KulturaEKSKLUZIVNO ZA 'SLOBODNU'

'Oprostite zbog emotivnosti, ali navikli ste jer sam često emotivna u filmovima': europska diva i oskarovka rasplakala se u Berlinu pred našim kritičarem i otvorila mu dušu

Piše Marko Njegić
Binoche1

Intervju za "Slobodnu" s velikom glumicom, oskarovkom i zvijezdom Juliette Binoche na čekanju je od 2017. godine. Juliette je tada bila nominirana za nagradu Europske filmske akademije (EFA) zahvaljujući ulozi u "Isabellinom suncu".

Razgovor je bio zakazan za subotu u 17 sati u berlinskom hotelu "Sofitel", baš pred dodjelu EU Oscara, no Binoche je na kraju iz nekog razloga morala otkazati sve popodnevne intervjue. Više sreće drugi put. Drugi put dogodio se dvije godine kasnije na istom mjestu, u gotovo isto vrijeme (15h).

Povod je sada bio malo drukčiji: Juliette je stigla u Berlin kao dobitnica EFA-ine nagrade za svjetski doprinos ili postignuće (u) europskoj kinematografiji. Ista nagrada je godinu, tj. dvije prije nje dodijeljena Ralphu Fiennesu i Julie Delpy.

Zanimljivo, s Fiennesom je Binoche glumila dvaput, u "Orkanskim visovima" i "Engleskom pacijentu", za koji je osvojila (američkog) Oscara. S Delpy je, pak, glumila na početku karijere u "Zloj krvi" Leosa Caraxa, a podijelile su i trilogiju "Tri boje" Krzysztofa Kieslowskog; Juliette je bila u prvom dijelu naslovljenom "Plavo", Julie u drugom - "Bijelo".

Francuske glumice povezuje i povišena emotivnost tijekom intervjua. Naime, obje su se rasplakale. Julie zbog neugodnih iskustava s jednim producentom, a Juliette kad se sjetila djetinjstva. Dogodilo se to pri početku razgovora, kad je potpisnik ovih redaka pitao glumicu što joj znači ova nagrada koja je isto vrijeme europska i svjetska.

- Razmišljala sam o tome. Što znači nagrada za svjetsko postignuće? Jer u životu ne postižete. Kao glumac postižete. To odaje osjećaj kretnje i transformacije, osobito u glumi jer uvijek težite transformaciji.

Tu leži blaženstvo, tu imamo priliku da se promijenimo kao ljudi. Filmovi i gluma su jako simbolični. To je sigurno razlog zašto ljudi vole gledati filmove. Na taj način se mogu identificirati s drugima, odmaknuti se od svog života i živjeti druge živote, dobiti drugačije prilike da upoznate sebe, ali postignuće je neobična “nominacija”.

Kad sam bila mala, i jasno se toga sjećam, bila sam u internatu sa tri-četiri godine, i čula sam pjesmu na francuskom "djeca svih zemalja... djeca cijelog svijeta", ne sjećam se dobro riječi. Bila sam jako sretna, vjerojatno zato što sam bila sama pa mi je to imalo smisla... - vratila je Binoche sjećanje i briznula u plač.

Pred vama stoji jedna od najboljih glumica na svijetu i suze joj klize niz lice. Baš nekako milo. No, Juliette se brzo pribrala, našalila se “ne želim zaplakati večeras (na dodjeli) pa je bolje da to napravim sada” i naslonila na prethodne riječi.

- Pjesma je odavala želju za pomirenjem i mislim da sam to osjetila. To mi je nešto značilo. Nije zbog mene, u životu su me tako vodili i vjerovala sam u to. Vodili su me moji anđeli, možete to nazvati intuicija ili nekako drugačije.

U meni vlada osjećaj zajedništva i to pomaže. Jer kad putujete svijetom imate puno izbora, ponekad je teško pogotovo kad ste mladi, a nudi Vam se toliko toga. To može biti vrlo populistički, novac i slava.

