StoryEditor
KulturaMatt Baglio govori koja je postala svjetski bestseler

Matt Baglio o svojoj knjizi o egzorcizmu: S đavlom se ne vrijedi sprdati!

Piše PSD.
17. travnja 2011. - 21:56

Matt Baglio: Osobno sam vidio tridesetak obreda egzorcizma
/JADRAN BABIĆ/CROPIX
Posebno zanimljiv gost ovogodišnjih Dana kršćanske kulture u Splitu bio je američki pisac s rimskom adresom Matt Baglio. Naime, organizator Dana, splitska nakladnička kuća “Verbum”, izdala je njegovu svjetsku uspješnicu pod naslovom “Obred” i pozvala ga u goste. Na ruku je išla i činjenica da je od knjige stvoren i istoimeni hollywoodski film s velikim Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi.

Zanimanje za knjigu i njezina autora bilo je toliko da su slušatelji, osim foajea splitskoga HNK, ispunili i cijelu susjednu prostoriju, pa i dobar dio stepenica. Mi smo, pak, s Mattom Bagliom razgovarali tijekom prijepodneva u “Verbumovim” prostorijama na splitskoj Matejušci.

Svjetska uspješnica

Pred nama je hrvatsko izdanje vaše knjige “Obred“, koju ste predstavili ovdje u Splitu. Koliko ste još imali izdanja, nakon onog prvog američkog?

− Bilo ih je dosta: englesko, japansko, slovensko, češko, talijansko, francusko, njemačko, poljsko, rusko, tajvansko, upravo sada i korejsko, indonezijsko...

Pa to je prava svjetska uspješnica!

− Može se tako reći. Prvo izdanje poslije američkog bilo je talijansko.

Možda i zato što ste, očito, podrijetlom Talijan. Baglio mi zvuči vrlo talijanski.

− Ja sam, naravno, Amerikanac svih mogućih korijena. Moj ih otac ima iz Italije, konkretno sa Sicilije, ali i iz Njemačke, a majka mi je englesko-irskog podrijetla. Bio sam u seocetu na Siciliji odakle su došli moji prapradjedovi i nikoga nisam našao – svi su se odselili.

Osjećate li tu talijansku krv u sebi?

− Unekoliko da, ali ne smatram se italoamerikancem kakve viđate u hollywoodskim filmovima jer, recimo, prabaka mi je bila iz Berlina i prezivala se Dietrich. Odrastao sam u prosječnoj američkoj ili, još bolje, kalifornijskoj obitelji.

Ali po vjeri ste rimokatolik?

− Da.

Vi ste zapravo, u izvornom smislu, novinar – radili ste za Associated Press...

− Da, ali ne kao njihov novinar, nego kao slobodnjak.

Jeste li imali poseban, kako se kod nas kaže, sektor?

− Ne, jer me zanimaju mnogo različite stvari. Ipak, trajno me zanimaju vjerske i duhovne teme, jer su  važne meni, ali i mnogim drugim ljudima. Tako sam došao i do egzorcizma.

Stvarnost Zloga

Kad ljudi pomisle na egzorcizam, pred očima im je odmah “Egzorcist“ Williama Friedkina iz 1973. godine i slične hollywoodske tvorevine. Vaš pristup u knjizi bliži je novinarstvu ili stvarnosnoj prozi. Kako biste opisali razliku između ovih dvaju pristupa?

− Odgovorit ću navodeći ono što me je potaknulo da se uhvatim ove teme: fenomen sotonskog opsjednuća i egzorcizma posve je drukčiji od svega što sam pročitao o njemu ili vidio u hollywoodskom filmu. Mnogi ljudi misle da o njemu znaju mnogo, ali ne znaju. Pristupio sam, dakle, ovoj temi kao da pišem o bilo čemu drugom, recimo, o nekom političkom fenomenu za koji ljudi misle da im je potpuno jasan, a on je drukčiji. A razlika o kojoj vi govorite najprije je razlika između knjige i filma. U knjizi puno više možete govoriti o psihologiji, teologiji, povijesti, dok je u filmu sve podređeno slici. Film vam stoga daje nadmoćan osjećaj tipa “ja sam to vidio“, ali knjiga pruža dublji uvid.

Kako vas se dojmio film “Obred“ Mikaela Håfströma s Anthonyjem Hopkinsom, koji je ove godine snimljen po vašoj knjizi?


− Bio sam najprije zadivljen brojem ljudi koji rade na jednom filmu. Stvarajući knjigu, izravno surađujete sa samo nekoliko ljudi, na filmu je to cijela vojska – od scenarista, redatelja i glumaca do snimatelja, scenografa i kostimografa. I svatko unekoliko mijenja vaš predložak – sve tamo do montažera, na kraju balade.

Jeste li onda uopće prepoznali svoju priču?


