StoryEditor
Književnostadio, kaubojko

Olja Savičević Ivančević preselila u Zagreb: Split neće puno izgubiti mojim odlaskom, najbolje vezano uz grad i dalje je u mojim knjigama

6. listopada 2020. - 14:20
Olja Savičević Ivančević: Moj Pjero je prvašić, nekad mi kaže 'Dosta je bilo Zagreba, vraćamo se u Hrvatsku', ali prijatelja iz škole već zove 'Ej, buraz'Goran Mehkek/Cropix

Kako smo navikli reći, splitska spisateljica Olja Savičević Ivančević objavila je novu knjigu. I to ovaj put nije objavila jednu, nego čak tri knjige, ali još je možda važnije može li se Olju i dalje zvati splitskom spisateljicom. Jer Olja Savičević Ivančević u rujnu se preselila u Zagreb.

Preseljenje najpoznatije i najcjenjenije splitske spisateljice, nacionalno, pa i međunarodno najvidljivije, svakako je vijest. Ne dobra i ne samo za kulturnu rubriku. Jer romani "Adio, kauboju" i "Pjevač u noći" ili zbirka priča "Nasmijati psa", upravo objavljene na francuskome, ili zbirka poezije "Kućna pravila" uronjene su u splitski bazen kao dvorana na Gripama, Realna gimnazija ili Ljetno kino Bačvice. I u prijevodima pronose Oljinu književnu sliku ovoga kraja po svijetu.

Iako posljednjih godina nije bila osobito prisutna na književnim događanjima i u javnim istupima, književni, ali i humanistički i angažirani Split puno će izgubiti Oljinim odlaskom. Ona je među prvima bila na pravome mjestu u pravo vrijeme, otvoreno i nadahnuto govorila i izlagala se, uvijek na pravoj strani i za prave vrijednosti. U intenzivnoj tranziciji i jesenskoj splitskoj i zagrebačkoj sjeti, s njom smo porazgovarali o razlozima odlaska, mogućnostima povratka, novim knjigama i projektima.

Nedavno si izišla čak s tri naslova, knjigom za djecu "Sami na cilome svitu", proširenim izdanjem zbirke priča "Nasmijati psa" i zbirkom pjesama "Divlje i tvoje". Očito si u produktivnom razdoblju?

- Uvijek sam u produktivnom razdoblju, pisanje je moj posao. Ovaj put se dogodilo da su neki naslovi čekali kod izdavača, a onda je došao i lockdown pa su odjednom izašle tri knjige kod nas i četvrta u Francuskoj.

U nekim intervjuima povodom knjiga navela si da napuštaš Split i čini se da je odluka ozbiljna. Ta se odluka doduše podudara s odlaskom kćeri na fakultet, a sina u osnovnu školu, ali što je razlog, kada si već ostala za Kerumove uprave, a i kada se Zagreb infrastrukturno raspada?

- Kako bih ti rekla, bolje da se infrastruktura raspada, još se može obnoviti, nego da je uopće nema. U Zagreb sam s obitelji došla prije mjesec dana. To je bio prirodan tijek stvari, poslom sam već godinama vezana za Zagreb i inozemstvo, u Splitu nije baš bilo nekog prevelikog interesa za mene ako izuzmem jako lijepu višegodišnju suradnju s Gradskim kazalištem lutaka.

image
Olja Savičević Ivančević: Moj Pjero je prvašić, nekad mi kaže 'Dosta je bilo Zagreba, vraćamo se u Hrvatsku', ali prijatelja iz škole već zove 'Ej, buraz'
Goran Mehkek/Cropix

Doduše, u bilješci o piscu može se naći da živiš na tri adrese, na Korčuli, u Zagrebu i Splitu? A Split je vjerojatno lakše napustiti kada si odrasla u Kaštelima?

- Misliš zbog one “Falile se Kaštelanke”? Taj splitsko-kaštelanski antagonizam je prestao otkad nismo u istoj općini. Osim toga, kao mala svoje vikende sam provodila u Splitu, u Ulici braće Santini, gdje je stanovala moja baba Kaštelanka koja me vodila sa sobom na pazar, rivu, u frizera itd., a već sam u osnovnoj išla na satove baleta u baletni studio HNK na Mažuranićevu, kasnije u gimnaziju…

Tako da je moje kaštelansko-splitsko odrastanje teklo paralelno, iako, ajde, priznajem da su mi Kaštela mrvicu draža. A u Korčuli sam dva-tri mjeseca godišnje, kad god mogu. Meni je Korčula sad više nalik na ono što sam imala u Kaštelima i Splitu u djetinjstvu od mojih “rodnih” gradova.

