StoryEditor
Kulturalegendarna glumica

Neda Arnerić: Živjet ćemo bolje, ali ne u ovom stoljeću

Piše PSD.
25. siječnja 2016. - 09:43
Jednoj televizijskoj voditeljskoj budali pričinili su se nekidan četnici u središtu Zagreba. No, umjesto bradatih soldata iz Srbije prije ćete negdje na potezu Cvjetnog trga, Tesline i Tkalčićeve naletjeti na jednu od najvećih glumica na prostorima bivših jugoslavenskih republika Nedu Arnerić.

Za ovu Beograđanku korčulanskih korijena Senka Bulić, redateljica predstave "Živjet ćemo bolje", prema prozi Maje Hrgović, našla je mjesta u podjeli uloga. Nakon prošlotjedne premijere i prvih nekoliko predstava, razgovarali smo s Nedom Arnerić u blizini njezine privremene zagrebačke adrese koja je na nekoliko minuta ugodne šetnje do Zagrebačkog kazališta mladih u Teslinoj ulici, u kojem nastupa.

Kako su Vaši preci od Korčule stigli do Knjaževca u Srbiji gdje ste rođeni?

- Arneri je stara korčulanska obitelj, postoje podaci o njezinu boravku u Korčuli još u 16. stoljeću, kao i o tome da to nije talijanska, već slavenska obitelj. Moj dida bio je geodet, pa se poslom seljakao po jadranskoj obali. Tako je moj otac, na primjer, gimnaziju završio na Sušaku u Rijeci. Dida se trajnije nastanio u Rovinju, tamo smo ga posjećivali, a svoj dio kuće u Korčuli je prodao. Ta kuća u Korčuli je, ustvari, palača koja, koliko znam, čeka obnovu.

Moj dida bio je jugoslavenski orijentiran, 1918. dodao je svome prezimenu "ć" i tako je to ostalo, Arneri pa Arnerić. Jugoslavenstvo je u to vrijeme bila napredna ideja, okupljanja i jedinstva južnoslavenskih naroda. Sad se negdje gore dida i te kako sekira kad vidi što se dogodilo i s tom Jugoslavijom i s njegovim "ć"!

E sad Knjaževac, otkud to? Otac mi je bio vojni liječnik, u jednom momentu dobio je službu u Knjaževcu, tako sam rođena u tom gradu. Ali od prve godine života živim u Beogradu. Ako bih sebe morala zavičajno odrediti, Beograđanka sam, ali uvijek sam se osjećala građankom svijeta.

Okružujemo se nekim granicama i podjelama, ali sve je to privremeno i minorno u odnosu na univerzum i svemir koji nas okružuje. Kad bismo svi bili svjesniji svoje prolaznosti i beznačajnosti, možda bi i život na ovom planetu bio ljepši.

Živimo u užasnom stoljeću, gotovo da nemam nade da će se za mojeg života nešto promijeniti nabolje. U Srbiji vidim samo kaos kojem se ne nazire izlaz, a u politici cirkus. Više ne samo da ne tapkamo u mjestu nego nazadujemo. Nitko više ne vodi računa o toj zemlji, kao što nitko, koliko vidim, ni ovdje ne vodi previše računa o Hrvatskoj.

Ovih dana u Zagrebu se formirala nova vlada, a i u Beogradu sve pršti od optimizma - svemoćni Vučić je raspisao nove izbore. Pratite li politiku, nakon što ste svojedobno pokazali interes za nju, ušavši u parlament na listi DOS-a?

- U parlament sam ušla na listi DOS-a kao kandidat Demokratske stranke koju je tada vodio Zoran Đinđić. Još uvijek sam član DS-a, ali odonda kada sam se ja učlanila u nju, 1996., puno se toga u stranci promijenilo. Imala sam veliku vjeru u Zorana Đinđića, u njegovu pamet i sposobnost da Srbiju izvede iz onog stanja u kojem je bila prije "5. oktobra".

