StoryEditor
OstaloSto godina

Siniša Vuković o trileru među jezikoslovcima: I Korčulanin Vojmir Vinja, lingvist i leksikograf, bio je posredno uvučen u nečasan čin bračkog akademika čiji je autoritet od tada umro u mojim očima

Piše Siniša Vuković
21. studenog 2021. - 12:49

Specijaliziranima za neznanje i nepriznavanje, pred očima nam poput prestrašenog vrapca prelijeću i promiču mrtvi naši značajevi što su iza sebe ostavili živi monument svojega djela. U kulturi gdje po jedinici svakog našeg mrtvog velikana imamo i nekoliko živih malikana, jasno je strašenje od vlastitih falših ispraznosti pa onda, za svaki slučaj, namnožena mediokritedčad uznastojit hoće poraditi na dvostrukom pokopavanju onih najvećih među nama. Da ne bi, možda, oko nadgrobne ploče popucao i popustio suhi japanj tanke malte; da ne bi se, brž, slučajno propustilo slavnog mrtvaca do među nas, do u naše plitke falšitadi i duboka neznanja: malikani danas sve češće zalijevaju grobna ukopišta velikanâ živim vapnom i mrtvom šutnjom…

Uz takvu jednu kanonadu mučanja, kavalerija jurišnika oglušila se na zov trublje koji je signalizirao kako se, nekidan, dvanaestog dneva ovog studenog navršava 100. obljetnica rođenja lingvista i leksikografa Vojmira Vinje, Korčulanina i Dalmatinca, koji je u hrvatskoj jezikoslovnoj struci ostao kao jednim od najautoritativnijih romanista uopće. Tako okrugao jubilej, tako veliko ime, pa – ništa.

Najveće zasluge

Govora je o čovjeku koji je zarad Drugog svjetskog rata morao prekinuti studij romanistike i francuskog jezika i književnosti, eda bi diplomirao tek pošto su gvere prestale: 1947. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Odsjeku za romanistiku, već samim činom diplomiranja, bit će postavljen za asistenta velikom našem etimologu Petru Skoku. Tema disertacije s kojom je postigao status doktora znanosti bila je: Romanski elementi u govorima i toponomastici otoka Korčule (1952.). Kao sveučilišni profesor vodit će katedre za francuski jezik i romansku lingvistiku, a njegovom osobnom zaslugom osnovana je i studijska grupa španjolskog jezika i književnosti (1968.). Na svojem matičnom Filozofskom fakultetu ostat će sve do umirovljenja 1988. godine, a dvije godine kasnije postat će i redovitim članom HAZU (1991).

Među najveće zasluge profesora Vinje svakako ubrojiti valja pokretanje studija hispanistike u Zagrebu, čemu je on jako bio pridonio već ranijim objavljivanjem Gramatike španjolskoga jezika (1963.), a dugogodišnjim radom ostvario je i zamašan pothvat Španjolsko-hrvatskog rječnika (1971.), koji je također njegovo kapitalno djelo, djelo – zarad svoje pionirnosti – jamačno među nekim od onih nemjerljivih.

Kao vrstan stručnjak, Vojmir Vinja, središte svoje specijalizacije usmjerio je na ibero-romanistiku, realiziravši niz pothvata mimo ovih navedenih s polja hispanistike, i na one galicističke. Napisao je i 1959. godine objavio svoju prvu knjigu: Starofrancuski jezik i književnost: (842. – 1355.). Desetljećima je u ovoj kulturi nedostajao hrvatski prijevod impozantnog lingvističkog djela francuskog strukturalista Ferdinanda de Saussurea, na čijim se postulatima i premisama temelji suvremena jezikoslovna znanost, a onda je Vinja decentnom rečenicom i pomno biranim riječima preveo njegov Tečaj opće lingvistike (2000.). Pojava te knjige, pa još u mesu kakvim nam ga je ponudio ovaj virtuoz preobrazbe suhoparnog znanstvenog teksta do u pitko štivo, predstavlja do danas defakto nenadmašan ostvaraj svojega soja u ovoj branši.

