StoryEditor
OstaloLibrofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Knjiga o velikoj laži junaštva

11. siječnja 2020. - 08:05
Tomislav Krišto/HANZA MEDIA

“Plivač” je roman Ivice Prtenjače, a mogao ga je napisati bilo koji građanin ove zemlje koji je navršio pedesetu.

Ovo “bilo koji” shvatite, naravno, vrlo uvjetno, jer pisanje knjiga – čak ni loših, a kamoli tek onih dobrih – nikada i nigdje ne može biti svačiji posao. Da bi se, recimo, proizveo ovaj rukopis, trebalo je raspolagati dvama svojstvima koja su tek rijetkima darovana: književnim talentom i hrabrošću da se piše o velikoj laži junaštva. Unatoč našoj malešnosti, ne fali nam autorica i autora koji nas znaju obradovati dobrom, ponekad čak i velikom literaturom. Bojim se, međutim, da naša književna i općenito društvena scena teško kuburi s drugim svojstvom. Ako me ne vara pamćenje, “Plivač” je prva knjiga u gotovo punih trideset godina, koja tematizira osnovno i najraširenije čuvstvo u naraštaju tek dozrelih mladića kad rat zakuca na vrata.

Strah od mobilizacije iskusile su desetine tisuća danas sredovječnih ljudi, čak i oni koji u prigodnim televizijskim programima krivotvore vlastite uneređene gaće i podvaljuju ih kao bijele i mirisne dok govore o svojim junačkim danima ponosa i slave. No, te desetine tisuća osobnih drama nisu se materijalizirale u svjedočenja, ni dokumentarna ni beletristička, koja bi mogla rasvijetliti jednu tako “običnu” traumu, svojstvenu svima, a masovno zatajenu, jer patriotski bonton nalaže šutnju o svemu što dovodi u pitanje mitsku sliku hrvatskog vojnika kao križanca svetog Frane Asiškog i Hulka.

Plivač je Andrej Šetka, Zagrepčanin prve generacije. Njegova majka Jelena ratno je siroče; partizani su je pronašli u kolijevci u nekom bosanskom selu koje su poharali ustaše. Njegov otac Vlado rodom je iz malog dalmatinskog mjesta, ne dijeli ustaške sentimente svoga oca, ali ima domobransku narav – pravi se da ne vidi bjelodano i ni u što se ne želi miješati. Andrej se friško vratio s odsluženja vojnog roka u JNA, a već mu prijeti nova runda vojevanja, ovaj put s lijepim izgledima da negdje zagine. Pokušavajući izmaknuti pipcima vojnih vlasti, otići će iz Zagreba na sjevernojadranski otok bez imena, gdje mu roditelji imaju vikendicu. No, vrlo brzo će shvatiti da je u malome mjestu, gdje mu prva susjeda ljubuje s lokalnim drmatorom u maskirnoj uniformi, još teže ostati nevidljiv.

Dok sa strahom čeka neizbježno, Andrej iz prikrajka svjedoči zbivanjima koja su obilježila naše devedesete: presvlače se ideološki dresovi, zauzimaju novi položaji, otvaraju nove mogućnosti korupcije, samozvani šerifi u ime naroda i za viši cilj otimaju tuđu imovinu, osobito ako ona pripada ljudima krive nacionalnosti (a svaka je, razumije se, kriva ako nije naša), Srbe se istjeruje iz stanova, civilni kamioni pretvaraju se u groteskne oklopne transportere koji se onda krste svetačkim imenima...

Ono malo vitalizma i zdrave pameti Andrej uspijeva sačuvati zaslugom ljetne romanse sa studenticom dizajna iz Stockholma, ali još i više redovitim bjegovima na kupanje. Mene, maritimno ravnodušnog, nije baš lako impresionirati pasažima u kojima se mistificira izdašno posoljena voda, no Prtenjača tako uvjerljivo piše o moru kao jedinom prostoru slobode da mu je čak i netko podozriv poput mene spreman povjerovati.

Što će se s Andrejem na koncu dogoditi, hoće li skončati na frontu ili ostati u mirnodopskoj zavjetrini, hoće li se zajedno sa stotinama tisuća drugih Hrvata upisati u nacionalni registar heroja ili će do samog kraja ostati u kukavičkoj manjini (jer, zna se, kod nas, u zemlji neustrašivih, ustrašivih je samo šačica), to vam ne smijem reći, to ćete morati otkriti sami, uživajući putem u mekoj ruci Prtenjače koji, i kad piše roman, ne prestaje biti pjesnik. Evo jedne ilustracije: “Moj otac predugo miješa šećer u kavi, evo vrti žličicom već cijelu vječnost, udara po stijenkama i ne mari što će se, ako ovako nastavi, i čelična žličica otopiti, a kava od te silne vrtnje ishlapjeti. Isto tako mljacka dok jede, dugo se brije u kupaonici, a kad pere zube grglja. Toliko viškova proizvodi Vlado Šetka, toliko nepotrebnih samodopadnih zvukova, toliko ga nije briga što se događa s tišinom u koju smo svi ujutro, kao u pelenu, zamotani.”

“Plivač” je knjiga kojom je Ivica Prtenjača otplatio dug cijeloga naraštaja u čije se ime nesebično i hrabro izložio. Da, hrabro, jer treba biti junačina i pol da bi se svima u lice kazalo kako kukavičluk nije slabost nego temeljno ljudsko pravo i da heroizam ne postoji u stvarnosti. Ne postoji čak ni u dobroj literaturi. Samo u slaboj. Kukavički slaboj. •

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 19:05