Mislim da je on imao taj potencijal, da bi sve bilo drukčije da mu je ostavljeno vrijeme da provede sve što je zamislio i mislim da je upravo zbog toga i ubijen. Nakon njegove smrti, politika me više ne zanima na način na koji me zanimala u Zoranovo vrijeme. Ja sam u politiku ušla s idejom da pridonesem promjeni Miloševićeva režima i zla koji je taj režim nosio sa sobom.

Što mislite o predstavi \'Zoran Đinđić\' Olivera Frljića? Neki Vaši kolege odbili su glumiti u njoj.

- Odbila bih i ja da mi je nuđen taj tekst jer mi se nije svidio. Mislim da je potpuno promašio temu. Neke od drugih Frljićevih predstava sam gledala, mislim da je izuzetno talentiran i nadaren redatelj. Kod nekih redatelja, a Frljić je jedan od njih, imate podjelu, neki ih obožavaju, neki ih ne vole do kraja. Nećete naći nekoga glumca kojeg neki vole, a neki ne. Najgore je kada ste prema nekome ili nečemu ravnodušni. Za velikog redatelja ili pisca to je smrt.

Vaša filmografija gotovo je nepregledna. Kao da ste bili predodređeni za glumu ili ste slučajno završili u toj branši?


- Kao djevojčica od 11 godina upisala sam neki mali dramski studij pri Televiziji Beograd. Tako su počeli mnogi, kasnije veliki beogradski glumci. Kad sam imala 16 godina, uočili su me i uzeli za film "San" režisera Puriše Đorđevića. On me poslije uzeo za još jedan svoj film i tako je počelo. Vjerojatno sam bila mlada osoba koja se dobro osjećala pred kamerama, fotogenična, s nekim šarmom koji se sviđao režiserima.

Đorđević je režirao \'San\' 1966., otada ste nanizali osamdesetak filmskih uloga. Jeste li uopće diplomirali glumu?


- Nisam. Upisala sam Akademiju sa 16 godina. Mislim da smo Senka Bulić i ja jedine koje smo upisale Akademiju tako mlade. Nakon upisa glume morala sam odlučiti hoću li studirati ili ću snimati. U to vrijeme niste mogli raditi i studirati. Moj profesor, pametan čovjek, Milenko Maričić rekao mi je: "Idi, dete, snimaj filmove kad te zovu, biće vremena za Akademiju."

Ali, eto, nikad se nisam vratila studiranju. Ako mi je za nešto žao u životu, onda je to što nisam završila Akademiju. Izgubila sam nepovratno jedno lijepo vrijeme druženja i odrastanja s kolegama koji su te godine upisali glumu.

Koja je Vaša generacija s Akademije?


- Imali smo, među ostalima, i dva Splićanina, Žarka Radića i Aljošu Vučkovića. Tu je bio Aleksandar Berček, Feđa Stojanović... Od kolegica ni jedna poslije nije napravila neku karijeru.

Vaša generacija je i Dušan Kovačević, autor besmrtne trilogije \'Ko to tamo peva\', \'Maratonaca\' i \'Balkanskog špijuna\'. Je li on i privatno duhovit čovjek?

- Kovačevića nisam poznavala na Akademiji, poslije smo se upoznali kad sam glumila u njegovu kazališnom komadu "Profesionalac". Dvanaest godina smo izvodili "Profesionalca", Bata Stojković, Bogdan Diklić i ja. Moj je dojam da Dušan Kovačević privatno i nije tako duhovit čovjek kako se izražava u komadima. Čak je malo i introvertan. Kovačević je genijalan, naš najveći pisac komedija nakon Branislava Nušića, tu nema dileme.

Uvijek ističete da ste najbolje surađivali s Lordanom Zafranovićem.


- Da, nevjerojatno je da takav redatelj ne može 30 godina snimiti novi film, da ne može dobiti podršku, projekt. Vidite, taj "klik" sa Zafranovićem, tu su se poklopili naši dalmatinski korijeni, ništa tu nije slučajno. Vjerujem u tu neku kozmičku silu koja upravlja našim sudbinama.

Što mislite o današnjoj srbijanskoj kinematografiji? Pokušava li kopirati hollywoodsku više nego u vrijeme Jugoslavije?

