Festival svjetske književnosti u Splitu završio je gostovanjem novinarke i spisateljice Slavenke Drakulić, a malo je reći da je interes većinom Splićanki za taj događaj bio velik. Radilo se o najposjećenijoj književnoj večeri ikad, a u podrumsku dvoranu Gradske knjižnice Marka Marulića natisnulo se više od dvije stotine ljudi. Neki su čak ostali i pred vratima knjižnice.
Većina njih htjela je porazgovarati s ovom autoricom desetak romana i nekoliko knjiga publicistike, koja živi između Švedske i Hrvatske, fotografirati se s njom ili dobiti njezin potpis, pa je bilo evidentno da se radi o poštovateljima koji je prate iz knjige u knjigu i poznaju njezin rad. Činilo se kao da joj svi imaju nešto reći!
Sa Slavenkom Drakulić, koja je u djetinjstvu nekoliko godina živjela u Splitu a posljednji put je ovdje gostovala prije tri godine, razgovaramo o njezinoj posljednjoj knjizi "Nevidljiva žena i druge priče" koja govori o starenju te situacijama i emocijama koje ga prate. Dotakli smo se kratko i ciklusa knjiga o kreativnim ženama koje su živjele sa poznatim ličnostima, u kojem je posljednja ona o Milevi Einstein.
Glumica Bette Davis je jednom rekla: "Old age ain' t no place for sissies". "Starost nije za kukavice". Slažete li se s njom?
- Apsolutno, to je jako duhovito. Starost je vrijeme kad se čovjek gubi, gubi snagu, izgled, memoriju. Gubi identitet, što je najgore. A k tome gubi zdravlje… Ipak, u mojoj profesiji je nekako bolje biti starija kad je riječ o pisanju. Intelektualcima je možda lakše: i dalje možeš čitati, zanimati se, možda ne više toliko putovati… Ali generalno, teško je to vrijeme. U pričama psihološki i emocionalno portretiram starije, ali tu su i socijalni aspekti, ali tek posredno - jedan dio nevidljivosti dolazi iz financijske nemoći. Jer strašno je kod nas biti umirovljenik kad su mirovine male.
'Nema zemlje za starce'
Jeste li se bojali starosti s obzirom na to da ste se grčevito borili da je doživite?
- Točno je, ja sam u jedinstvenoj poziciji da se ne bojim nego da sam sretna što starim, ali to je vrlo rijetka pozicija. Ljudi koji su doživjeli nešto teško i mislili su da neće preživjeti, njima je starost dobitak. Ja uživam u starosti! Možda mi to psihološki omogućuje da ovoj temi pristupim na jedan drugi način, daje mi slobodu da pišem o njoj kao nečemu što nije baš da me se ne tiče, ali imam drukčije uvide.
Vaši likovi su na različite načine u starosti postali nevidljivi. Koje su to promjene koje vode u nevidljivost?
- Nastojala sam u svakoj priči obraditi neku drugu promjenu - poput lika muškarca koji ulazi u dućan kupiti hlače, a prodavači ga ne primjećuju ili situacije kad dođete u doktora, a oni vam kažu: "Šta biste vi htjeli, pogledajte, sve vam je u redu?" A vi pokušavate reći da nije, no on nema vremena slušati.
Uđete u apoteku, na primjer, dođe stariji gospodin s receptom i onda dugo priča. Dugački red je ljudi, al' nema veze, treba mu netko da sasluša njegove probleme, ljudi žele da ih netko sasluša. Treba im to. Pa fizički gubici, kad čovjek ostane sam. To je teška situacija, ako nemaš djece, prijatelja, bliskih rođaka, javlja se usamljenost, nesigurnost.
U starosti u jednom trenutku postaješ nesiguran, nesiguran na nogama, usput i psihološki nesiguran jer nitko te ne želi slušat', nemaš zapravo s kim pričat'; živimo u društvu koje te ne vidi, otpisan si.
U kojem stari nemaju svoje mjesto?
- Tako je, "no land for old people".
Kapitalizam ne dozvoljava starenje. Moraš biti imperativno mlad jer trebaš stalno raditi, a u starosti nemaš svoju funkciju i još si trošak jer primaš mirovinu. Nije li tako?