VRHOVI TOP-LISTA

Nisam jedini koji smatra da će Split puno izgubiti tvojim odlaskom. Je li ti rastanak težak?

- Svaki je rastanak pomalo težak ako je bilo ljubavi, nije li tako? Mislim da Split neće tako puno izgubiti, ono najbolje što sam uzela i dala, a vezano je uz grad, i dalje je u mojim romanima i pričama.

Ostavljaš li neko utočište za povremene dolaske ili će u budućim bilješkama o piscu pisati "živi u Zagrebu i na Korčuli"?

- Ha-ha, mater i sestra su mi u Lukšiću, brod u Spinutu, masline na Kozjaku. Sam zaključi!

Hoćeš li nastaviti suradnju s Kazalištem lutaka koje je postavljalo tvoje predstave na dijalektu? Ili ćeš prijeći na kajkavski?

- Ča si rekel?! Voljela bih da imam tako dobar sluh kao Tijardović koji je po dolasku u Zagreb pisao operete na kajkavskom. Mislim da je kasno za mene kao autoricu nekih novih "Balada Petrice Kerempuha". Moj Pjero je prvašić, nekad mi kaže “Dosta je bilo Zagreba, vraćamo se u Hrvatsku”, ali prijatelja iz škole već zove “Ej, buraz”.

Zagreb je ipak nešto veći i raznolikiji pa i u tom jezičnom smislu, tako da djeca mojih prijatelja iz raznih krajeva Hrvatske i drugih zemalja, a koja žive u Zagrebu, uglavnom pričaju jednu varijantu standarda, tek blago obojenu lokalnim idiomom, ali i melodijom roditeljskih govora. Meni to dobro zvuči, možda sterilni “školski” jezični standard oplemenjen žargonom i dijalektima konačno postane živ i prikladan i za govor i za književnost. A što se kazališta tiče, surađivat ću vrlo rado ako me pozovu!

image
'Sami na cilome svitu', slikovnica sa Svjetlanom Junakovićem
 
Sandorf

Što se tiče knjiga, zbirka pjesama "Divlje i tvoje", na tragu poetike prethodne "Mamasafari", već je dočekala drugo izdanje, što je znak da se dobro prodaje. U njoj si se intenzivnije dotaknula ranih ljubavi, roditelja, nekih dragih ljudi, ali i trauma rata i porijekla. Toliko je trebalo da se te traume otvore?

- Prvo moram reći da ne pišem iz traume, nego baš suprotno - iz vitalnosti. Pisala sam oduvijek, i prije rata, prije svega čega sam svjesna. “Divlje i tvoje” je zbirka pjesama koje često govore o stvarima o kojima šute i poezija i društvo u cjelini, ali ljudi su se identificirali s tom knjigom, čak i kad nije u pitanju njihovo osobno iskustvo. Istina, otkako je izašla, “Divlje i tvoje” je na top-ljestvicama čitanosti i prodavanosti, što je za zbirku pjesama danas vrlo neuobičajeno, ali ja se sjećam da nije uvijek bilo tako.

Osim toga, većina dobrih pjesnika je itekako čitana, samo što je kod nas prevladala nekakva moda po kojoj je samo hermetična poezija dobra, što je besmislica, i to štetna. Prepoznavanje po ljudskoj liniji može biti veliko, a poezija je, uvijek to govorim, manufaktura posestrinstva i pobratimstva, empatije, jer radi iznutra. Njezin alat je jezik, ali njezin posao su uvijek emocije.

ANGAŽIRANA KNJIŽEVNOST

U zbirci je poetski obrađeno i nasilje prema ženama i mačo-kultura. Ma koliko neki tvrdili suprotno, stvarnosna poezija nije sišla s pozornice?

- “Divlje i tvoje” nije tipičan predstavnik stvarnosne poezije, ali angažirana jest. Stvarnosne poezije ima, naravno, i ne vidim razloga zašto bi jedna vrsta poezije sišla s pozornice. Da pojednostavnim, to je kao da slušaš samo rock ili samo klasiku, a ništa ti drugo kao ne valja, što je ograničeno. U svemu postoje i vrhunci žanra i jeftin manirizam. Nema nekog smisla uspoređivati, recimo, Wislawu Szymoborsku i Anne Carson, ili Tatjanu Gromaču i Dortu Jagić, Moniku Herceg i Radmilu Petrović, to su različiti pristupi pjesništvu, pa vjerojatno i jeziku i svijetu, i dobro je da postoje.

