StoryEditor
Kulturaprošlo je 20 GODINA OD SMRTI TONČijA Petrasova MAROVIĆA (1934.−1991.)

SJEĆANJE Pjesnik u zagrljaju Mediterana

Piše PSD.
22. travnja 2011. - 22:49
Petrasov Marović, jedan od najvažnijih pjesnika
u povijesti Splita
Prije točno 20 godina, na današnji je dan u 57. godini života umro Tonči Petrasov Marović (1934.−1991.), pjesnik, prozni i dramski pisac, esejist, kazališni, književni i likovni kritičar, urednik na Radio Splitu.

Igrom slučaja umro je 22. travnja, na Dan hrvatske knjige, dan kad je davne 1501. godine otac hrvatske književnosti Marko Marulić parafirao svoju “Juditu”, prvo umjetničko književno djelo u “versi haruacki složeno“. Petrasov je otišao prerano da bi sve rekao, ali ipak je bio dovoljno tu da ostane zabilježen kao jedan od najvažnijih naših pisaca postkrugovaške generacije iz druge polovine prošlog stoljeća i svakako jedan od najvažnijih pjesnika u dugoj povijesti Splita, kolijevke hrvatske književne riječi. Rođen je u Mravincima pokraj Splita, grada u kojem se školovao, živio i umro.

Duga ga je bolest spriječila da poput vršnjaka iz prve književne generacije splitskog časopisa “Vidik” (Zidić, Mrkonjić, Ganza, Mandić, Maroević, Zuppa, Laušić, M. Raos...) nastavi školovanje i djelovanje u Zagrebu. U aktivnih tridesetak književnih godina, od prve knjige “Asfaltirano nebo” (tri poeme, Split, 1958.) do zbirke “Moći ne govoriti” (Zagreb, 1988.), objavio je dvadesetak knjiga, uglavnom poezije, jedan roman (“Ljudski kusur”), poeziju za djecu (zbirka “Ča triba govorit”), knjigu kratkih priča (“Demokritov kruh”) i grafičko-pjesničku mapu (sa slikarom M. Trebotićem), a na splitskoj su mu sceni izvedene i dvije drame (“Zimski prostor” i “Antigona, kraljica u Tebi”)...

Bavio se posebno uspješno i haiku pjesništvom. Kao pjesnik klasične naobrazbe, poznat po niz amblematskih stihova, pa i pjesničkih cjelina, najdublje je proživljavao baštinski sloj nastojeći na sintezi povijesnosti i modernog stiha. Jezik i zavičaj s imanentnim osjećajem vremena i prostora osnovni su “toposi“ njegova pjeva. Prve njegove knjige pune ekspresivnog naboja, osobito tajnovita “Hembra” (1975.), početak su luka koji će se smiriti u lamentirajućim bolničkim haikuima pred preranu smrt.

Poet mudrosti tla

Njegov zavičaj s mirisima brnistre i antičkim uspomenama držat će ga u jedinstvenome mediteranskom zagrljaju, pa i za onih rijetkih izleta u Grčku, Toledo i Pariz. Pjesnički će “razgovarati“ s poniženima Marsijom i Filoktetom, ”tješit“ će Asterisa “mlade smrti“, kakva bî i njegova, opsjedat će ga jezik i u njemu složene značenjske nijanse (npr. u “Pjesmi od spolija”, osobito onaj trostihovni uzvik “Blažu/Božji/Radovane”), u čijim će krhotinama osjetiti mudrost tla, eliptiku njegovih nijansi, a u počast istog jezika stvorit će i svoju najpoznatiju i najčešće citiranu misao − iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika.

Znao je progovoriti žestoko i kritički, ali ujedno i pjesnički smisleno, primjerice na temu devastacije starog splitskoga groblja (“Sonata za staro groblje na Sustipanu”, koju je njegov sumještanin i prezimenjak skladatelj don Šime složio u upečatljivu kantatu). Mudrost i blaženi pejzaž stiha, idilično zajedništvo živih i mrtvih, sadašnjih i prošlih proviruju iz njegovih stihova, osobito iz pjesama “Petar Epimenid”, “Stara trava”, “More na staru godinu”, “Moći ne govoriti” i drugih, a opor i trpak govor osjeća se i u svim njegovim dramama i prozama. Kao pjesnik bio je samosvojan i izdvojen, a kao kulturni djelatnik iznimno živ i autoritativan.

Nakon smrti, Književni krug objavio mu je izabrana djela u dva sveska (pjesme i proze), jedna je gradska ulica nazvana njegovim imenom, a planira se i njegov spomenik uz negdašnje groblje na Sustipanu. Nažalost, mlađi ga naraštaji manje poznaju, ali to je danas sudbina mnogih naših umjetnika. Pa ipak će se danas, na Veliki petak, u Hvaru održati književna večer njemu posvećena, a pjesnici će ga evocirati i u programu Marulićevih dana u Splitu.

jakša fiamengo

#TONčIPETRASOVMAROVIć

Izdvojeno