StoryEditor
KulturaSMIJEH U PAKETU SA SUZAMA

Nepodnošljiva lakoća gledanja: 'Fleabag' je revolucionarni 'sitcom' i nešto najbolje što nam je 'zlatno doba' televizije serviralo

9. studenog 2019. - 23:35
Fleabag1

Nevjerojatno da je jedna tako slaba sezona "GOT-a" dominirala glavnim "serijskim" nagradama, bila posljednja ili ne. To je kao da na Oscarima trijumfiraju, tipa, "Pirati s Kariba 5". Netko u kontekstu Emmyja i zadnje sezone serije "Igra prijestolja" može spomenuti Oscare i završnog "Gospodara prstenova", no tu postoji bitna razlika.

Pobjeda trećeg "LOTR-a" može shvatiti i kao nagrada cijelokupnom postignuću trilogije čiji prethodni dijelovi nisu odnijeli glavne zlatne kipiće. S druge strane, "GOT" je već dobijao Emmyje i za neke prijašnje sezone. Da je posrijedi sličan slučaj, neka se nagradi doista velika ostavština serije, dapače, makar sezona bila lošija, ali nije.

Zato zaboravite "Igru prijestolja" – pravi pobjednik na nedavnoj dodjeli Emmyja je "Fleabag", britanska humoristična serija kreatorice i glavne glumice Phoebe Waller-Bridge. "Fleabag" je laureat s četiri važna kipića (najbolja komedija, glavna glumica u komediji, režija i scenarij).

Emmyjevci su tu povukli pravi potez i nagradili drugu sezonu serije nakon što im je prva prošla ispod radara. U jednu ruku, to može djelovati kao iskupljenje za prethodni previd i vjerojatno i jest. No, sezona dva je gotovo savršena, čak i bolja od "season 1", a obje su uistinu nešto ponajbolje televizijsko posljednjih godina.

Dvanaest epizoda u prosječnom trajanju od oko 25 minuta pokazali su se kao prava mjera – "Fleabag" i njezin lik nemaju ni viška ni manjka, za razliku od mnogih drugih serija. Druga sezona se žanrovski, glumački, scenaristički i karakterno razvila i evoluirala u odnosu na prvu.

"Fleabag" više nije (tragi)komedija s elementima drame, već obratno, iako smijeh i dalje dolazi u paketu sa suzama, a crni humor je još uvijek razmazan u kadru, poput maskare na uplakanom licu junakinje u jednoj od epizoda prve sezone.

Dovitljiva Phoebe Waller-Bridge je podigla sve na veću razinu u seriji o muško-ženskim i obiteljskim odnosima, ljubavi, gubitku, usamljenosti i ostalim modernim neurozama, te općenito čitavim (be)smislom postojanja, od agonije do ekstaze, naprijed i natrag.

Glumački je potpuno ušla pod kožu neimenovane protagonistice, znane samo kao Fleabag, te uslojila i nijansirala ionako slojevite i nijansirane pametne, izravne i životne dijaloge, igru riječi kakvu je rabio i Shakespeare, kako primijećuje novi lik u seriji – također bezimeni svećenik Andrewa Scotta koji se, veli zaljubljena Fleabag, "nalazi u lošoj vezi" (s Bogom).

Evo primjera jedne sjajne igre riječi iz treće epizode druge sezone: kad lik Kristin Scott-Thomas upita Fleabag koji joj je najdraži "period film" (kostimirani film), ona će odgovoriti "Carrie", poigravši se drugim značenjem riječi "period" (menstruacija).

Taj isti ženski lik će, usput, izreći briljantno napisan monolog o tome što znači biti ženom i divoti menopauze. Paralelno s gorko-slatkom serijom razvila se i evoluirala i titularna Fleabag. U prvoj sezoni sama je sebe opisala kao pohlepnu, perverznu, sebičnu, ravnodušnu, ciničnu, izopačenu, moralno bankrotiranu ženu koja se ne može nazvati feministkinjom, a često radi "cirkus od sebe".

Fleabag je nešto zrelija 371 dan, 19 sati i 26 minuta kasnije, kad opet ulazimo u mikrokozmos njezine egzistencije. Naravno, zbrkana je i kaotična, ali time što je postala bolja osoba nekako se izvukla iz moralnog bankrota u koji je, emotivno prezadužena, zapala svojom krivnjom (posredno inicirala nesretnu smrt najbolje prijateljice kad je spavala s njezinim dečkom).

Serija rezonira s gledateljem upravo preko glavnog lika i njezinih realnih situacija – emotivno i seksualno ogoljena Fleabag djeluje iskreno i autentično, kao da lik živi, tj. postoji s ove strane ekrana i nije napisan i glumljen, nego proživljen.

Publika se prepoznala u njezinim riječima "Ili se svi ovako osjećaju, ali o tome ne govore, ili sam sama u tome". Nije sama. Ljudi se osjećaju kao ona, ali o tome ne govore. Ovako bolno realističan (ženski) lik, koji nije nužno dopadljiv, baš se i nije dosad vidio u nekom "sitcomu" ili ga barem nije "nosio" na svojim leđima.

Mogli bismo zapisati da je "Fleabag" revolucija za pojmove klasičnog "sitcoma" budući da serija gledatelju ne dirigira "nasnimljenim smijehom" kad se treba smijati. Istovremeno se tom gledatelju direktno obraća prilikom frekventnog postmodernog probijanja tzv. četvrtog zida.

Naime, u scenama sjajnog komičarskog tajminga glavne glumice, Fleabag svako malo pogleda u kameru, složi prikladan izraz lica i razvuče ciničan osmijeh ili prokomentira nešto. Ponekad ona najavi/pogodi što će netko drugi reći i pritom se nadivi samoj sebi, no najčešće otkriva najskrivenije misli kameri kao najboljoj prijateljici, odnosno gledatelju - ono što doista osjeća, a ne kaže uvijek naglas, ma koliko bila bez dlake na jeziku.

Kao da slušamo njezin unutarnji glas, možda i ispovijed, zbog čega uvođenje lika svećenika (i vjere) ima savršenog smisla, uz to što funkcionira kao blaga, ali ne i jeftina provokacija. Zanimljivo, svećenik jedini u seriji uspijeva uhvatiti protagonisticu kako se obraća kameri kojoj će na kraju druge sezone mahnuti za zbogom. Ne sjećamo da je neka serija imala bolji oproštaj od gledatelja.

Koscenaristica novog 'Bonda'

Uz Phoebe Waller-Bridge, Kristin Scott-Thomas i Andrewa Scotta, treba spomenuti i Sian Clifford u ulozi junakinjine sestre, te frišku oskarovku Oliviju Colman kao novu supruga njihova oca (Bill Paterson). Phoebe  zasad ne planira treću sezonu, ali je postala koscenaristica novog filma o Jamesu Bondu "No Time To Die".

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 12:57