Ako i niste čitali Geerta Maka, sva je prilika da ste ga ipak imali prilike upoznati. Njegova nagrađivana knjiga “U Europi” (izvorno objavljena 2004., a kod nas 2010.) dobila je 2007. godine svoju ekstenziju u formi serije od 35 nastavaka, koja je emitirana i na Hrvatskoj televiziji.
Taj libar obujma blokete, osebujni križanac putopisa, reportaže, historiografskog djela i romana, pokušao je – i apsolutno uspio! – čitateljima ponuditi temeljitu, skrupuloznu, briljantno napisanu povijest dvadesetog stoljeća na europskome tlu. Da bi odradio zadatak što ga je samom sebi zadao, Mak je morao zaroniti u nepregledni ocean literature, proputovati stari kontinent uzduž i poprijeko, osjetiti boje i mirise predjela koji su postali pozornice ključnih događaja te, povrh i prije svega, razgovarati s preživjelim svjedocima svih mogućih kriza, prevrata, kataklizmi i ratova koji su oblikovali svijet u kojemu živimo.
Ukratko, obvezao se odraditi posao koji bi trebali raditi cijeli autobusi prekrcani istraživačima kojima ne manjka ni entuzijazma ni institucionalne potpore. I ne da je uspio, nego je napisao jednu od onih knjiga koje valja držati na istaknutome mjestu u svakoj biblioteci, da nam uvijek bude pri ruci kad joj se poželimo – a itekako hoćemo – vraćati.
Start - 11. 9. 2001.
Otada do danas napisao je Geert Mak još koješta, ali je na izmaku druge dekade trećega milenija poželio podvući crtu i provjeriti kroz što je sve u tome razdoblju Europa prošla, i mi, dakako, s njom. Ljubaznošću Buybooka i prevoditeljskog tandema Goran Sarić i Maja Weikert, rezultat te inventure ponuđen je u knjizi pod naslovom “Velika očekivanja – U Evropi 1999. - 2021.” I? Kako nam je bilo, što smo sve pregrmjeli? Ne pitajte, dobro smo živi.
Nama koji smo dvadeseti vijek ispratili svečano i ratno, uz detonacije raketa i bombi, moglo bi se činiti da su prva dva desetljeća novoga tisućljeća bila relativno pristojna, ako već ne i vrlo dobra. Dojam, međutim, vara, jer je naša neposredna europska prošlost kontaminirana koječim. Na simboličkoj razini treći milenij je malo kasnio u polasku, a njegov početak označen je jedanaestog rujna 2001. U nekoliko samoubilačkih napada poginulo je skoro tri tisuće ljudi. Sa stajališta povijesti, ta brojka, ma koliko uznemirujuća bila, ni izdaleka nije tako strašna.
U Drugome svjetskom ratu dnevno je u prosjeku ginulo oko sedamnaest tisuća ljudi. I tako šest dugih godina, sve dok se konačni saldo žrtava nije zaustavio na brojci većoj od četrdeset milijuna. Pa ipak, masakr što su ga na američkome tlu počinili islamistički manijaci, pokrenuo je cijeli lanac događaja koji se još uvijek nije prestao odmotavati. On je poslužio kao okidač za pokretanje nekoliko ratova koji su za svoju posljedicu imali migracije biblijskih razmjera. Teroristički čin koji se zbio na teritoriju SAD-a i razorni oružani sukobi u Aziji izazvali su masovni bijeg nesretnika u obećane zemlje, naravno, europske, što je diljem starog kontinenta dovelo do uspona ksenofobnih, antiimigrantskih, populističkih stranaka koje su se vrlo uspješno narugale starim političkim elitama, jednako konzervativnima kao i socijaldemokratskima.
Potresan puzzle
Odbrojavajući do kraja prošloga stoljeća, nazdravljali smo svršetku starih neprijateljstava i blokovskih podjela te produbljivanju zajedništva na kontinentu mekih granica. Dva desetljeća kasnije, s iskustvom Brexita iza sebe, sa stalno prisutnom ruskom prijetnjom (koja nije stara samo godinu dana, jer je prošlo zamalo čitavo desetljeće od okupacije Krima), s traumatičnim uspomenama na veliku ekonomsku krizu (također uvezenu iz Amerike) koja je naročito poharala europski jug, ali i pandemijom koja je pobila zastrašujući broj ljudi, a preživjele pretvorila u taoce i pritvorenike, malo je razloga za optimizam. Slobodnom voljom i u demokratskoj proceduri građani mnogih zemalja na vlast dovode populističke pokrete i partije koji demokraciju žele suspendirati.
Geert Mak apsolutno je vjerodostojan kroničar zbivanja, koji se ni jednoga trenutka ne susteže od izricanja sudova, ali mu je strano svako propagandističko dociranje ili želja da preobrati čitatelja koji ne dijeli njegova uvjerenja. K tome, on između korica knjige pripušta mnoge tuđe glasove. Priču o minule dvije dekade on ne pripovijeda sam, jer se njegova naracija prepliće s ispovijedima mnogih svjedoka ključnih događaja iz različitih zemalja. Okupljeni na jednom mjestu, ti glasovi tvore uvjerljiv, upečatljiv, a mjestimice i potresan puzzle našega svijeta i vremena.