StoryEditor
KulturaWorld music na Gradini

Mojmir Novaković: Vlast i oporba se slažu da je kultura marginalna stvar

Piše PSD.
28. srpnja 2013. - 01:23
ŠESNAESTO IZDANJE Ethnoambient festivala dovelo je na solinsku Gradinu i takva imena kao što je senegalski virtuoz na kori Seckou Keita, čiji je posljednji album “Miro” dobio četiri od pet mogućih “Guardianovih” zvjezdica, te Ian Anderson i Ben Mandelson suvremenici, ali i začinjavci rađanja samog termina world musica i “fRootsa”, najutjecajnijeg časopisa te vrste glazbe. Anderson, inače cijenjen i kao glazbeni urednik i recenzent, dugo je bio angažiran i na BBC Radiju 2, a radio je i za BBC World Service.

E sad, ni to nije bilo dovoljno da ovaj jedinstveni festival spazi oko HTV-ovih novinara, kao ni urednika koji uređuju kasnovečernje “Vijesti iz kulture”, no to je neka druga tema, koja uostalom ionako više govori o javnoj kući s Prisavlja. I, dakako, o kriterijima o kojima je jednako uzaludno polemizirati kao i s nekim kome priča o tradicijskoj glazbi prestaje s tamburicama, posebno forsiranim sredinom devedesetih, ili danas s klapama na sto načina...
Budući da ni ove godine nije izostala uistinu magična sinergija publike i izvođača u stalnom propitivanju tradicijske glazbe, jasno je da ne treba posebno obrazlagati povod za razgovor s Mojmirom Novakovićem, dobrim duhom Ethnoambienta, čiji je “Kries”, podjednako kao i nekoć “Legen”, zapravo kućni bend festivala.

Pritom je bitno naglasiti da, unatoč skromnim financijskim mogućnostima koji onemogućuju veće produkcijske iskorake, rutina ne stanuje na Gradini. A ni Mojmiru, Antoniji, Goranu Cvoku i ostatku ekipe još, bogu hvala, nije dosadilo. Dapače!

“Meni treba par mjeseci da mi se sve slegne nakon Ethnoambienta. Neki mi ljudi kažu da za njih Nova godina ustvari počinje s Ethnoambientom, da po njemu dijele godinu. Sve je to dio kemije, te ljepote koja se događa na Gradini, jasno, ne zato što smo mi nešto posebno pametni, nego zato što dajemo sebe u sve to i pazimo na svaki detalj. To osjećaju i izvođači, pa zato nije čudno da nam se i jedan tako veliki glazbenik kao što je Seckou Keita još jednom vratio. A u međuvremenu je odrasla i neka nova publika”, kazuje Novaković, koji se u međuvremenu preselio u Englesku, u Brighton, gdje živi od programiranja. Televizor i dalje odbija nabaviti.

» U kojoj mjeri se promijenila definicija world musica tijekom svih ovih godina?


– Ian Anderson, koji je ove godine i nastupio na Ethnoambientu, svojedobno je, mimo svih filozofiranja o toj temi, kazao da je world music – polica u CD shopu. Danas više nema ni te police, jer CD shopovi praktično odumiru.

» World music je jedno vrijeme bio, moglo bi se kazati, doslovno u modi, međutim, čini se da više nije tako?

– Da, bila je ta faza u kojoj se sve i svašta stavljalo pod world music, danas mi se čini da je to pomalo jenjalo. Ima ljudi koji su u stanju svirati i na rock festivalu, i na WM festivalu. Neki organizatori dovode i pop pjevače čiji je svjetonazor dovoljno kompatibilan, a u stanju je privući širu publiku. No, čini mi se da ljudi koji se primarno bave pop glazbom sve rjeđe ulaze u prostor world musica, jer očito su shvatili da tu nema novca. To je dobro za scenu, o čemu govori i veliki broj festivala po svijetu koji opstaju unatoč svemu.

» Ethnoambient kod nas i nema neku konkurenciju; gdje ste u odnosu na slične festivale u svijetu?

