Mučnina u želucu, ponekad i s blagim porivom za povraćanjem. Prateći ključne, povišeno hororske trenutke HBO-ove serije "Černobil" gledatelj gotovo da sam osjeća simptome izloženosti radijaciji kakve osjećaju njezini akteri, nesretni zaposlenici ruske nuklearne elektrane i vatrogasci koji su došli gasiti požar.
Okus metala je opipljiv, a užas prenosiv s ove strane ekrana, makar proživljavali katastrofu iz udobnosti naslonjača. Hipohondrija o kontaminaciji raste kao broj rendgena u Černobilu nakon eksplozije nuklearne jezgre, premda udišemo čisti zrak oko sebe, bez radioaktivnih čestica.
Samo što, predostrožosti radi, ne posežemo za tabletama joda. To je najbolji mogući kompliment seriji "Chernobyl" koja istražuje razmjere nuklearne katastrofe u Černobilu, zabilježene u ranim jutarnjim satima 26. travnja 1986. godine i znatno šire od granica bivšeg Sovjetskog saveza.
Osjećaj smrti je duboko zavučen u "Černobil". Osjeća se u slici i tonu serije. Unutar kadrova, nalik filmovima rumunjskog "novog vala", dominiraju smeđa, siva i zelena boja u oku kamere Jakoba Ihrea ("Oslo, 31. kolovoza", "Thelma", "Glasnije od bombi"). Boje bolesti, olova, radioaktivnog neba.
Glazbena kulisa islandske skladateljice Hildur Gudnadóttir ("Marija Magdalena", "Sicario 2", nadolazeći "Joker"), nasljednice pokojna Johanna Johannssona, remiksira zvukove prikupljene unutar nuklearki, škripe, zujanja. Stvoreno je audiovizualno iskustvo kakvo se na televiziji dosad nije doživjelo i izgleda kao nešto novo ili barem drukčije.
Mada, "Černobil" po svemu ostalom, realno, ne cijepa (radioaktivni) atom. Serija žanrovski objedinjuje klasični film katastrofe, doku-dramu i horor iz pravog života, ali bez daljnjega to radi znalački i zanatski kompetentno da svaki od tih žanrova uglavnom funkcionira i ponaosob.
"Chernobyl" započinje kao spoj "disaster" filma i "docu-drame" koja povijesno rekonstrura nemili događaj, "pravi razlog raspada SSSR-a", kako je naknadno konstatirao Gorbačov. Predstavljaju nam se likovi koji će biti direktno ili sporadično uključeni u tragediju.
Od znanstvenika, nuklarnog fizičara Valerija Legasova (Jared Harris), do zaposlenika Černobila, poput zamjenika glavnog inženjera Anatolija Djatlova (Paul Ritter), najodgovornijeg za katastrofu koji će neiskusne radnike gurati do krajnjih granica prilikom kobnog testiranja i oglušiti se na njihova upozorenja.
Upoznajemo i Ljudmilu Ignatenko (Jessie Buckley), suprugu vatrogasnog heroja Vasilija (Adam Nagaitis). Najprije kadar okupira Legasov koji 1988. snima svoju ispovijest i postavlja preokupacije serije riječima "Kolika je cijena laži? Prava je opasnost to da, ako čujemo dovoljno laži, više uopće nećemo moći razaznati istinu...".
Nakon što Legasov sakrije kasete sa svojim glasom, počinit će samoubojstvo vješanjem. Radnja se tada vraća dvije godine i jednu minutu natrag u ukrajinski grad Pripjat i zavlači u jednu zgradu. Ljudmila se budi usred noći, odlazi u toalet, gleda muža kako spava. Dok se ona nalazi u kuhinji, kroz prozor njezina stana zabljesne svjetlo u daljini. Eksplozija budi i Vasilija. Približavaju se prozoru.
Snop svjetlosti puca u nebo i čini se kao da se spušta ratoborna izvanzemaljska letjelica. "Imate posla s nečim što se nikad nije dogodilo na planeti", reći će Legasov kasnije partijskom birokratu Borisu Šerbini (Stellan Skarsgård), kojeg je na mjesto događaja poslao sam Gorbačov (David Dencik), te usporediti Černobil s bacanjem nuklearne bombe na Hirošimu, s tim da je ovdje skoro dva puta više radijacije.
Kad kamera uđe u Černobil, jedan od radnika će pitati "Je li rat? Je li nas bombardiraju", a slično pitanje će ponoviti još barem jednom i drugi radnici. Strah od atomske bombe i nuklearnog rata prekriva seriju u kojoj će vođa nuklearke i partijski birokrati održati sastanak u sobi sagrađenoj da "izdrži nuklearni napad".
Zato, ako može djelovati kao zapadnjačka/američka propaganda, puštena na TV u vrijeme zategnutih odnosa SAD-a i Rusije, "Černobil" ima upozoravajuću poruku koja događaje iz 1986. čini relevantnima 2019. dok su vođe nekih svjetskih država lake na prstu za nuklearne rakete.
