StoryEditor
Književnostbuntovnik s margine

Pisac ‘Prosjaka i sinova‘, Ivan Raos, počeo je kao pjesnik, prvu zbirku ‘Utjeha noći‘ objavio je 1942., iduće dvije uništila je ustaška vlast

Piše Siniša Vuković
2. siječnja 2021. - 17:36
Ivan Raos 'odrana se klonio svake klape, klike, stranke, čopora'Arhiva Cropix

Ako smo mi u Dalmaciji patentirali aksiologiju i gnomski institut kako "čovik i tovar znadu više nego sam čovik", onda se zaista nedvosmisleno može zaključiti da dva čovjeka, dijalogom, mogu postići puno. U protivnom, više zna – sam tovar! A, ima i izuzetaka... Recimo, Ivan Raos, stopostotni književnik i tvrdokorni inokosac, kojemu, evoga, na prvi dan prvog mjeseca godine Gospodnje 2021. pada baš 100. obljetnica rođenja. Drugačiji po svemu i od svih, Raos ostaje i najplodnijim dalmatinskim literatom svih vremena. Količinski, od njega su napisali više možda samo Miroslav Krleža, Pavao Pavličić i Ivan Aralica, premda, uz takvu aproksimaciju može stajati rogato i interogativno – odlučno možda!?

Jerbo, Ivan Raos kao istinska i nepopravljiva "vlaška mutrija" vazda je nastojao ostati po strani, ne pripadati nikome i ničemu, ter u isti mah ne biti bilo među fiktivnim bilo među stvarnim uzama. Uostalom, ne samo svojim djelovanjem – kojim nam je pokazao kako svoja djela spočetka objavljuje isključivo u vlastitoj nakladi, samizdatom se boreći suprotiva možebitnoj institucionalnoj ovisnosti – nego i autobiografskim nedvosmislenim zapisom kako se "odrana klonio svake klape, klike, stranke, čopora". Nepripadajuć svima, bit će, kao kakav rebel ostao je postrance, na margini iako ne u oporbi, pa je i njegovo djelo k publici stizalo većim dijelom u privatnom aranžmanu iz vlastite meštrije.

Eh da, što ti je etiketa: pri svakom pomišljanju, promišljanju ili spominjanju Ivana Raosa, uza nj će se neumitno javiti asocijacija ili na roman Prosjaci & sinovi, ili – još prije! – na istoimenu fantastičnu televizijsku seriju Andrije Vrdoljaka s izvankozmičkom interpretacijom Rade Šerbedžije u glavnoj roli farabuta Matana, i s jednom od onih famoznih filmskih glazbî univerzumskog čarobnjaka Arsena Dedića. I neka je tako! Neka bude ime Raosovo upamćeno kao nomen jednoga od ponajboljih i koloristički ponajrazvedenijih dalmatinskih pisaca što su fotografskom punktiranošću perom ispisali hiperrealističnu sliku zavičaja smještenu među rebra dvostrukoga razlomka; u kojem jedan je brojnik četa brojnih likova sa svim svojim izvanjskim svojstvima, dok u brojniku drugom pobrojene su nutarnje i katarze i katride: u kojima će se čeljade duševno možda raspasti, ali na koje će moći i sjesti i otpočinuti. Nazivnik je vazda isti – prostor. I to ne skučeni prostor predvidljivog kampanilizma, već nevidljivoga krajobraza što se stere od dalmatinskih planina do hercegovačkih nizina, od oaza u kontinentalnim zabrđima do toposa po otočkim pobrđima.