S druge strane, imate i manje, umjetničke filmove koji su možda uzbudljiviji. Jedno od glavnih pitanja koja sam imala jest: što hrani moju dušu, što će je ispuniti? Tako da sam uvijek imala to pitanje na umu kad je trebalo odabrati.

Moji anđeli su mi pomogli. Ali i vragovi isto. Jer su me gurali da budem bolja, da ne spavam na istom mjestu i da se osjećam opušteno. Mislim da je bitka između te dvije strane bila jako aktivna u mom životu.

Oprostite zbog emotivnosti, ali navikli ste jer sam često emotivna u filmovima – opet se malo nasmijala glumica. Ponovno je svanulo “Isabellino sunce”, bolje reći Julietteino.

Binoche ne žali ni za čim, ostvarila je briljantnu karijeru.

- Ne dopuštam to sebi. Život se toliko vrti oko sadašnjosti i onoga što možemo napraviti u datom trenutku. Ne želim gubiti vrijeme ili energiju na prošlost.

Griješila sam, nema sumnje, i žalim zbog boli koje sam nanijela svojoj djeci, partnerima ili obitelji. Ali, učimo iz naših pogrešaka. Ako ne vidimo svoja ograničenja kako možemo postati bolji? I spoznati sebe.

Moramo doći do te granice da se zapitamo zašto smo se ponašali na određeni način. Onda znamo kako napredovati, a s obzirom da se ionako stalno mijenjamo to nam daje još jedan razlog za promjenu. Zbog toga je postignuće tako velika riječ. Jer jedino što možemo postići jer unutarnje oslobođenje. Biti iskreni je pravo postignuće.

Od trenutka do trenutka jer ništa nije trajno. Nagrade su divne, ali znam da je privilegija biti glumac i to nije lak put. Ne mogu zgrabiti te nagrade jer to nisu štapovi pomoću kojih mogu hodati. Nikako. Iskustvo glumačke profesije, upoznavanje divnih ljudi i stvaranje priča koje s vremenom mogu pomoći ljudima... to je pravo postignuće.

Naravno da je transformacija koju ta iskustva omogućavaju postignuće jer nadiđete određene probleme – govori Juliette koja je karijeri snimala s redateljima ne toliko poznatima zapadnjačkim glumicama (Abbas Kiarostami, Amos Gitai...), uključujući i azijske filmaše (Hou Hsio-Hsien).

- Kamera ima užareno oko koje prodire duboko i mislim da je napetost koju kao glumac živite i osjećate pred kamerom, ili dok ekipa čeka na taj trenutak prije početka “akcije” dubina do koje se može dosegnuti.

Ako unaprijed znate što će se dogoditi i kakva treba biti reakcija, onda to nije stvarno, nije istina. Ili je manje istinito, umjetno. Ako potpuno uskočite u nepoznato onda informacija dođe u tom trenutku, usprkos vama samima. Mislim da ne pridodaje toliko koliko produbljuje – kaže Binoche i ide dalje...

- Za mene se ne radi o kulturi, bitan je odnos s osobom. Ima jako malo pravih umjetnika na svijetu i kad možete raditi s takvim ljudima onda je to jako uzbudljivo i puno ljubavi jer imate prostora za rad. Većina početnika želi zgrabiti trenutak i zadržati kontrolu, posjedovati film.

Pravi majstori, recimo to tako, daju vam prostora za rad i osjećate se slobodnije kao glumci. Nema straha. Idete zajedno, ruku pod ruku, s cijelom ekipom. Vlada hijerarhija, ali u obliku kruga: kako ostvariti svoju viziju prema svijetu i da ta vizija bude što je više iskrena i da pruži određeno iskustvo. Ne želite unaprijed znati što će se dogoditi.

Iako morate raditi na svom zanatu, redatelj mora odabrati lokacije i kamere te manje više što želi reći ali mislim da nisam birala određenu zemlju. A i život određuje stvari. Sretnete nekoga slučajno, bilo na festivalu ili negdje drugdje, i shvatite da bi bilo sjajno zajedno snimiti film i kažete vrlo rado bih radila s vama, i onda se to dogodi.