"Ako ne saznamo kako se ovo dogodilo, dogodit će se opet", prognozira Ulana Komjuk (Emily Watson), znanstvenica s instituta za nuklearnu energiju u Minsku, inače fiktivni lik koji predstavlja desetke znanstvenika-pomagača Legasovu, zbog čega će posjetiti moskovsku bolnicu sa zaposlenicima Černobila i kronicirati svaku odluku, svaki pritisnuti gumb.
No, iako Ulana kaže jednom od umirućih radnika "nisam tu da bi vas krivila nego da saznam što se dogodilo", serija bez uvijanja okrivljuje Djatlova i njemu slične, ruski sistem, birokrate koji su tvrdoglavo štitili sumnju u "sovjetsku superiornost" i nijekali katastrofu iz sigurnosti černobilskog nuklearnog bunkera ili sigurne udaljenosti, od direktora elektrane Brjukhanova (Con O'Neill) do starog partijskog glavešine Zharkova (Donald Sumpter).
Potonji je održao jeziv govor podsjećajući na pravo ime nuklearke (Vladimir I. Lenjin) i ističući vjeru u sovjetski socijalizam koja će uvijek biti nagrađena. "Imajte vjere, drugovi. Država želi da spriječimo paniku. Dobro me slušajte. Zatvorite grad, nitko ne može izaći. Presijecite telefonske linije. Spriječimo širenje dezinformacija.
Na taj način ćemo spriječiti potkopavanje plodova našeg rada. Da, drugovi, svi ćemo biti nagrađeni za ovo što radimo večeras. Ovo je naš trenutak slave", podržan pljeskom nazočnih ponosno zbori Zharkov u kojem možemo prepoznati današnje zatucane političke vođe totalitarnih sistema.
Upravo je Zharkov jedan od simbola ljudske gluposti, nekompetencije i arogancije, svega što je omogućilo černobilsku katastrofu. On, Brjukhanov i Djatlov. "Nesreća je pod kontrolom, postoji mala radijacija, ali je ograničena samo na elektranu", govorili su Brjukhanov i Djatlov.
Istovremeno, zrak je ko Černobila svjetlio neprirodnim, eteričnim žuto-bijelim svjetlom, ljudi u blizini nuklearke se trenutačno crvenjeli od zračenja, povraćali dušu i dobivali opekotine u scenama tjelesnog horora koje će kulminirati truljenjem njihovih tijela.
Kreator serije Craig Mazin je naglasio kako lekcija Černobila nije u tome da je moderna nuklearna elektrana opasna; opasne su laži, bahatost i gušenje kritike. To je najveći horor "Chernobyla". Slijepa ideologija je opasna kao nuklearna radijacija.
Nakon 10 godina prisilnog rada, povratak u – nuklearku
Serija je remek-djelo hororskog grča i tenzije, no kao horor se pridržava nekih klišeja. Prilično je, recimo, iritantno što (trudna) Ljudmila zanemaruje upozorenja medicinskih sestara kad dođe posjetiti supruga u bolnicu. Ona ga opetovano dira i ne ostaje s druge strane plastike.
Jedna od mana "Černobila" je i engleski jezik koji povremeno bode uši i izvlači iz radnje. Osobito kad se u kadru nađe neka bakica u seoskoj zabiti i tečno govori engleski muzeći kravu. Kad su autori već išli na "realizam", mogli su biti autentičniji, riskirajući komercijalni učinak kao recimo Mel Gibson s "Apocalyptom", s time da ruski nije egzotičan kao majanski.
U tom smislu bilo bi i bolje da su uloge podijeljene istočnoeuropskim glumcima pa da je Ljudmilu utjelovila npr. Rumunjka Anamaria Marinca (ništa kontra Jessie Buckley, ali...). Ipak, glumci su jako dobri, posebice Harris i Skarsgard.
Plus je što glumačka ekipa mahom nije (pre)poznata i "zvjezdana", iako će filmofili prepoznati još i Faresa Faresa (filmski serijal o policijskom odjelu Q) te Barryja Keoghana ("Ubojstvo svetog jelena") kao lovce na radioaktivne životinje.
Neke od ovih "mana" spriječavaju "Černobil" da bude istinsko remek-djelo. Unatoč tome, riječ je o važnom projektu i dosad najboljoj seriji godine s nekoliko pamtljivih prizora (otrovne pahulje padaju poput snijega, dim kreće prema gradu, kolona evakuacijskih buseva, rušenje helikoptera iznad krova nuklearke).
I snažnom petom epizodom koja radi paralelnu montažu između saslušanja Djatlova, Brjukhanova i Nikolaja Fomina (Adrian Rawlins), tj. onoga što se dogodilo 26. travnja 1986. Da apsurd bude veći, osuđeni su na samo deset godina prisilnog rada, a Fomin se nakon toga vratio na posao... u nuklearnu elektranu.