StoryEditor
KnjiževnostStarac Milovan

U prosincu se navršava 260 godina od smrti fra Andrije Kačića Miošića, jednoga od najvećih hrvatskih prosvjetitelja koji je opismenio Dalmaciju

Piše Andrija Pećar i Ivan Perkov /Universitas
29. rujna 2020. - 11:26
Spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću ispred crkve sv. Margarite u rodnom Bristu (djelo Ivana Meštrovića) i nadgrobna ploča u zaostroškom samostanu.ilustracija/rogotin.hr

Fra Andrija Kačić Miošić rodio se u malom primorskome mjestu Bristu 17. travnja 1704. kao Antun. Otac mu je bio Bartul Miošić, a majka Manda roda Tomaševića iz Baćine. Ujak mu je bio fra Šimun Tomašević, gvardijan franjevačkoga samostana u Zaostrogu i vikar franjevačke provincije Bosne Srebrene koji mu je pomogao tijekom školovanja za svećenika.

Mladi je Antun 1720. godine pod imenom fra Andrija stupio u franjevački red u samostanu u Zaostrogu u koji je dvije godine ranije ušao fra Filip Grabovac, Kačićev književni preteča. Nakon studija teologije i filozofije koji je počeo u Budimu, a završio u Osijeku, 1728. god. u Šibeniku je zaređen za svećenika, a studiranje je nastavio u Italiji. Uskoro postaje profesor filozofije u Zaostrogu, a u Veneciji polaže ispit za generalnoga profesora teologije.

Tijekom 1735. nakratko postaje župnikom u Opuzenu, a zatim je premješten u Šibenik gdje u samostanu sv. Lovre podučava na generalnom teološkom učilištu prvog reda. Sredinom 18. stoljeća postaje gvardijanom u Sumartinu i posvećuje se izgradnji novoga samostana. Predaja kaže da je za taj samostan i sam na leđima nosio kamenje, što je lijepo opisao i Vladimir Nazor u romanu Pastir Loda. Posljednje desetljeće života provodi u samostanu u Zaostrogu gdje je kratko vrijeme bio i gvardijan.

image
Pogled na Brist s Biokova
Ivan Perkov


Proslavljenog pjesnika u naponu snage zadesila je neočekivana smrt, i to u okolnostima koje na život i djelo toga narodnog čovjeka bacaju posebno svjetlo. Kada su, naime, neki siromašni seljaci iz njegova zavičaja vraćajući se lađom iz Neretve s nešto isprošena žita u oluji ispod Baćine kod Ploča 27. listopada 1760. doživjeli brodolom, te izgubili ne samo sve isprošeno žito, nego se od petero njih troje utopilo, fra Andrija potresen tragedijom svojih zemljaka pođe u Neretvu u karitativnu akciju za njihove nastradale obitelji.

Predaja kaže da je Kačić za unesrećene skupio tri puta više žita negoli su oni bili prvi put uprosili. Ali, na povratku iz Neretve Kačića uhvati nevrijeme na moru s jakom kišom, od čega Starac Milovan zadobi upalu pluća i nakon kraćega bolovanja umrije u zaostroškome samostanu u nedjelju u ponoć, 14. prosinca 1760. - u 57. godini života.

Slavni je pjesnik pokopan na ulazu u samostansku crkvu u Zaostrogu, i to u jedan od dvanaest pretinaca velike svećeničke grobnice - bez oznake u kojemu.

Na ulazu u grobnicu 1890. postavIjena je mramorna ploča s natpisom u stihovima fra Gabre Puratića (-1905.), koji glase:

POKOJ TEBI STARČE MILOVANE
KOJI RODU PISMARICU DADE
S KORABLJICOM DA MU VIDA JADE
DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE
HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA
HARAN NAROD POBOŽNO CĚLIVA
(1760.)

Prvo važno Kačićevo filozofsko djelo je „Elementa peripathetica juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti” koje je 1752. tiskao u Veneciji. Zatim je napisao filozofsko djelo „Korabljica” u kojem slijedi ideje sv. Augustina izražene u djelu „De civitate Dei”. Kačićevo je najvažnije djelo „Razgovor ugodni naroda slovinskoga” koje je 1756. izdao u Veneciji. U njemu je prikupio više od stotinu junačkih narodnih pjesama i stvorio tisuće junačkih deseteraca. Razgovor ugodni je djelo s najvećim brojem izdanja u povijesti hrvatske književnosti.