IZBAČEN IZ SJEMENIŠTA

Životni put Raosov bio je među najneobičnijim od svih kolega mu pisaca i pjesnika u povijesti hrvatske književnosti. Rođen je u Medovu Docu u Imotskoj krajini, a u Grabovcu je završio osnovnu školu. Sa sela odlazi u grad upisavši se u Biskupsko sjemenište u Split, odakle će nakon šest godina biti izbačen pa će maturirati na Klasičnoj gimnaziji. Godina je 1940., te će upisati Pravni fakultet u Zagrebu (kako bi izbjegao odlazak u rat), ali studirati ipak neće. Vrativši se u Split obavljat će niz poslova kako bi preživio, tako da će biti i barmen i perač suđa, i novinar i reporter, i učitelj u Grabovcu i činovnik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske u Zagrebu. Bogato iskustvo stekao je radeći kao lektor i korektor, urednik časopisâ i pisac turističkih vodičâ, a za sve je to vrijeme – sredinom minuloga vijeka nakon Drugoga svjetskog rata – bio vrlo aktivan kao pisac nebrojenih dramskih radova i, zacijelo, u nas rekordnog broja novela. Uređivao je i jedan od najuglednijih književnih časopisa, "Republika", a od 1971. godine, kad je i objavio svoje najambicioznije i najpoznatije djelo, roman Prosjaci & sinovi, sve do smrti ostat će profesionalnim piscem. Umro je Splitu, na rođendan Miroslava Krleže, 7. srpnja 1987.

Iako je u pamćenju i sunarodnjaka i književnih stručnjaka trajno usidren kao prozaik, Raos je kao i mnogi iz njegova naraštaja, ili ponešto starijih, startao s pjesništvom. Generacijski su mu bliski Živko Jeličić i Slobodan Novak, a desetak-petnaest godina iskusniji su bili Vladan Desnica i Ranko Marinković; i, svima im je zajednička bila ta pjesnička odskočna daska. Lakše je bilo doprijeti do kakvog časopisa pjesmom, ili ciklusom pjesama, nego li se nametnuti i ustaliti kakvom novelom ili, nedajbože, romanom. Zadojen neorealističkim tendencijama koje je čitao kod starijih kolega, Raos se upustio u prkošenje kreativnom izazovu, te je poput mnogih s kraja četvrtog desetljeća lanjskog vijeka bio počeo sa svojim književnim stvaralaštvom.

image
Privatni album

Premda je svoje umjetničko krštenje bio poškropio 1940. godine objavivši u splitskom srednjoškolskom časopisu "Pregnuća" noveletu Đeneral, svoju će prvu knjigu stihova Utjeha noći izdati dvije godine kasnije, za trajanja rata (1942.). Ta će publikacija imati dvostruki značaj, jerbo će unutar istog sveska Raos donijeti i svoje vlastite pjesme, ali i pjesme svojega prijatelja i vršnjaka Petra Meštrovića, sinovca velikoga kipara Ivana Meštrovića. Naslovnu stranu izradio je Marijan Šimunić, a ista je posvećena gospođici Boženi B., kojoj je dedikacija otisnuta na unutrašnjoj nasovnici. Knjižicu (78 stranica) tiskala je "Gradjanska tiskara" u Zagrebu, u Martićevoj ulici na broju 17. Raos je stihove pokojnog drugara popratio i prigodnim uvodnim slovom, ali i pjesmom u njegovu uspomenu injektiranom: Posmrtni ples.

Kao pjesnik, Ivan Raos u svojem se prvijencu legitimira kao romantičan i sjetan pluskvamlirik. Za svoj 20. rođendan piše pjesmu Sebi u zrcalu, čiji je prvi katren:

Kanulo dvadeset kapi vječnosti,

dvadeset buntovnih suza,

dvadeset uzdaha suhe mladosti,

dvadeset gvozdenih uza.

LIRIČNOST I GRUBE SLIKE

Njegova liričnost neće proći bez grubih slika, u kojima će često poput lajtmotiva defilirati puteni i karnalni izrazi: meso, mozak, krv, trulež, gnjilež, mrtvaci, smrad, vonj... Oslanjajući se na Juru Kaštelana i najavljujući Ivana Gorana Kovačića, Raos slaže ovakvu sliku: A srce suludo bije,/ rumeno malo srce:/ plače za suncem koje zamire,/ za ptićem koji uginu/ udavljen krvavim noktima žene; ili: "Kru-ha!" vapiju mrtvaci živi,/ lješevi bez snage i krvi,/ no svud je tama ledena i gluha/ i uzdasi sivi.