- Jedino možeš imati funkciju kao potrošač i u njoj jedino postojiš: postoje cijele grane industrije za stare u kojoj se nudi prehrana, vitamini, kozmetika za održavanje izgleda i mladosti, putovanja, razne aktivnosti za starije osobe, vježbanje, joga…
U vašim pričama postoji ta feministička podloga, od žena se i u starosti više očekuje. Muž u jednoj priči ženi kaže da je debela, nije više privlačna, iako je on zapravo debeo.
- Naravno. Starost se iz perspektive konzumerizma smatra kao da je sramota, bolest, kao guba. Zašto ti imaš sijedu kosu kad može biti crvena, plava ili smeđa, možeš birati?
Alzheimer kao metafora
Sijeda kosa je postala protest, kao, baš me briga…
- Da, jedna američka feministkinja poziva žene da nose prirodnu sijedu kosu, ali malo se njih to usudi. To je paradoks, u starosti svi osijedimo, a nigdje nema sijedih glava jer ženu to postara. Ona jest stara, ali ne smije izgledati staro! Možeš imati 80 godina, ali ne smiješ izgledati tako, po mogućnosti da izgledaš kao da ti je 40.
Meni je to bilo polazište, u društvu i vrijednostima s kojima živimo sramotno je biti star.
U jednoj priči progovarate o grižnji savjesti koja nas prati kad moramo zbrinuti roditelje koji su ostarjeli. Dom za stare osobe, kao neki rezervat, visi nam svima nad glavom.
- Da, prethodnoj generaciji je to bilo jako teško, moja baka je nakon što je otišla u dom vrlo brzo umrla. Oni su to doživljavali kao uvredu, izdaju. "Kako možeš staviti mamu u dom?"- pitali bi te. Ali, što ćete napraviti? Kamo ćete s njima? To je užasno teško. Nema dovoljno financijski pristupačnih domova, ima preskupih privatnih koji nisu na nekom glasu…
A kao društvo nemamo neki ozbiljni odnos prema tome. Evo, na primjer Švedi, oni imaju sustav volontera u kojem mladi ljudi starcima pomažu kod kuće. Moj svekar i svekrva su živjeli u svojoj kući, imali su posjet volontera ujutro za umivanje i kupanje i navečer za smještanje na spavanje. I jedanput tjedno još za čišćenje kuće. I donosili su im skuhane obroke. Taj sistem volontiranja u protestantizmu ima veliku tradiciju.
Živjeli su u svojoj kući do kraja, u domu su proveli kratko vrijeme, kad su bili pod medicinskim nadzorom. Dakle, postoje rješenja, ne znam zašto ih ne kopiramo, zašto mi moramo izmišljati nešto što je izmišljeno? Sigurno nije stvar samo u siromaštvu.
Vaše priče otvaraju čitav niz tabu tema – o seksu kojega više nema, demenciji, popuštanju tjelesnih funkcija, mokrenju i inkontinenciji, smrti partnera, samoći… Na koji način ste se pripremali za knjigu, gdje ste pronalazili inspiraciju?
- Nema puno toga u literaturi. U biografijama poznatih ljudi ne piše se baš o inkontinenciji, ne ide se u detalje. Pročitala sam jednu izvrsnu knjigu od koje sam uzela tu rečenicu o nestajanju, Annie Ernaux, francuska spisateljica koja je pisala o mami oboljeloj od Alzheimera, to je strašno dramatično i dobro napisano. Ispostavilo se da muškarci puno lakše pišu o svojoj starosti - Philip Roth i J.M. Coetzee, koji je na tu temu napisao čak dva romana.
Ali njihova je perspektiva malo drukčija od ženske, u sve te tri knjige likovi su preokupirani seksualnom sposobnošću, oni se zaljubljuju u mlađu ženu i pitaju se hoće li ili neće moći biti s njom. Dobro, O.K., legitimno, međutim nemam osjećaj da su žene toliko preokupirane tom temom. No, primijetila sam da ako ne pišu o svom starenju, one pišu o majci ili o prijateljici, mužu, i skoro uvijek je u pitanju Alzheimer, demencija.
Jako popularan roman o tome je "Still Alice", po kojem je i snimljen film s prelijepom Julianne Moore. O tome sam napisala esej, zanimljivo mi je da opis starosti ide posredno, preko opisa bolesti - kao da je Alzheimer, kao kod Susan Sontag, postao metafora za starost. Činilo mi se da se radi o nekoj vrsti zazora u opisivanju starosti. Ili možda straha da to nitko neće čitati? Pa i mene je iznenadila čitanost moje knjige.
Kada može Severina...
