StoryEditor
KulturaEKSKLUZIVNO ZA 'SLOBODNU'

Ljudi nam pišu na društvenim mrežama i kažu 'hvala za ovaj film', otkrivaju redateljica i glumica psihološke drame 'Razbijačica sustava' koja je nakon uspjeha na Berlinaleu stigla do nominacije za EU Oscara

15. prosinca 2019. - 19:41
Razbijacica

Psihološka drama "Razbijačica sustava" ("Systemsprenger") redateljice Nore Fingscheidt najprije je na Berlinalu osvojila Srebrnog medvjeda za režiju, a zatim se ponovno vratio u Berlin na dodjelu EU Oscara. Tamo se mala Helena Zengel natjecala u kategoriji ženske uloge kao najmlađa nominentica u povijesti Europske filmske nagrade.

Nominacija na kraju nije potvrđena, ali svejedno godina je počela i završila odlično za film o neobuzdanoj djevojčici Benny koja ide od jednog doma do drugog i krši sva pravila zbog čega je zovu "razbijačicom sustava". Nora i Helena su stvorile iznimno intenzivan i radikalan ženski lik, a opet gledatelju omogućile da se zbliži s njom i da je prati.

- Dugo sam pisala scenarij. Onda bi na red došla neka druga ustanova, recimo psihijatrija, pa onda opet pisanje. To je trajalo jedno godinu dana i onda je istraživanje počelo utjecati na mene. I ja imam sina. Sada ima devet godina, ali onda je bio jako mali. Kad vidite svu tu djecu i životnu nepravdu koju moraju podnositi.

Nakon svake ustanove sam htjela posvojiti barem troje djece i odvesti ih kući. Ni minute nisam mogla ostati profesionalna. Stvaranje lika se odvijalo u različitim fazama. Za početak, ja osobno volim anti-heroje, radikalne figure. I filmove kao "Let iznad kukavičjeg gnijezda". To je sjajan glavni lik.

Za vrijeme pisanja je bilo OK, lik je bio oko 70 posto završen. Istovremeno je morate voljeti, ali je se morate i bojati. Nikad ne smije biti predraga jer u inače biste osuđivali odrasle. Da je bila pristojnija onda biste rekli "zašto ne možete imati strpljenja s takvom djecom".

Film ne bi funkcionirao da je tako. Samo biste rekli "zašto ne živi s tobom i gotovo". Morala je biti totalno radikalna tako da razumijemo i odrasle koji je je odbijaju. Za vrijeme snimanja imali smo još dvije scene u kojima je podivljala i postala agresivna, ali nisam bila sigurna hoće li to biti previše i u montaži sam vidjela da hoće.

Snimili smo scene...(obraća se Heleni) Ne znam sjećaš li scene u kojoj si pobacala sve igračke, imala si cijelu košaru punu igračaka. Sve je bacila na jednog odgojitelja, no onda smo vidjeli da je to previše – započela je s prisjećanjem Nora.

- Lik je bio gotov 75 posto i onda je došla Helena. Nisam nikad zamislila Benny kao plavušu i to je totalno promijenilo lik zbog njene ljepote. Ali i zbog toga što je unijela život u lik. I na setu bi mi rekla kada nešto ne funkcionira. Na primjer, scena u kojoj se Miha i Benny upoznaju, u scenariju stoji da mu ona pokaže sve svoje fotoalbume.

Na papiru je imalo smisla, ali kad smo snimali Helena je rekla "Zašto mu pokazujem ovaj album?". "Zato jer je on drugačiji". Ona je rekla "ne, on je sam još jedna odrasla osoba, ne želim mu pokazati albume".

Probali smo opet, s reduciranim dijalogom i opet nije išlo. Onda smo snimali po treći put, i samo ste se gledali, i to je bilo to – kazala je redateljica i otkrila gdje je našla glumicu.

- Ovu silu prirode? (smijeh) Zapravo, bez problema, putem dječjeg castinga. Za vrijeme pisanja sam bila uvjerena da nikada nećemo naći djevojku koja može igrati tu ulogu. I ako je nađemo, njeni roditelji to nikada neće odobriti jer to je ipak proces.

Priča je teška. S castingom sam htjela početi što je prije moguće, ali produkcija je rekla da je prerano, da se djeca mogu promijeniti. Ja sam rekla da ne treba ići preko dječjeg castinga nego na ulicu. Recimo u klubove borilačkih vještina. Rekli su da prvo probam redovno i ona je bila broj sedam...  

… što je bilo presudno kad ste rekli “da, ona je prava”, pitamo.  

- Napravila sam casting za još 150 djece jer sam pomislila da ne može biti tako lako, ali može. Vidjeli ste je i znate što može. Ona je jedina koja je mogla kombinirati agresiju i stanje očaja. I ranjivost. Nikada nemate osjećaj da se radi o razmaženom derištu koje ne dobiva ono što želi i da je zato ljuta. Uvijek je imala dozu očaja – napominje Nora koja je u startu odabrala perspektivu djeteta.

- Htjela sam gledateljima omogućiti da se stave na mjesto djeteta. Kako je to kad svima dignete tlak, nitko ne može s vama i svi žele da zašutite. Sjećam se kad bi me izbacili iz razreda. Kao, ti si problem. To ide u krug. Dobijete tu ulogu i onda je počnete slijediti.