Religiozna crta također je osjetna u ovim pjesmama, ali ne na način molitve, već više nekakve retrospekcije. U pjesmi Sam, neobično kompozicijski građenoj od pet katrena koji svaki ima opet svoj naslov, zadnji, Bog, izgleda ovako: diže se silan, velik i veličanstven,/ krvavim znojem obliven krotak u svojoj sili/ i ruke širi, hoće sve da zgrli/ umire za nas, a mi smo ga bili. Uspio mu je i sonet (jedini u knjizi!) imenom Čestitka, podnaslovljen "za Božić ikoni Gospe očinskog čađavog doma", zatim pjesma Na Badnju večer, kao i Božićna balada što se ovako gasi: Lupiše treskom vrata: "Nosim ti, majko, kruha!"/ a njene oči crne ljepše nego iz bajke/ planuše na čas srećom. On se savije uz nju/ sa crnim kruhom pokraj ledene sledi se majke.

U poemi Smrt Hanibala pokazao je i istančan osjećaj za ritam, što opravdava ime Rime i ritmovi, kako je naslovio svoju polovicu knjige sa svojim stihovima.

Sljedeće godine javlja se Raos s dvjema knjižicama u kojima se predstavlja pjesmama u prozi. Jedna je Grold Taquart, i inspirirana je Pjesmama o ljubavi i smrti korneta Christopha Rilkea autora Rainera Maria Rilkea, a druga je Pjesan Nikodemova, u kojoj se Raos igra motivima iz starozavjetne Pjesme nad pjesmama.

No, naklade obiju knjiga zaplijenila je ustaška vlast po nalogu "ministra promičbe" Ive Bogdana. Odluke su izdane 15. i 29. svibnja 1943., a sve prema depeši ustaše Bogdana datiranoj 29. listopada 1942. Ne treba ni napominjati kako potrčko Ante Pavelića, u skladu s običajima totalitarnih režima, svoje befele nije popratio nikakvim obrazloženjima.

image
ivan raos
Privatni album

Pa ipak, nekoliko je primjeraka obiju publikacija uspjelo preživjeti kvislinšku lomaču, a meni se posrećilo nakon višegodišnje potrage naići na sve ove tri Raosove početničke knjižice zimus u jednom antikvarijatu na Rijeci. S obzirom na to da u ovim pjesmama nema ama baš nikakve političke ideologije (pa tako ni ikakvih "uzroka" zarad kojih bi se imao uzrujati crnokošuljaški režim), jedino što je rafiniranim ustaškim tankoćutnicima moglo zasmetati jesu Raosova nazovi propaganda buntovništva i slobodarstva, odnosno neuobičajeno naglašen erotizam, kakav u domaćoj književnosti teško da je čitan nakon Milana Begovića i njegove Knjige Boccadoro (1900.). Osim toga, obje su pisane u "korienskom pravopisu" što ga je uvela ondašnja vlast, pa se u Raosovom štivu nalaze i fraze: "da umiese zoru i izpeku svitanja" ili "dvie biele vrbce u uvojcima".

Rebelstvo pjesnikovo zadraškalo je cenzorske škare kad su pročitali gotovo parolaške uzvike: Mi nosimo šljemove.../ Mi dižemo lomače.../ Mi pišemo mačevima... A tek pjesma (sve su bez naslova): Propeo se konj nad ponorom. Mačevi se dvorjanika uskrstiše pod izbrazdanim trbuhom. Poludi ranjena životinja i sruši se zažvaljenih desni na kralja i svitu njegovu. Kotrljakotrljakotrljaju se tjelesa.

Crni bezdan.

Djevojčica s ljiljana.

Namirisana žena.

Pobjeda.