– Mislim da već imamo neku reputaciju na međunarodnoj sceni. To nam pomaže, ali i daje odgovornost u sastavljanju programa. Moglo bi se reći da je to naplata dugogodišnjeg rada... Ulaznica za WOMAD je 150 funti za cijeli festival, a kod nas ljudi nisu u stanju platiti ni dvadesetinu te cijene, iako su troškovi po izvođaču gotovo identični. Stvar je u tome da Hrvatska kao srednjoeuropska zemlja ne funkcionira isključivo po kapitalističkom principu zarade, nego nas financijski podržavaju Grad Solin i Ministarstvo kulture, što je i u redu, jer je kod nas i porez veći. Tu smo sličniji modelu nordijskih zemalja, gdje je porez nešto veći, ali zato Ministarstvo kulture snažno podržava nešto što se smatra vrijednim za zajednicu.

» Što kažete na to da, u zemlji u kojoj su svima puna usta tradicije, Ethnoambient nije bio vijest za televiziju, gotovo su ga posve prešutjeli... Smetaju li ti takve stvari?

– Ma ne, uostalom, mislim da naša publika ne ovisi o tome, a i pitanje je koliko prate televiziju. Tu je riječ o relativno malom postotku ljudi koje bismo mogli nazvati srednjom klasom, intelektualno znatiželjnima za specifična antropološka pitanja tko smo, što smo i odakle dolazimo. Pretpostavka je da su ti ljudi na razini razumijevanja raznih kultura, različitosti, da imaju svoj jasan odnos prema rasizmu...

Dakle, world music je jedna vrlo uska niša, i nije stvar kvantitete, nego je stvar kvalitete. Ni jazz festivali ne mjere svoju uspješnost prvenstveno posjetom, ni po tome koliko je članaka u novinama objavljeno o njima, nego po tome koliko su utjecali na one koji su došli, i koliko su energetskog traga ostavili na sredinu u kojoj se to događa. Mi smo s te strane prezadovoljni! Solin je prihvatio Ethnoambient kao dio svoga suvremenog identiteta, u ovih 16 godina profilirala se publika koja ne samo da prerasta u jednu od najboljih world music publika u svijetu, nego je nukleus za bitne kvalitativne promjene u društvu.

» Koliko ste zadovoljni podrškom Ministarstva kulture koje je zadnjih godina srezalo pomoć festivalima?


– Bio bi red da nas Ministarstvo kulture malo bolje podrži, ne samo nas, nego ovakvu scenu općenito. No, opet, svi znamo kakva je situacija u zemlji, a i da su tu manifestacije s tradicijom kao što su Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto... Ipak, trebalo bi naći mjesto i za relativno nove kulturne inicijative. Sve što ne raste, kao i u prirodi, počinje starjeti i odumirati. Mi smo dosegnuli neke parametre koji graniče s maksimumom mogućnosti grada Solina, a budući da mi nismo samo solinski, nego i hrvatski festival, očekujem da se neke stvari promijene. Jer to jedino može garantirati da će festival postojati i idućih 16 godina... Volio bih da ne ovisimo o potporama, ali jasno je da naši ljudi ne mogu platiti 1000 kuna, koliko bi iznosila realna ekonomska cijena ulaznica za ovakvo događanje.

» Je li preambiciozno očekivati da ovdašnja javnost počne procjenjivati svoje mjesto u svijetu po događajima kao što je Ethnoambient, a ne po vijestima o boravku poznate pjevačice na Hvaru, ili o hrvatskim korijenima zvijezde meksičkih sapunica?

– To je s jedne strane utjecaj medija, a opet, to je slično kao da očekuješ da 90 posto ljudi zanima, primjerice, rasprava između dva filozofa lijeve orijentacije, jednog iz Finske, drugog iz Francuske, o nedostacima i prednostima socijalizma... Iznimno je važno da hrvatska kultura, o čemu treba voditi računa Ministarstvo kulture, razmišlja o strategiji hrvatskog kulturnog razvitka, i u tom kontekstu vidim mjesto za Ethnoambient, prije svega zbog razvijanja kulture tolerancije, pri čemu mislim na pružanje mogućnosti ljudima da se susretnu s drugim kulturama, onima koji su drukčiji.