− Naravno da jesam. Bit priče nije promijenjena, ali nije ni njezin ton: i knjiga i film su ozbiljni. Naravno, ima i elemenata hollywoodske strave (horora), ali ipak je to film o važnosti vjere i stvarnosti Zloga. U Hollywoodu priče, radi učinka, moraju imati željezni dramatski luk, ali život, pa ni moja knjiga, nikad nisu tako “dotjerani“. Drago mi je da je i film zadržao tu nepredvidljivost, jer mogao je krenuti i drukčijim smjerom – pretvoriti se u paradu posebnih efekata. Jedan od mojih ciljeva bio je promijeniti predrasude u ljudima, a to ne možete ako slijepo slijedite hollywoodska pravila. Odmah na početku shvatio sam da je o ovome moguće pisati za vjernike koji vjeruju bez ograde, ali i za one koji s cijelom ovom stvari tjeraju sprdnju. Stvarnost je između tih dviju krajnosti i puno je izazovnija.

Zapravo, opsjednutost je ipak zagonetka za svakoga.

− Da, i ismijavanjem se neće otkloniti. Egzorcizam ima svoju psihološko-terapijsku stranu, ali, prema svemu sudeći, i metafizičku. Mislim da je krajnje arogantno ustvrditi da je stvarnost samo ono što mogu vidjeti, čuti, dotaknuti, omirisati... Čak je i nemaštovito i dosadno.

Na vašoj mrežnoj stranici ima zvučni izvadak egzorcizma i doimlje se zastrašujuće. Kako to djeluje na egzorciste? Kako je djelovalo na vas?

− U početku sam bio nervozan, kao i svatko suočen s nepoznatim. Potom shvatite da opsjednuti na vas i ne obraća pažnju, nego samo na egzorcista. Kad vidite koliko ti ljudi pate, čak postanete i ljutiti...

Ljuti na đavla?!

− Da. Vidio sam tridesetak egzorcizama i ni jednom nisam pomislio da itko tu glumi: ti ljudi doista teško pate.

Meni se čak iz zvučnog izvatka na mreži učinilo da je nemoguće da čovjek proizvede onakve zvuke kakvi se tu čuju!

Mlaka vodica

− Ona žena koju ste čuli “mlaka je vodica“ prema onome što se sve tu može pojaviti, ali ja, a još manje egzorcisti koji su tu bili, nikad nisam osjetio strah.

Pročitali smo neke vrlo pozitivne kritike vaše knjige, pa i onu u Los Angeles Timesu. Je li bilo i negativnih kritika?

− Ne baš, jer oni koji ne vjeruju u ove stvari ne žele o njima ni pisati. Ako je i bilo kritika, to je bilo od onih koji su očekivali horor.

Uglavnom smo govorili o Sotoni, ali ne i o sotonistima…

− O tome ne znam mnogo. Znam za Aleistera Crowleya i njegove sljedbenike i još ponešto, ali ne puno toga. 

joško čelan

Otac Thomas alias Tomić

Kao što smo mogli doznati iz vaše knjige, protagonista oca Garyja Thomasa susreli ste u jesen 2005. godine. Napisali ste da vas se odmah dojmila “njegova iskrenost i otvorenost“. Kada ste doznali za njegovo hrvatsko podrijetlo?

− Susret s ocem Garyjem Thomasom samo je ishodište knjige. On je zapravo tek bio sjemeništarac. Poslije smo se susreli bezbroj puta tijekom više od godine dana – napisao sam 400 stranica razgovora samo s njim − te sam tada doznao da mu je otac hrvatskog podrijetla, no i on je rođen u San Franciscu. Susreo sam i njegova oca, on je ugodan čovjek u dobi od osamdesetak godina. Jeste li znali da se on izvorno preziva Tomić, da su njegovi iz područja oko Baćinskih jezera, stotinjak kilometara odavde prema Dubrovniku ? − Nisam znao. Hvala vam na ovoj dodatnoj informaciji.

‘Pali anđeo’

Ne znam je li moje shvaćanje njega doista onakvo kao u “službenom“ kršćanstvu. Meni je najbliži izraz “zla sila“, koju se može pobijediti kad se onaj kojim je zavladala, uz vanjsku pomoć, odluči osloboditi nje. Za mene kao katolika “sila dobra“ je Bog, u smislu Svetoga Trojstva. S đavlom sam manje siguran, ali za sve egzorciste koje sam susretao on je jednoznačno “čisto zlo“, “pali anđeo“, koji se odmetnuo od Boga.

Za njih je đavo doista “biće“. Ja sam, da se razumijemo, stvoren i odgojen u katoličkom duhu, ali i s jakim nabojem intelektualne sumnjičavosti i ne izlazim lako na kraj sa svim vjeronaučnim postavkama. Najvažnije što sam shvatio iz ovog mojeg iskustva jest čovjekova sloboda: on otvara vrata Zlome, ali isto ga se tako može i osloboditi.

Izdvojeno