- Tu je na sceni puno mladih redatelja i producenata koji na sve načine traže novac za svoje projekte. Radi se ad hoc, scenariji se pišu preko noći, konkuriraš, maltene, sa sinopsisom, pa kad dobiješ neke "parice", ide se u film. Sve se to odražava na kvalitetu filma. Drugi je to način rada nego što je bio u jugoslavenskoj kinematografiji kada se tri godine unaprijed znalo što će se snimati i tko će snimati.

Pa onda danas imate situaciju da jedan Slobodan Šijan, jedan Srđan Karanović, jedan Goran Marković, koji su u punoj stvaralačkoj snazi, ne mogu raditi jer ne mogu doći do novca za svoje filmove. Ne mogu ići okolo i moliti za par tisuća eura kako bi pokrenuli neki projekt.

Kakav je Vaš profesionalni status, jeste li zaposleni u nekom kazalištu?


- Nisam, ja sam slobodni umjetnik, penzioner. Gostujem u raznim kazalištima, što sam činila kroz cijelu karijeru. Jedan do dva projekta godišnje mi je sasvim dovoljno da se "zadrži kondicija".

Spomenuli ste Slobodana Šijana, koji je režirao \'Ko to tamo peva\', taj film obilježio je i Vašu karijeru. Što najviše pamtite sa snimanja tog filma?


- Danas bi malo tko povjerovao da očekivanja svih nas koji smo radili na tom filmu nisu bila tako velika, nitko nije mislio da će taj film postati takav hit. Budžet je bio malen, snimalo se dvadesetak dana, n brzinu, na "ho-ruk". Sjećam se da su nas svaki dan vozili iz Beograda na snimanje u Deliblatsku peščaru, koja je imala izvanredne prirodne karakteristike za snimanje. Nije bilo para za dnevnice da se tamo boravi cijelo vrijeme.

Postava glumaca koja se vozila u onom autobusu mislim da više nikad nije sakupljena u nekom filmu ili predstavi. To je bilo neponovljivo.

Je li među takvim velikanima okupljenim na jednom mjestu, od Bate Stojkovića i Pavla Vuisića do Dragana Nikolića i Aleksandra Berčeka, bilo kakvog rivaliteta ili napetosti?


- Ma kakvi, mi smo bili ekipa iz tadašnje postave kultnog beogradskog kazališta "Atelje 212". Naš zajednički rad protjecao je u zbijanju šala i viceva, smišljanju pjesama i malih sitnih podvala. To su sve bile gromade od ljudi i glumaca, nije bilo mjesta za nekakvu zavist ili ne znam što.

Toga danas više nema. Za mene osobno taj film nema takvo značenje kakvo mu pridaju publika i kritika. U svakom slučaju, bila mi je i ostala velika čast što sam glumila u tom filmu. On je bio gledan i hvaljen i izvan granica tadašnje Jugoslavije.

vedran marjanović, foto: marko todorov / cropix


Gledam Klasik TV i volim kvizove


Što gledate na televiziji koja je omiljena penzionerska zabava?


- Prvenstveno Klasik TV, tu nalazim toliko dobrih filmova iz stare kinematografije. Imaju i dosta dokumentaraca koje uopće nisam gledala u vremenu kad su nastajali. Volim kvizove, kao Baba koju glumim u "Živjet ćemo bolje"!

Je li to prvi Vaš angažman u Hrvatskoj nakon devedesetih?

- Nastupila sam u televizijskoj seriji "Pod sretnom zvijezdom" redatelja Branka i, nažalost, pokojnog Nikole Ivande. To je bilo jako lijepo iskustvo i lijep boravak u Zagrebu od nekih pet, šest mjeseci. Predstava "Živjet ćemo bolje" priča je o jednoj obitelji traumatiziranoj ratom, raznim privatnim i društvenim nepogodama. Ja bih to nazvala i svojevrsnim kazališnim spektaklom gdje se publiku bombardira muzikom, svjetlom, kostimima... Svakako je treba pogledati.


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. studeni 2020 20:11