Ali ako želimo da poezija bude društveno relevantna, a to se često događa u kriznim vremenima, onda treba govoriti o društveno relevantnim stvarima nešto izravnije, jezikom koji komunicira i s pjesnicima i s ostakom svijeta, inače taj angažman ne rezonira. Emotivni angažman je druga stvar, mogućnosti jezika također.

image
Olja Savičević Ivančević: Mater i sestra su mi u Lukšiću, brod u Spinutu, masline na Kozjaku. To je odgovor na pitanje hoću li se vraćati u Split

 
Goran Mehkek/Cropix

Za zbirku si već dobila i nagradu "Risto Ratković" koja je došla upravo za knjigu u kojoj si se bavila i obiteljskim korijenima kojih ima i u Crnoj Gori. Kako je bilo na uručenju nagrade, jesi li osjetila tenzije, vezane za političke izbore? Bi li ti bilo bolje kao crnogorskoj spisateljici?

- Ha-ha, moram se opet nasmijati. Ne vjerujem da bi mi bilo bolje kao crnogorskoj spisateljici; dalmatinski patrijarhat (ovaj mekši, priobalni) i crnogorski patrijarhat su različiti, mislim da je crnogorski tvrđi, a mislila je tako i moja baba koja se nakon nekoliko godina braka, još u ono vrijeme, rastavila od djeda i vratila u Dalmaciju s dva mala sina, što je bio skandal u malome mistu. Naravno, presretna sam i počašćena zbog te nagrade koja se dodjeljuje za najbolju pjesničku zbirku na ovim našim međusobno razumljivim jezicima ili jeziku, pa i zbog te izgubljene niti porijekla od koje sam ja dobila samo prezime i s njim određene probleme. Eto, sad imam i nagradu!

'Divlje i tvoje' objavljena je ne u Sandorfu, kod kojega objavljuješ nekoliko godina, nego u velikoj Frakturi. Što je razlog?

- Surađujem i sa Sandorfom i s Frakturom, a tako će biti i ubuduće. Odgovor je diplomatski, ali i iskren. Kako se ovim poslom ne bavim hobistički, nego od njega živim, moram i više razmišljati što je trenutno bolje za neku moju knjigu. Mislim da i u Sandorfu i u Frakturi to shvaćaju, podršku s njihove strane imam.

Nedavno si u Sandorfu, ponovno zajedno sa Svjetlanom Junakovićem, nakon "Šporkog Špira i Neposlušne Tonke" objavila i slikovnicu "Sami na cilome svitu", naslonjenu na predstavu u GKL-u Split. Otkud kod tebe zanimanje za pisanje slikovnica, posljednjih godina popularno među hrvatskim piscima, i hoćeš li nastaviti s tom produkcijom?

- Počela sam pisati za djecu prije nego što je postalo popularno, ali drago mi je da se događa, to je baš pozitivan trend koji je urodio s nekoliko sjajnih slikovnica za djecu koje imaju pametne tekstove i kvalitetne ilustracije. Koješta se kod nas izdaje za djecu, uglavnom šund, izdavači žele zaraditi i tu otprilike prestaje njihova ambicija.

Umjetnička slikovnica je nešto drugo, to je prvi susret s književnošću i umjetnošću, svi se sjećamo divnih slikovnica na kojima smo odrasli, a koje su pisali dobri pisci i pjesnici u suradnji s vrhunskim ilustratorima. Na taj se način stvaraju čitatelji. Osobno, u GKL-u sam otkrila koliko me veseli raditi s djecom i evo radi se na novoj slikovnici koja će vani na proljeće. Ali nadam se da će i novi roman do tada biti pri kraju.

image
Prošireno izdanje knjige priča 'Nasmijati psa'
Sandorf

Objavila si i novo izdanje zbirke priča "Nasmijati psa" koja te 2006. smjestila u gornji dom recentne hrvatske književnosti. Ona je nadopunjena sa sedam novih priča koje se čine sastavnim dijelom zbirke. Je li bio problem ući u tadašnji tonalitet?

- U dogovoru s urednikom Krunom Lokotarom, koji je napisao i pogovor, odlučili smo taj mali jubilej, petnaest godina nagrade Prozak obilježiti izlaskom knjige koja je prva dobila tu nagradu za mlade pisce i spisateljice. Željeli smo da ne bude samo klasično reizdanje pa smo uvrstili nekoliko priča koje su nastale u međuvremenu, a uklapaju se. To su priče koje sam pisala za neke zbornike, časopise, novine pa neka ih i u knjizi…

Sudeći prema nedavno objavljenim fotografijama, ne samo da si nasmijala psa, nego si ga i nabavila?

- Da, na rezidenciji za pisce na Cresu udomila sam psa Špira, već smo gotovo tri godine zajedno. On i moja mačka tvore zanimljiv tandem, u kojem ipak ona vodi glavnu riječ. Kad pišem, okruže me sa svih strana i ne dižu se dok ne završim. Uz takvu odanu podršku, što može poći po zlu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. listopad 2020 21:44