StoryEditor
Književnost‘OKRETIŠTE‘

Šokantna knjiga Damira Karakaša o fizičkom napadu bez povoda i najave, u kojem je iscipelaren i teško ozlijeđen...

Piše Saša Ljubičić
11. listopada 2021. - 15:52

Nakladniku, kojeg dopadne Karakašev rukopis, samo je "zakucati".

Njegovi su romani čisti zicer: duhoviti, bizarni, autentični, zabavni u mjeri da ih vole čitatelji svih uzrasta i nagnuća, a književno izbrušeni taman toliko da ih uvažava struka. Napisano potvrđuju brojevi prodanih primjeraka, dramska i filmska uprizorenja, za što je "Kino Lika" najbolji primjer, strukovne nagrade i promocije na kojima se traži mjesto više jer je rečeni Karakaš, zbog svog nesvakidašnjeg stila i nastupa, uistinu poseban lik. Showman.

Rekoh, blago izdavaču koji takvog Ličanina za trku ima, jer mu, uz "sastojke" koje masterchef Damir udrobi, nije problem publici u regiji i izvan nje servirati specijalitet.

Čitatelji će tako i ovoga puta "lizati prste", iako se malo što od Karakaša kakvog poznaju nazire u romanu "Okretište" (Disput, Zagreb, 2021.)

image
Damir Karakaš piše o zločinu bez povoda i kazne.
 
Boris Kovačev/Cropix

Ni traga nema njegovoj kratkoj rečenici, ne dominiraju dijalozi rodne mu Plašćice na interesantnom miksu primorske čakavštine i gorštačke ikavice; nema tu više ni čudnovatih (ne)zgoda Kare boema koji je spavao pod mostovima, niti polusvijeta koji ga je pratio po ulicama velegrada i zaskakao po seoskim birtijama, vrijeđajući ga i vukući za rukav.

Nema onih momenata kad će vam suze navrnuti na oči od smijeha ili tuge što vas je obuzela zbog luzera s dna kace, niti pasusa u kojima i pisac i štioc doživljavaju euforiju, već sve vrijeme drhturite pod laganom čitateljskom vrućicom, teško razabirući granicu između košmara i jave.

Damirove obiteljske sreće i osobnog jada. Stvarnosti i fikcije. Skladnog građanskog života i erozije društva u kojoj taj i takav građanin biva iznenada i tko zna kako i zašto isprebijan poput psa. Ostavljen naočigled svih. Da skapa. Da ga nema. I da se za njega ne zna, kao što su često anonimni napadači i žrtve iz policijskih biltena.

Damir Karakaš Kara, nekadašnji "crnokronikaš" Večernjeg lista, na okretištu je konačno iza sebe ostavio novinara, a sreo pisca. "Okretište" se (o)kreće oko fizičkog napada na autora, a Karakaš ne slijedi pravila zanata kojeg se odrekao u ime književnosti i ne odgovara na pitanja tko je, kad i zašto počinio gnusan zločin zbog kojeg je ostao bez slezene.

image
Naslovnica knjige "Okretište"
Damir Karakaš

Karakaš se, toliko godina nakon što se otisnuo iz žurnalizma, konačno rastao od svoje prve profesije i postao punokrvan pisac. Novinarski nerv mu više ne diktira ritam i sadržaj. Rečenica je skladna, teče, vijuga i opija. Toliko je uvjerljiva da vam se na trenutke čini kako čujete korake bolničke vizite ili dodirujete hladne rešetke kreveta o kojem visi ispisana liječnička dijagnoza.

Od briljantno ilustrirane naslovnice (umjetnička instalacija Edward & Nancy Reddin Kienholz, Solliee 17,1979 - 80) do posljednjeg poglavlja, mračna atmosfera poput magle naliježe nad roman i uvlači čitatelja u bezdan zla koje je - ta, i pjesma to kaže - svuda oko nas, i koje traži protuotrov.

Djedovu bajunetu koju je prebijeni pisac zgrabio u ruke, a ne zna ili ga nije briga za faktografiju, jer, velim, više nije novinar, već književni bard - u koga bi je, zašto, kada, i gdje - zabo?

Karakaš je napisao roman o zločinu bez rijeke krvi, Hercula Poirota i dr. Hannibala Lectera, bez ustaša i partizana, a opet jezovit, opominjući i upozoravajući. Mržnja je, da se iščitati iz "Okretišta", majka svega zla, zato joj glavni junak, ipak, uzmiče, i zato se spirala misterioznog zločina ne nastavlja.

image
Boris Kovačev/cropix

"A možda bi roman trebao završiti lijepo, obično: nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo: sve zaboraviti; ustao sam, pomislio, moj ožiljak to nikada neće zaboraviti..."

I pravi Karakaš, a ne samo ovaj literarni koji živi na "Okretištu", pun je ožiljaka. Onda, kad ga "kulturni establišment" nije zarezivao ni za suvu šljivu, a zbog književnosti je napustio komoditet građanske profesije ("Da nema mame, ti bi vani spavao na klupi"), lizao je rane i kročio dalje.

U novu neizvjesnost, rukopis - u borbu za literaturu dok se konačno ne ovjenča slavom. I sada, kad su mu oko vrata lovorike, ne kalkulira.

Ma, koliko se "Okretište" nastavljalo na cestu koja je pisca Karakaša vodila od Brinja do Zagreba, Marseillea i Pariza, jer se tu ponavljaju motivi kojih se ne može otresti i da hoće - mučan odnos s ocem, razilaženje s provincijom u kojoj je ponikao i pozicija intelektualca u društvu u kojem i dalje dominira usmena predaja, književnik je hrabro krenuo novim smjerom i ponovno stigao do cilja.

image
Matija Djanješić/cropix

Ne, nije se zavukao u knjiške salone i pokrio dekicom, Kara je "on the road - again", iako više ne rasteže harmoniku za euro i dva, niti živi u opasnom pariškom "arondismanu", već ga je pronašao kod kuće. Na mjestu gdje su ga životinjski iscipelarili.

"Volja je stvar jakih; želja stvar slabih", citira u "Okretištu" klasika Desnicu, kao da hoće poručiti da mu volje nikada nije falilo. Neka tako i ostane.

Može se, Damire, ta doktor ti je to rekao, živjeti i bez slezene. I pisati odlično. Maestralno. Ne za danas i sutra, već za vječnost. Za "Okretište" i zločin bez kazne. Za još jedan lički evergreen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. listopad 2021 15:52