Jezikoslovci o značaju Kačićeva lika i djela

"Od narodnih pjesama dakle, što ih je čuo u prvom redu u rodnom kraju, učio je
Kačić, kako treba narodu pjevati o vladarima i junacima, a sadržaj je uzimao, kao
što i sam veli, iz latinskih, talijanskih i hrvatskih knjiga pa iz drugih pismenih i
usmenih svjedočanstava, kojima je mislio da može vjerovati. Kao nitko drugi u
hrvatskoj književnosti prije njega, fra Andrija je u svojim pjesmama progovorio iz duše narodu, a narod je u njegovu lijepom, jasnom i lakom pripovijedanju domaće
prošlosti prepoznao svoje shvaćanje i svoj način pjevanja…" (T. Matić: "Život i rad A.K. Miošića", Djela Andrije Kačića Miošića, Stari pisci hrvatski, knj. XXVII, Zagreb,1942)

"…treba istražiti stvarne jezične veze između dopreporodne i preporodne hrvatske
književnosti...U svakom slučaju, naše će se buduće predodžbe sigurno veoma
razlikovati od dosadašnjih. Uvjeren sam da će npr. Kačić dobiti u historiji i genezi
standardnog jezika kod Hrvata neusporedivo važnije mjesto nego što ga zauzima
danas" (D. Brozović, "Jezično značenje hrvatskoga narodnog preporoda", Kolo, IV, 8-10, Zagreb, 1966)

"Kačić je prvi veliki praktični prosvjetitelj u hrvatskom narodu, on mu daje sumu
znanja o njegovoj prošlosti, daje mu osjetiti, poslije toliko stoljeća sumnje, čvrsto
tlo pod nogama, jer mu ujedno daje i sumu njegovih osjećaja, naziranja, ideala,
političkog i društvenog života; on, najstariji koljenović u Dalmatinskoj Hrvatskoj,
obnavlja narodu njegove stoljetne tradicije, stvara narodnu enciklopediju." (J. Horvat, "Kačić – pjesnik težaka i čobana", Kultura Hrvata kroz 1000 godina, sv. I, Zagreb, 1980)

"Kao obrazovan čovjek, angažiran prije svega na bitnim pitanjima opstanka
nacionalnog bića, pristupio je poeziji kao svome domovinskom i prosvjetiteljskom
zadatku: zanemarivao je one komponente koje bi morale pridonositi višoj poetskoj razini njegovih stihovanih sastavaka, da bi zatim prilagođavajući se ukusu čitateljske publike Kačić snizio razinu svoje poezije." (N.Kolumbić. "Folklorno i umjetničko u Razgovoru ugodnome A. K. Miošića", Književni krug, br. 21, Split, 1995)

"Shvatimo li vrijeme i prostor kada je i gdje je živio ovaj značajnik, njegov odgoj i
nauk, njegove preokupacije i nemire, njegove sklonosti, njegovu svećeničku profesiju, ali i poslanje jednog odvažna i učena domoljuba, zaključit ćemo da on najviše uspjeha postiže u onom što je i nakanio, a to će prikladno, iz duše, na najadekvatniji način, uvjerljivo i spontano, odvažno i suvislo, ukazati na istine svome pobri – prostom, narodnom čovjeku, težaku i čobanu... Dakle, ta prosvjetiteljska odrednica, glavna je zadaća i glavno postignuće Kačićeva
djela, poglavito Razgovora ugodnog koje će pridobiti ogromnu čitateljsku publiku što potvrđuju i brojna njegova izdanja koja ponajviše kazuju o njegovoj recepciji čime ovo djelo postaje Pismarica - 'prava narodna knjiga'." (Š. Musa, Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2006)

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Godine 1756. štokavskom je ikavicom tiskano Kačićevo najznačajnije, žanrovski teško odredivo djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga. U njemu se nalazi 41 pjesma, a prošireno izdanje iz 1759. sadrži 136 pjesama. Oduševljen narodnom prošlošću, čitajući djela svojih suvremenika, posebice F. Grabovca, Kačić Miošić prikazao je u stihu i prozi najznačajnije događaje iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda.

U prvome dijelu Razgovora prevladava proza, a u drugome stih. Pjesme su pisane asimetričnim epskim desetercem 4 + 6, a 2. i 3. pjesma ukrštenim rimovanim osmercem. U predgovornim i pogovornim bilješkama istaknuta je autorova težnja za prosvjećivanjem slabije obrazovane publike, koja se, osim slovinskim, ne može služiti ni jednim drugim jezikom. Povodeći se za poetikom narodne epske pjesme, želio im je pružiti istinito i povijesno znanje.

Djelo je nastalo proučavanjem povijesnih dokumenata i historiografske literature pisane latinskim (J. Bedeković Komorski, M. Barlezio), talijanskim (G. M. Biemmi, G. Doglioni, M. Orbini, G. Sagredo) i hrvatskim jezikom (F. Glavinić, P. Šilobadović, P. Vitezović Ritter). Kronološka kompozicija obuhvaća vrijeme od antičke povijesti Ilira do autorova doba, a najviše je pozornosti posvećeno kršćansko-turskim ratovima. Knjiga je bila čitana i objavljivana na širem južnoslavenskom prostoru.

