StoryEditorOCM
KnjiževnostLIBROFILIJA

‘Vidimo se u kolovozu‘: knjiga napisana dok se Gabriel García Márquez ‘ispisivao‘ iz života

Piše Ivica Ivanišević
9. srpnja 2024. - 15:01

Trebamo li poštovati posljednju volju pisaca? Naravno da trebamo, bez imalo kolebanja odgovorit će svatko pristojan i pametan. Ništa neobično, jer zašto bi se književnicima uskraćivalo jedno od temeljnih ljudskih prava: da se razduže od života pod vlastitim uvjetima. A opet, kad se s terena depersonaliziranih načela preselimo na kudikamo skliskiji teren prakse, lako se možemo naći u popriličnom škripcu. Da je, primjerice, Max Brod ispoštovao želju svoga prijatelja Franza Kafke, pa spalio sve rukopise koje je praški genije ostavio iza sebe, postao bih mjerom drugarske odanosti za sva vremena. On je, međutim, postupio drukčije, netko patetičan mogao bi čak reći kako je izdao čovjeka koji mu je bezrezervno vjerovao. Kafkinu ostavštinu Brod je objavio i time se ogriješio o svoga prijatelja. No da ju je izručio plamenu, ogriješio bi se o civilizaciju. Pa sad vi slobodno, dugo i besplodno mozgajte kako biste postupili na njegovome mjestu, biste li ugađali pokojnome drugu ili biste zatajena umjetnička djela neprolazne vrijednosti ipak iznijeli na svijetlo dana.

Sličnu muku mora da su osjećali i nasljednici Gabriela Garcíje Márqueza. Veliki pisac godinama se hrvao s demencijom. „Pamćenje je istodobno moja sirovina i moje oruđe. Bez njega nema ničega“, jednom se prilikom povjerio sinovima. Unatoč strašnoj dijagnozi, nije se predavao, nego je uporno, u skladu sa svojim vrlo ograničenim mogućnostima, radio na rukopisu. Sve dok jednoga dana nije konačno digao ruke od toga posla i zapisao posljednju rečenicu: „Ova knjiga ne funkcionira. Treba je uništiti.“

image

Gabriel García Márquez: "Vidimo se u kolovozu" (V.B.Z, Zagreb)

Njegovi potomci to se nisu usudili učiniti. Štoviše, na desetu godišnjicu Márquezove smrti, libar su objavili u redakciji Cristóbala Pere, i time se izvrgnuli opasnosti da ih dobar dio kulturne javnosti otpiše kao gramzive tipove koji, po svaku cijenu, pokušavaju zaraditi još poneku kintu na račun velikog oca. Umjesto tuđim očekivanjima, oni su, međutim, ostali vjerni vlastitome ukusu. Njima se činilo da je rukopis predobar da bi dovijeka ostao u mraku škafetina. Osim toga, pala im je na pamet mogućnost „da je nedostatak sposobnosti koji Gabi nije dopustio da završi knjigu također onemogućio da shvati koliko je ona dobra, unatoč njezinim nesavršenostima“. I tako je „Vidimo se u kolovozu“ konačno izašao, kod nas u prijevodu Gordana Tintor i nakladi V.B.Z.-a.

Priča je to o Ani Magdaleni Bach, sredovječnoj ženi u sretnome braku dulje od četvrt stoljeća, s dvoje odrasle djece i prtljagom sekiracije koja prati taj status. Sa sinom, doduše, nema problema, on je daroviti i već afirmirani čelist, no kćer je živcira, jer mala mrtva-ozbiljna najavljuje kako će pristupiti redu Bosonogih karmelićanki. Gospođa Bach iz neimenovane latinskoameričke zemlje svake godine u kolovozu putuje na također neimenovani karipski otok, gdje se nalazi posljednje počivalište njezine majke. Nakon što tamo ostavi buket gladiola i prespava jednu noć hotelu, vraća se kući svojoj predvidivoj rutini učiteljice, supruge i majke.

No na jednom od takvih izleta, upoznat će muškarca, provesti s njime prvo večer, a onda, bogami, i cijelu noć. Već sljedećega jutra shvatit će da se zbilo nešto što će iz temelja promijeniti čitav njezin života. Svake godine u kolovozu nastavit će posjećivati ljupki otok, tamo tražiti i pronalaziti nove partnere za kratku avanturu.

Kako vrijeme bude odmicalo, shvatit će i zašto je njezina majka upravo taj otok s kojim nije imala nikakve veze – odnosno nije imala veze koje bi njezinoj kćeri bile poznate – izabrala za mjesto svoga posljednjeg počivališta. To otkriće promijenit će gospođu Bach. A dok budemo pratili njezinu priču mijenjat će se i ljupki karipski škoj. Hoteli, restorani i trgovine u njemu iz godine u godinu bivat će sve luksuzniji i blještaviji, ali će zato siromaštvo domaćega svijeta biti sve beznadnije i dublje.

„Vidimo se u kolovozu“ nije knjiga bez slabosti. Márquez je napisao pet verzija toga romana, ali se teško oteti dojmu kako mu ne bi škodila i šesta, koja će, prije svega, uravnotežiti pojedine dionice teksta na kojima naracija gubi na zamahu i koje se doimaju kao relativno grube skice na kojima bi se isplatilo još malo poraditi. No bez obzira na sve primjedbe što ih čitatelj može imati – osobito ako prema knjizi osjeća otpor jer vjeruje kako se piščeva volja morala poštovati, pa rukopis ostaviti u ladici – riječ je o moćnom, zavodljivom tekstu koji nudi nekoliko slojeva odnosno mogućnosti čitanja i koji je sav ozračen jedinstvenim duhom svoga autora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. srpanj 2024 15:01