Jer to nije tako proračunato kao što mislite. I u tome leži misterija i dar života – pripovijeda Juliette koja uživa gledati filmove i glumu, premda ih analizira kao profesionalac.

- Uvijek sve vidim... kao kad čitate članak nekog drugog novinara/kritičara (smijeh) Jako sam sretna kad vidim vrhunsku glumu jer to je nešto... Za mene je to na neki način nedostižno. Teško mi je to opisati. Kad vidite sjajnu glumu i režiju koja ne želi ništa dokazati, nešto što vas dotakne... Kao kad vidite skulpturu ili kazališni komad.

Budete radosni i spokojni, to je savršenstvo. Vrhunsku umjetnost nije moguće opisati riječima. Ona vas oslobađa i daje vam mogućnost da vidite dodatne razine stvari. Ne znate što je to točno, ali možete to doživjeti kroz tu umjetnost. Blisko je slobodi, slično je ljubavi i po mom mišljenju je izraz ljubavi.

Mislim da smo mi glumci kanali koji provode energiju, moramo biti spremni na to. I ta energija može dotaknuti druge. Naravno da morate stvoriti te poveznice, riječima ili na druge načine, ali to ne pripada vama, recimo to tako. Vaše je da budete otvoreni prema tome. Ovisi o trenutku, kako ste se probudili i s kime radite – drži Binoche.

Fiennes je izjavio da je jedna od najjačih glumačkih povezanosti koje je ostvario bila upravo s Juliette, za vrijeme snimanja višestrukog oskarovca “The English Patient”.

- Mislim da znam na što misli, na trenutak u kojem njegovom liku trebam dati posljednju injekciju. Kad sam otvorila bočicu... Prvo, kamera je bila na njemu. Svirala je glazba. To je bio neiskvaren trenutak, sve je bilo savršeno. Onda je kamera bila na meni. Prvom asistentu režije ja dvaput ispala igla. Nije svirala glazba. Kaos. (smijeh)

Pomislila sam koncentracije nigdje, ovo će biti sranje. Bila sam bijesna. No onda sam odlučila da me boli briga, što bude bit će i prepustila se. Uzela sam epruvetu,i razbila mi se u rukama i porezala me. Bilo je krvi, a Ralph je dobio šok. Mene nije bilo briga. U jednom trenutku je bilo smijeha, panike i svega.

Anthony (Minghella, redatelj filma; op.a.) je bio dovoljno priseban i nastavio je snimati. Ja sam i dalje glumila jer nije bio reza. Ralph je rekao da treba naći vatu i alkohola, a ja sam bila medicinska sestra u filmu (smijeh). Taj trenutak je bio nešto između života i filma – prisjetila se Binoche i nastavila odmotavati sjećanje.

- Jednom, vjerojatno zato jer sam imala neki glupu predstavu po cijelom svijetu i svake večeri prije izlaska na pozornicu mislila sam da ću umrijeti, da ću biti grozna, da ću se polomiti. Prošla sam 100 predstava i na kraju se nisam ničega bojala jer sam prošla toliko strahova i nadišla ih nakon turneje.

Na pola turneje sam snimila film “Provjerena kopija” i sjećam se trenutka, u kafiću sam pila kavu. Redatelj je htio da mi kamera bude direktno ispred oka, gledala sam direktno u leću, i na taj način sam morala glumiti s partnerom u sceni.

Sjećam se nakon jedne scene, radila sam akrobatske figure dok sam glumila, i nikad to nisam doživjela. Mislim da je to zato što sam bila na turneji, micala sam se kao luda fizički u skladu s emocijama koje su bile u meni. To je bilo sasvim posebno, neka totalno druga vrsta percepcije – rekla je Juliette i dotakla se #MeToo pokreta.

- Mislim da bi trebali imati #YouToo pokret, #HeToo pokret i #WeToo pokret...

… kao nastavci filmova, nadovezujemo se.