A ja sam htjela da mi odrasli na dva sata gledamo njenim očima jer postoji određeno razumijevanje i logika u tome. Ima jako malo scena u kojima ne možete razumjeti njeno ponašanje. Uglavnom vidimo koja je motivacija. Na castingu smo se igrali obrnutog svijeta: što se gore ponašate, to je bolje za film. (govori Heleni) Onda si rekla “OK, idemo”.

Helena me jednom pitala “Zašto vičem na odrasle?”. “Jer te žele prisiliti da ideš u školu”. “Zašto ne želim ići u školu?”. “Jer te djeca maltretiraju i bacaju ti stvari kroz prozor”. Onda je rekla “Jasno mi je zašto ne želim ići u školu”. “Ali ti si Benny i imaš super moći i možeš svaku odraslu osobu natjerati da te se boji. Pokaži im!”.

Rekla je “OK, pokazat ću im i bacit ću ove igračke.” Pristupili smo akciji iz Bennyine logike. Kod djece vlada nagon za preživljavanjem. Treba mi ova pozornost da pokažem da nešto nije u redu – ispričala je redateljica.

Fingscheidt smatra da Helenini vršnjaci baš i ne bi smjeli gledati ovakve filmove, iako postoje slučajevi roditelja koji su odveli “problematičnu” djecu u kino, nakon projekcije razgovarali i klinci su shvatili da neke stvari koje rade baš i nisu u redu, a jedna dječja psihologinja je pogledala “Razbijačice sustava” i svima ga preporučuje.

- Ako mene pitate ja bih stavila oznaku da film nije primjeren za mlađe od 16 ili 17 godina. Prvi put sam se preplašila da smo traumatizirali djecu ovim filmom. Ali, obično roditelji vode djecu i onda razgovaraju s njima. Naša producentica je išla na festival u Talinn i tamo je bilo djece.

Pokazala mi je fotografije i rekla sam: zaboga, premali su za taj film! Mislim da morate imati distancu od djetinjstva da bi ga mogli razumjeti. Ovo je film za odrasle o djeci, ali ne za djecu. Možda griješim. Ovisi od zemlje do zemlje – govori Nora.

Kakve su bile reakcije nadležnih institucija s obzirom da se ovaj film kritički odnosi prema njima i sustavu koji ne funkcionira najbajnije, interesiralo nas je za kraj.

- Većina institucija koje su mi omogućile pristup su bile jako otvorene jer su rekli da barem netko pokušava razumjeti kako rade. Dječja psihijatrija je također bila otvorena. Izuzev intenzivnog perioda istraživanja, imala sam 60-ak intervjua s ljudima iz struke.

Mislim da priče o djeci kao što je Benny uvijek postoje samo se mijenjaju s vremenima. Stari romani o sirotištima u Londonu, oduvijek postoji priča o izgubljenim generacijama koje propadnu kroz pukotine. Sustavi se mijenjaju. Ako pogledate njemački psihijatrijski sustav u sedamdesetima to je bilo grozno.

Vezivali su djecu i stavljali ih u bijele sobe da ih desensitiziraju. Nakon nekoliko mjeseci djeca su sva bila hospitalizirana i na kraju više niste znali u kakvom stanju je koje dijete došlo. Užas. A to je bilo prije 30 godina. Sustavi se mijenjaju i treba se izjasniti o tome. Namjere su dobre, ali se stalno mijenjaju pravila.

Oni žele pomoći Benny. Upoznala sam jednog 11-godišnjeg dječaka koji je bio u 52 različite institucije. To ti trajno sjebe psihu jer ne možeš ostvariti nikakvu povezanost. Trudila sam se da ne upirem prstom u ljude koji rade unutar sustava. Mislim da je zato film tako dobro primljen.

U Njemačkoj su koristili film za obrazovanje ljudi koji studiraju psihologiju. Političari su također prihvatili film i počeli su organizirati okrugle stolove. Naravno da postoji problem. Zato ovaj film je ovaj film pogledalo 500 tisuća ljudi jer dira u tu temu. Mnogo ljudi su zahvalni i ne misle da su krivi za išta. Nismo to očekivali.

Mislila sam da će ovakav film u Njemačkoj doseći 50 tisuća gledatelja i to bi bilo super. Dvosatni film koji nije lako probaviti. A dosegli smo još veći broj gledatelja. Ljudi mi pišu na društvenim mrežama i kažu “hvala za ovaj film”. Pa i ljudi koji rade s djecom. Više od toga nismo mogli poželjeti.

'Puno sam vikala pa me malo bolilo grlo'

Helena Zengel je glumačko čudo od djeteta koje može prijeći iz anđeoskog djevojčice u ljute faze s lakoćom kakvu demonstriraju odrasli velikani glume.

- Zapravo to mi nije bilo teško, više je bilo kao pustolovina jer u stvarnom životu tako nešto ne smijete raditi. Bilo je lijepo to barem jednom reći. U nekim trenucima kad sam morala vrištati, poslije me malo boljelo grlo, ali nije bilo strašno. Nakon takvih scena smo uvijek snimali laganije scene da ne moram vrištati – otkrila je Helena koja je bila uzbuđena zbog dodjele EU Oscara i nada se da će (p)ostati glumica.

- Kad sam doznala za nominaciju trčala sam uokolo i vrištala jer nisam mislila da je to moguće. Jako je lijepo kad puno radite i uložite puno energije i onda možete ići na festivale. Lijep osjećaj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. rujan 2020 08:30