Utjecala je na franjevačke pisce Kačićeva zavičaja (J. Radman, P. Jukić, M. Urlić, F. Radman) i na slavonske pisce XVIII. st. (E. Pavić, J. Pavišević, Š. Štefanac), a neke su pjesme bile objavljene i u knjigama predromantičarskih (A. Fortis, J. G. Herder) i romantičarskih autora (P. Mérimée). Glavna je autorova namjera postignuta. Pjesme su ušle u narod i usmenim se putem prenosile iz naraštaja u naraštaj. U XIX. st. Razgovori su bili najobjavljivanija knjiga starije hrvatske književnosti. (Hrvatska enciklopedija)

Povijest Kačićeve obitelji i rodnoga mjesta

Kada se u obzir uzme bogata, ali i bremenita povijest Kačićeve obitelji i rodnoga mjesta, ne čudi njegov interes i želja da svojim sunarodnjacima prenese i zaboravu otme svoju baštinu. Njegov se rodni Brist smjestio u jedinstvenom akvatoriju okruženom otokom Hvarom, poluotokom Pelješcom, rijekom Neretvom i planinom Biokovo.

Pod svojim se sadašnjim nazivom prvi put spominje u poznatoj Mocenigovoj povelji iz 1571. godine kada se 29 sela Krajine (Makarskoga primorja) dobrovoljno odmetnulo od osmanske vlasti i predalo pod mletačku upravu. Ime je dobio po stablu brijestu (ikavski bristu) iz porodice hrastova „Ulmus procera”. Brijest je ravno, vitko, visoko i uspravno drvo, pogodno za tesanje i pravljenje greda za izradu brodova. Mlečani su ga koristili za izradu pilona za zaštitu Venecije od potonuća.

Tijekom vladavine hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Neretvanska kneževina postaje dio hrvatskog kraljevstva i time se politički i gospodarski integrira u sastav tada moćne i jake hrvatske države, u kojoj je, kao i prethodnih stoljeća, gusarstvo bilo važan gospodarski faktor. U to se vrijeme vode konstantne borbe s Mlečanima koji žele zagospodariti ovim prostorima, prvenstveno zbog kontrole trgovine prema istoku.

Vjerojatno upravo Petar Krešimir IV. smjenjuje stare neretvanske župane i suce i dovodi na ovaj prostor novo plemstvo, Kačiće. Najstariji dokument u kojem se spominju Kačići je Pacta conventa. U tom se dokumentu među predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena koja 1102. godine prihvaćaju ugarskog kralja Kolomana za hrvatskog vladara spominje i knez Jura Kačić.

Glavno sjedište Kačića bio je Omiš. Sredinom XIII. stoljeća Mlečani Kačiće stavljaju pod svoju vlast i uspostavljaju kontrolu nad većim dijelom istočne obale Jadrana. U slijedećim se stoljećima na ovim prostorima izmjenjivao utjecaj brojnih plemićkih obitelji, od Šubića do bosanske vlastele, ali su Kačići ostali trajno prisutni. Početkom XV. stoljeća nazivaju se nakratko Vučići ili Vukčići. U XV. stoljeću pojavom osmanlijske opasnosti ponovno jača uloga Kačića, a slabi moć bosanske vlastele.

Sinovi kneza Vukmira Kačića početkom XVI. stoljeća dijele područje Gornjeg primorja pri čemu Grubiša Kačić dobiva Brist i gradi „Žarkovića dvore” ispod crkve sv. Mare koju su netom prije izgradili u Podbiokovlju plemići Bilopavlovići, doseljenici iz okolice Mostara nakon pada Bosne i Hercegovine pod osmanlijsku vlast. Sljedeća dva stoljeća ispunile su borbe s Turcima Osmanlijama koji su krajem XV. stoljeća zavladali Gornjemakarskim primorjem i tu ostali sve do 1684. godine. Za vrijeme Kandijskog (Kretskog) rata, Makarsko se primorje nakratko, uz pomoć Mlečana, oslobodilo osmanske vlasti.

Turci su 1658. tijekom jednog od mnogih napada na Brist pogubili 28 njegovih žitelja u špilji Dušina. Spasio se jedino Grga Miošić, djed fra Andrije Kačića Miošića.

Tijekom tog vremena (XVI./XVII. st.) u Brist se doseljava većina današnjih obitelji i to uglavnom s prostora današnje BiH. Odlaskom Turaka Gornjemakarskim su primorjem zavladali Mlečani koji su kraj uglavnom gospodarski iskorištavali i nisu se brinuli o njegovu razvoju. XVIII. stoljeće je vrijeme kada Brišćani podižu svoje prve ljetnikovce uz more koji su osim gospodarskih imali i funkciju zaštite od napada s mora.

U Bristu se tada rađa jedan od naših najvećih pjesnika i junak našega priloga. Vlast Mlečana završila je krajem XVIII. stoljeća propašću Mletačke Republike. Tijekom XIX. stoljeća ovim prostorom vladaju Habsburgovci, osim kratke epizode francuske vlasti za vrijeme Napoleona. U tom razdoblju dolazi do gospodarskog napretka, otvaraju se škole, razvijaju obrti, grade se ceste...

Osim fra Andrije, za Dalmaciju i Hrvatsku značajni su i neki njegovi sumještani: prvi splitski i makarski biskup Pavao Klement Miošić (1786- 1837), zavičajni pjesnik Srećko Diana (1906-1997) i akademski slikar Mladen Veža (1916-2010).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

11. listopad 2020 21:09