- Da, trebao bi postojati cijeli niz pokreta. Svi bi trebali imati neku vanjsku razinu svijesti. Kad je vrijeme krize promjena je potrebna da bi se došlo na drugi sloj, opraštanje od životinjskih nagona i približavanje ljudskima. Malo više duhovnosti. To bi pomoglo – smatra Binoche.

Nastavno na #MeToo, Juliette je dala svoje mišljenje u vezi novih strogih pravila što se mora dogoditi u određenoj sceni kad je u pitanju goolotinja i simulirani seks koja su nedavno donesena u Velikoj Britaniji.

- Ja sam bila svoj vlastiti čuvar. Morala sam razgovarati s redateljima jer u osamdesetima su scene golotinje bile jako u trendu. Prošla sam kroz puno njih. Razumijem potrebu da se tijelo ne snima samo izbliza, samo glava. Ljudi su cijelo tijelo, ali to ne bi trebao biti problem.

Način na koji gledamo tijela jest problem. Jer postajemo stvari, osobito žene, prestajemo biti bića. To je problem. Redateljevo oko je ključno za tu percepciju. Osjećala sam da je producent taj koji gura te scene ne bi bolje prodao film. A to je druga priča. Redatelji ponekad imaju perverzan odnos s glumcima i glumicama.

Ali, danas i glumci nalaze na takve probleme. Nisam sigurna da se to može staviti na papir. Mislim da umjetnost treba biti slobodna, no kao glumac morate znati procijeniti što je umjetnost, a što nije. Gdje su vaše granice. Kad ste mladi, to je malo teže jer još niste svjesni posljedica onoga što radite – komentirala je Binoche i otplovila u prošlost.

- Kad sam snimala “Sastanak” bilo je pet ili šest jako seksualnih scena i s puno golotinje. Kad se osvrnem... Znam da je moja majka nedavno pogledala film i zgrozila se. Mislila da je da je to stvar montaže. Rekla sam da nije. Promijeni vam se pogled na stvari. Situacija se od onda promijenila.

Kad sam počela raditi bilo je jako teško do toga živjeti. Kad dođete u veliki grad, idete na casting i tražite stan, teško je. Film odražava nešto što sam i sama doživjela i zato to mogu podnijeti. Također, dogovorila sam se redateljem koji je bio homoseksualac i možda je to promijenilo stvari, nije manipulirao mnome.

Producent je druga priča. Mislim da je Andre (Techine; redatelj “Rendezvousa”) htio snimiti nešto tjelesnije i iskrenije. To je bio moj prvi dugometražni film i smatrala sam da u glumi treba davati sebe. Još nisam znala svoje granice, ali bila sam spremna dati cijelu sebe.

To je bio moj ugovor sa samom sobom. Moja vitalnost, moja vatra, moje potrebe. I nisam... Osjećala sam se zaštićeno zbog načina na koji je razgovarao sa mnom. Nisam morala samo uskočiti u scenu – otkrila je Juliette, spremna za zaključak ove teme i intervjua.

- Tu je razliku teško definirati i nisam sigurna da je na papiru to moguće. Na setu jest. S Kieslowskim je bila scena u kojoj sam trebala biti gola. Pitala sam ga zašto moram biti gola u toj sceni jer sam sama. Odjednom dođem na drugi kraj sobe, gola. Zašto? Rekao je... ne sjećam se točno njegovih riječi...

No, rekla sam mu “nemaš pojma koliko ću u intervjuima slušati pitanja o golotinji, to mi je teško, pola pitanja bude o golotinji, a moram razgovarati o drugim temama”. Malo je razmislio o tome i onda je rekao da ćemo to izbaciti. Kadar me samo prikazuje od iza, ali ništa se ne vidi. Skinula sam vestu, ali se na filmu ništa ne vidi.

Međutim, taj dan je producent bio na setu. Bila sam jako iznenađena. (smijeh) Dobro... Za vrijeme snimanja “Nepodnošljive lakoće postojanja” producent Saul Zaentz je bio na setu svaki dan, osim za vrijeme snimanja scena golotinje. Bilo mu je neugodno.

#EUOSCAR