U knjizi osvjetljavate i temu strasti zrele žene za mlađeg muškarca. Mislite li da se na društvenom planu tu stvari mijenjaju, ono, ako mogu Severina i Madonna, zašto ne i ja?
- Mislite da li je tolerancija porasla? Mislim da u stvarnom životu i nema baš previše takvih situacija, ali ne znam je li to primjer za "quod licet Iovi, non licet bovi". Možda se danas ipak takvo ponašanje žena manje osuđuje, nadam se da je tako. Meni je u priči bilo primarno naglasiti osjećaj žene u toj situaciji, da ona ne može zamisliti da bi bila privlačna nekom tko je vršnjak njezina sina. Tu je naglasak na tijelu, ženskom tijelu i starenju, a to je baš moja omiljena tema.
Da spomenemo talentirane žene o kojima ste pisali, Milevu Einstein i Doru Maar, ali i Fridu Kahlo, postoji li nešto što im je zajedničko? Postoji li neki obrazac kad je riječ o njihovom ostajanju u sjeni mnogo poznatijih muškaraca?
- Mene je zanimao odnos kreativne žene i kreativnog muškarca. Što se tu točno dogodi i zašto jedan gubi a drugi dobiva? U igri je spoj povijesnih, socijalnih i psiholoških okolnosti, individualiteta svake od njih. Dora je slična Milevi utoliko jer su obje bile psihički bolesne, iako Mileva puno više.
Dora se pogubila jer bila je puno mlađa od Picassa, bila je nesigurnija. Kod nje je zanimljivo što je ona već bila postigla uspjeh, njezine fotografije, fotomontaže su bile poznate, izvrsne, bila je afirmirana. Ali zaljubi se u Picassa koji joj bio ljubavnik i mentor, apsolutni autoritet.
Kad je doveo u sumnju njezin rad, ona je prestala fotografirati i – slomila se. Od oca je dobila fotoaparat kad je imala 12 godina i to bi mogla biti poveznica – sve su te žene imale podršku svoga oca, uključivši i Fridu, što je bilo vrlo rijetka pojava. Dori je otac bio arhitekt, dopustio je da ide u školu za primijenjenu umjetnost iako je majka, francuska malograđanka, mislila drukčije.
Kad je u pitanju Mileva, još je začudnije jer ona nije živjela u Parizu nego na imanju kraj Novog Sada, u provinciji. Mama joj nije imala obrazovanja, ali otac je bio nevjerojatno naprednih stavova o ženama. Mileva je bila izvrsna učenica, a u njezinu školovanju važno je i da je bila šepava.
U toj sredini šepave djevojke se nisu udavale, pa ju je školovao u Švicarskoj, u vrijeme kad je u cijeloj Europi ukupno deset žena studiralo fiziku. Uz sve to, u to je vrijeme ženama u socijalnom smislu genijalnost bila teret, a ne prednost.
U psihološkom portretiranju ovih žena koristite se mnogim činjenicama iz njihova života, a književno se isprepliće s novinarskim i briše se granica između ta dva načina pisanja. Planirate li možda obrađivati još žena?
- Novinarstvo je mene svemu naučilo, ali prije svega disciplini. Ako imaš "deadline", to je pritisak uz koji se naučiš živjeti. Drugo, imaš kontrolu nad tekstom. Gledati oko sebe i uočavati. Ne kažem da je novinarstvo jedini put za učenje kako se piše, ali ono daje elemente koji su jako važni.
Za pisanje romana potrebna je velika moć samodiscipline, to je možda najvažnije. A što se tiče novih biografija, završila sam s tim. Čekaju me druge teme.
Djetinjstvo uz knjige iz Biskupove palače
Postoje li neki rituali vezani za Split, budući da ovdje postoje i uspomene?
- Naravno. Ručala sam sa svojom nastavnicom hrvatskog jezika iz osnovne škole, Lastom Prijatelj, prvom osobom koja je prepoznala da imam dara za pisanje. Ona mi je davala savjete koje knjige da pročitam, pa sam išla u knjižnicu u Biskupovu palaču, gdje sam prijateljevala s knjižničarkama, one su mi uvijek čuvale knjige i uopće su mi bile jako važne u životu. Obišla sam nekadašnju Solinsku cestu, gdje sam živjela, odmah pored zgrade starog "Vodovoda", a išla sam u školu koja se danas zove Dobri. Pojavile su mi se na književnoj večeri neke cure iz škole, susjed iz kuće, pa sam se i s njima vidjela.