Patina starine

Širina erudicije vazda raspaljuje i znatiželju, pa je ovaj neumorni Korčulanin do u naš jezik još ranije bio preveo i priveo libar  Nauk o pučkom jeziku Dantea Alighierija (1998.). Jezikoslovna aktivnost na Pirinejskom poluotoku bila je za njegove romanističke izazove pretijesna, pa je interes vlastitih ambicija, evo, proširio i na onaj Apeninski. Da, transponirajući na hrvatski standard Danteov jezik njegovog toskanskog idioma s primjesama vulgarnog latiniteta, posegnuo je Vinja za diskursom koji zadržava patinu starine, ter ostvarujući impresivan traduktološki spomenik što nije bio samo bitan po svojoj važnosti za domicilnu nam uljudbu ove naravi, nego je ostao značajan i zbog samog načina na koji je isti i realiziran.

Dakako, u ovoj prigodničarskoj besjedi ne bi se pristojilo izostaviti i ine pokaznice struke što ih je s tuđih izvornika u naš vlastiti jezik bio smjestio marljivi i nezaspali noćobdija Vojmir Vinja. Domaćem nam čeljadetu, ili budućem stručnjaku, koji nije imao vladati stranim jezicima, do u naš materinski bio je transkribirao onoliko prevažna djela kao što su Opća i obrazložbena gramatika iz Port-Royala, čiji su stvorci Claude Lancelot i Antoine Arnauld, odnosno Vokabular indoeuropskih institucija Émilea Benvenistea. I, to je usve dio Vinjine prevodilačke aktive, budući da nije prevodio samo stručnu literaturu, već i književna djela. Neka budu spomenuti tek Petnaest bračnih radosti anonimnoga starofrancuskog pisca i Roman o Renardu Kristofora Kolumba

Pluripotentan pristup i interdisciplinaran angažman u obradi zadane teme iskazao je Vojmir Vinja u još jednom svojem ostvarenju što ruši kanone uobičajenog, pa i nadprosječnog produkta. Riječ je o sublimatu višegodišnjeg posve elukubrantnog rada na sistematskom popisu sviju naziva morskih organizama u nas. Terenskim istraživanjem obuhvatio je čak 175 anketnih referenata na obali i po otocima, iz kojih je separirao više tisuća leksičkih jedinica što se tiču naziva riba ili mekušaca/glavonožaca, rakova ili školjki, spužvi ili koralja… Uz opise pojedinih vrsta, navođenje niza sinonima po kojima se razaznaju uzduž i poprijeko Jadrana, do jasnih etimoloških opisa imenskih postanja, Vojmir Vinja donio je i latinske nazive uspomoć kojih će znatiželjnik koji i ne vlada ponuđenom terminologijom, moći pronaći pravoga puta u hodu svojega ma kakvog istraživanja ili tumačenja ove tematike. Uobičajenom terminu ihtionimija, koji podrazumijeva nazive ribljih vrsta, pridodao je i vlastitu kovanicu, odnosno stručni neologizam "talosozoonim", izraz što svojim semantičkim poljem obuhvaća apelative za sva živa stvorenja u moru.

Nikada i nigdje nije se na jednom mjestu sabralo ovakvo blago ihtionimske, malakonimske i ine maritimne jezične nomenklature – dakle: talasozoonimske – kao što je to bilo prezentirano u dvoknjižju Jadranska fauna, etimologija i struktura naziva I-II Vojmira Vinje (1986.).

Enciklopedijski vademekum ove vrste, i priručnik što bi makar okvirno orisao konturne crte konkretne teme, nije se dosad bio pojavio u nas; a, sva je prilika da ovaj leksikografski projekt neće biti nadmašen nikada. Ne, možda, stoga što se neće odgojiti kadrovi koji bi bili kadri umno doskočiti zadatku, već zarad toga što neće biti živih ispitanika koje bi znanstveni zanesenjaci mogli intervjuirati i anketirati, uzevši s njih bris sjećanja i pamćenja nazivlja što je u usmenoj pohrani sačuvano podalje od ovog momenta.

Iako je Vinja više preferirao rad na terenu i prikupljanje leksičke građe kod izvornih (čakavskih) govornika, od primjerice laboratorijskog rada u kabinetu pri bavljenju etimologijskim poslom u nekom vidu lingvističke forenzike, on je i tu ostavio znatnog traga. Isprva je, tako, proveo nekoliko nizova dalmatskih dopuna Etimološkom rječniku švicarskog jezikoslovca Wilhema Meyera-Lübkea, eda bi se potom predano posvetio nadopunama trosveščanom Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika (1971.) svojega učitelja Petra Skoka.

