splitu i naslov te izložbe bio je uvjetovan činjenicom da je njegov stan njegov atelje, njegov život njegova umjetnost, dakle, da tu nema neke distinkcije, kao u malo kojeg drugog umjetnika. Kod Dumanića sam imao dojam da mora činiti to što radi, zato što on nije imao nikakve vanjske stimulanse za svoj rad.

Radio je bez ugovorenih izložbi, bez kupaca, ili bilo čega drugoga što bi ga stimuliralo. Mnogi umjetnici imaju ugovorene izložbe pa odrade to kampanjski. Naprave baš ono što moraju, a kod njega toga nije bilo.“ prisjetio se Maračić, podvukavši kako je Dumanićeva misterija to što je bio kapetan, dakle, čovjek odgovoran i sabran, koji organizira i funkcionira na toliko razina, i koji mora imati čvrst kompas u ruci, dok je u svom umjetničkom radu bio apsolutno anarhičan.

"Tu nema nikakve odgovornosti, osim prema sebi, nikakvog odnosa prema nekom kanonu ili mediju, što čini jaki kontrast i potpunu suprotnost prema njegovom osnovnom zanimanju.“ rekao je Maračić i napomenuo kako je Dumanić često kao jedan od svojih lajtmotiva koristio motiv broda, bilo kao makete bilo kao upotrebnog predmeta kojim je bila naglašena forma broda.

Tako je, kaže Maračić, povezivao bazični nomadizam pomorca s nomadizmom umjetnika (pri čemu se misli na termin u umjetnosti kojim se doznačava umjetnika koji skače s medija na medij i s motiva na motiv).

Splitski Don Quijote

"Dumanić je bio potpuno neinhibiran, nije imao neke obzire koje 'mi građani' imamo. U cjelokupnoj njegovoj motivici - unutar upotrebnih predmeta i ready-madea i intervencije na gotovim predmetima, na crtežima i slikama, knjigama koje je ručno radio kao skulpture – u svim tim produktima postoji jedan potpuno neinhibiran pristup općenito, ali i eksplicite u erotskom nagnuću gdje je on bio potpuno nekonvencionalan, koji puta i 'kao da Evine jabuke nikad nije bilo'.

Tako je i on osjećao jedan djetinje nedužan pristup prema toj tematici, kao i prema svemu drugome.“ zaključio je izlaganja Maračić.

Župan je podsjetio kako su u Zagrebu u krugu oko Ivana Kožarića voljeli Dumanića, te ga rado ugošćavali jer je bio neobično šarmantna pojava i kako su njegove tamošnje izložbe, koje su organizirali Maračić, Franceschi, Evelina Turković, Ivana Mance i on (Župan), bile jako posjećene.

Toni Horvatić je za kraj kontekstualizirao Dumanića unutar splitske scene, što je, rekao je Horvatić, "toliko teško ali i toliko izazovno da se jednostavno naglavačke bacio u to." Dumanića je poznavao 23 godine, od Dumanićevih 50 godina aktivnog rada.

"Iako je sudjelovao na 21. Venecijanskom bijenalu predstavljajući najbolje od suvremene hrvatske umjetnosti, i iako je njegova dubrovačka izložba 'Rodrigina 2' bila nagrađena kao najbolja godišnja izložba od strane HDLU-a Zagreb, to nije značilo puno i unatoč iskonskom preziru vladajućih struktura prema suvremenoj umjetnosti, Zlatan je nastavio svoju borbu s vjetrenjačama, gospodski, s osmjehom na licu, i naočalama s zlatnim okvirom.“ zaključio je Horvatić večer o splitskom umjetniku.

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 13:43