Jedan od najboljih trenutaka ovogodišnjeg Ethnoambienta mi je bio kad sam vidio da je Keitin udaraljkaš Ismael zainteresirano razgovarao s Januszom Prusinowskim o ritmovima koje Poljaci sviraju na specifičan način i daleko od pojednostavljene predodžbe mazurke i koji su jako slični nekim složenim ritmovima zapadne Afrike. Jer, iz pitanja koliko je naša glazba drukčija od neke druge, ili koliko je i u čemu ista, proizlaze pitanja što smo i tko smo, što je naš jezik, koja je sličnost sa srpskim, albanskim... Želio bih baš dovesti u Solin jednu vokalnu grupu, ako hoćete klapu, s juga Albanije koja pjeva isto što i Dalmatinci! Oni, naime, toliko toga dijele s cijelim Jadranom, gotovo doslovno iste pjesme pjevaju, za ne povjerovati...

» Nekima je zaklinjanje u tradiciju još uvijek izgovor za podizanje zidova prema svijetu. Kako gledaš na takav “pristup”?

– Nije neka glazba vrijedna samo zato što je hrvatska. Tek slušajući druge, čovjek može spoznati sebe. Mi se trebamo naučiti različitost pretvoriti u raznolikost. Jer, raznolikost je nešto što pokazuje bogatstvo i ako si ti siguran i pomiren s tim tko si i što si, sve provokacije padaju u vodu i postaju prošlo vrijeme. Raznolikost ne traži ukopavanje u rovove. Srećom, dovoljno je već prošlo i od rata i danas imamo stabilnu državu i moramo se brinuti o tome da ljudi koji ovdje žive stvaraju jednu dodanu vrijednost doprinosa svijetu, po kojoj će biti cijenjeni, i u Europi i u svijetu. Mislim da smo sposobni i inteligentni pronaći svoje specifično mjesto u tom smislu. Kultura je ta koja će to definirati. Ethnoambient i ideja world musica mogu jako puno pomoći zajednici u tom smislu, jer daju priliku publici da u ta dva dana urone u jedan ljepši svijet, koji nije iluzija, već ga je moguće stvarno osjetiti. Takvi rituali umjetnosti čine tektonske pomake unutar onoga što će se u društvu razviti za 10, 15 godina.

» U devedesetima smo svjedočili i politički forsiranom interesu za tradiciju i retradicionalizaciju društva. No, što reći o interesu za tradiciju koji istodobno ne jača interes za drugim kulturama?


– Treba stalno redefinirati vrijednosti i koncepcije, kao što se to, recimo, radi u kazalištu, i nanovo se čita iste tekstove, e tu je najvažnija uloga Ministarstva kulture. Jer ovakvi festivali, kao uostalom ni Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto, ne mogu opstati bez podrške države, i zato je važna kulturna politika. Pitanje je samo ima li Ministarstvo kulture dovoljno jaku poziciju u vlasti...

» Tu, čini se, nema velike razlike, neovisno tko je na vlasti...

– Neke bitne strateške stvari u svim državama ostaju iste, bez obzira koja je politička opcija na vlasti. Upravo bi kultura trebala biti stvar konsenzusa svih stranaka. Ovako, postoji konsenzus o marginalizaciji kulture. To se vidi i iz tretmana kulture u domaćim medijima, puno toga je degradirano do razine zabave, a ne znam kako to ikome može pomoći u donošenju neke životno važne odluke.

» Nisam nigdje pročitao što misliš o Goranu Bregoviću koji već godinama zapadu “prodaje” svoju verziju etnopriče Balkana, a i kod nas u posljednje vrijeme ima svojih epigona?


– Ljude dijelim po razlozima zašto se bave glazbom. Mislim da se ja i on ne bavimo glazbom iz istog razloga, radi se o dva potpuno različita svjetonazora.

» Kako iz današnje pozicije gledaš na ono što si radio s “Legenom”?

– Riječ je o dva različita benda. Ovako bih to slikovito kazao: u “Legenu” smo skupljali ljekovite trave i onda najprije liječili sebe, a zatim i druge ljude. U “Kriesu”, prikupljamo drva za veliki krijes oko kojeg ljudi mogu slaviti. Osobno, ulazim u fazu u kojoj sam otvoren za različite suradnje, nevezano isključivo uz “Kries”. Volio bih surađivati s nekim glazbenicima drugih usmjerenja, često razgovaram o tome s glazbenicima prijateljima diljem svijeta... Naravno, iako sada nešto rjeđe sviramo, i “Kries” će se truditi da svaki novi album bude nova priča, kao što je bilo i do sada.

hrvoje prnjak
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. listopad 2021 20:22