Rad na tom kompleksnom poduhvatu rezultirao je s tri skrupulozno priređena dikcionara imenom: Jadranske etimologije I. – III. (Jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku, 1998. – 2004.). Riječ je o nekoliko tisuća natuknica obrađenih per longum et latum, u čijim se leksikonski izdašnim glosama može pratiti njihova varijetetnost na prostoru Dalmacije, kao i pronaći ishodišni etimon bilo u helenističkoj tradiciji, u onoj razvedenoj romanskoj (s naglaskom na ćozotsko-mletačke i pujiške dodirne apeninsko-adrijatske točke), ali i u ma kom inom postanju što morfemski nukleus donosi bilo iz germanskog ili hungarskog bazena, bilo iz (staro)slavenskog ili turskog, arapskog ili perzijskog, odnosno iz još kojega udaljenijeg dijasistema ili idioma.

I, na koncu, moram i iz osobne vizure posvjedočiti kako je ovaj – evo evidentno! – neporecivi znalac i bez imalo patetike govoreći gotovo nezamjenjivi pregalac na lingvističkom polju u nas, bio ujedno i veliki čovjek i još veći gospodin. Godina je 1999., i, prije no što sam uopće i bio upisao studij hrvatskog jezika i književnosti te talijanistiku na ondašnjem Odjelu za humanističke znanosti pri Sveučilištu u Splitu (danas je to Filozofski fakultet), akademik Vojmir Vinja s uvažavanjem je primio rukopis mojega tada još neobjavljenog Ričnika selaškega govora. Nije mu, dakle, bilo ispod časti savjetovati se s nekim tamo tada amaterom iz Splita/s Brača, nego smo razvili opširnu korespondenciju i brojne telefonske razgovore u kojima se on raspitivao za pojedine selačke izraze ili frazeologije.

Bez himbe i zavisti

Moj sad već fakultetski profesor, s Visa, bio je uvjeren u identičnost i akcentuacije i gramatičkih opisa svake od natuknica u mojem vokabularu, pa ga je prije objavljivanja jednog njegovog separatnog dijela u časopisu koji je uređivao, bio poslao jednom mojem akademiku s Brača, na recenziju. Uvjereni u njegovo oduševljenje, budući da je i sâm u to vrijeme radio na jednom obimnom leksikografskom djelu bračke provenijencije, i moj profesor i ja s nestrpljenjem smo čekali (potvrdan) odgovor. Ma, uslijedio je šok, jerbo je brački akademik napisao izrazito negativnu recenziju (što znači automatsku zabranu objavljivanja tog fragmenta mojeg rječnika u časopisu!). Pročitao sam recenziju, pogledao primjedbe i nazvao mojega suotočanina u Zagreb, s pitanjem otkuda mu pravo, ili argument, da mi mijenja akcente na natuknicama, na što mi je on (kad sam mu izgovorio kako sam zapisao i potvrdio kako je tako govorio i moj nono), odgovorio riječima: "Može biti, može biti. Ja sam se to ravnao po pučiškom govoru." I, otada umre autoritet tog čovjeka u mojim očima; čovjeka, koji je koju godinu kasnije, pazite sad: citirao obilatu građu iz mojega sad već objavljenog Ričnika selaškega govora (2001.) u svojem vlastitom leksikografkom djelu na kojemu je radio desetljećima.

Akademik Vojmir Vinja nije bio himben i zavidan, nije potpao pod staračku sujetu i nije imao potrebu okolo mahati mačem vlastite taštine ili ljubomore. Tako da su i lingvist s Visa i lingvist s Korčule anulirali pakost lingvista s Brača, i, tako da mi i ljudsku zadovoljštinu i stručnu potvrdu čini Vinjin recenzentski blagoslov u mojem Ričniku, a koji je on obilato koristio i citirao u trećem svesku svojih Jadranskih etimologija…

Akademik Vojmir Vinja bio je laureatom nagrade za životno djelo; no, njegovo ime i njegovo djelo trebalo bi biti prezentnije u hrvatskoj javnosti općenito, poglavito u Dalmaciji, kojoj je, vidjesmo, podignuo nekoliko nerazrušivih kulturnih spomenika trajne vrijednosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2021 12:50