Brončani vitez nad ponorom.

Grold Taquart pada. Polagano. Jednoliko. Kao kad se u snu pada.

'KAPLJU KAPI KRVAVE'

Ili ova slika: Kad je sunce svuklo haljine, mačevi su pijani naticali trbuhe, kao na zaslinjen ražanj dječakovi prsti puže poslije kiše. Misli su povinute u krilu usnule žene, zagorjele usne. Bilo je veliko svietlo. To gori dah buntovnički. Raos se igra i asonantno-aliteracijskim figurama: "oštrica otrovnička", "strašilo strašno straši", "kaplju kapi krvave"...

Politički sustav uveden početkom 40-ih godina prošlog stoljeća, imbecilan u svojem antihumanističkom postanju, odnosio se krvnički čak i prema pripadnicima vlastitog naroda ako se tko u nekoj nijansi nije slagao s vrhuškom. Isto je bilo i s religijom. Pa se onda ne trebamo čuditi što su Raosovi svesci završili u buktinji, kad je među njima bilo širokog i dobrodušnog ekumenizma. Pogledajmo:

Taquart je u nekoj crkvi, pagodi, mošeji. Mračno je i divlja glasbala love kletvu u zavijanju bure. Kroz umor, kroz san, kroz poludjelu suzu na trepavicama spoznaje Taquart, da se to kosturi božanstvu mole i da su uzdignuti oguljeni prsti u sklapanju izgoreni voštanicama i crni tamjanom. Klecaju polomljena rebra, svinuti gnjati, neprihvaćena koljena pljušte. I Taquart kleca ranjen, začipa tamom ranu na prsima.

Moli se bogu.

Kojemu bogu?

Svejedno.

Erotizam je već bio neskriven i u ovoj knjizi, ali je on glavna konstituenta u sveščiću Pjesan Nikodemova. Kako i ne bi kad je, vidjeli smo, ovdje prisutna eklatantna nadahnutost Pjesmom nad pjesmama. A i ta predivna svetopisamska knjiga – takorekuć jedini dramski dio u cijeloj Bibliji – često je u crkvenim krugovima kroz niz stoljeća imala upitni kanonicitet. Smatralo se da je odveć slobodarska i baš erotična; međutim, hermeneutičari su se ipak uspjeli izboriti da ona nikad ne bude izbačena iz Svetog pisma: ni iz katoličkih, ni iz pravoslavnih, ni iz protestantskih izdanja.

Valjda slijedeći i numeričnost biblijskih s jedne strane redaka, a stihova s druge, Ivan Raos ovu je svoju poemu gradio na način da svaka misao svakog od pet pjevanja ima svoj redni broj. Tih pet cjelina nisu naslovljene, nego svakoj na čelu stoji jedan poetski uvod. A ovako knjiga otpočinje: Pjesan Nikodemova, pjevana u toploj razmekoćenoj iztočnjačkoj noći, dok Jerusalem sniva uljuljan mjesečinom i mirisom smedjuputih nauljenih ženka, a tvrdja Davidova bdije nad dvorišnim sjenama Jehovina hrama. Elastično tamnosmedje etiopsko djevojče, skriveno od sunca i očiju, praminja u noći punoj ljubavnog šaputanja i nadimanja uzjogunjene mladosti (...) Nikodemova je soba puna neke skrovite pobožne strave. Osjećaju se prikriveni udarci razigrane krvi, čuje se daleko bubnjanje prikovane pohote u naponu, kao podmukla kukljava razgrgoljene vode u mračnim dubinama prekojordanske pustinje. I sve je zavijeno u misterij prigušene strasti.

PULSACIJA PSALAMSKIH VERSA

A duž cijele Pjesni Nikodemove osjeća se pulsacija psalamskih versa, u kojima odjekuje leksik iz Salamonove Pjesme nad pjesmama. Tako da ćemo naići na izraze: ložnica, roditeljica, cedrovi, Libanon, slonovača, vinograd, jelen... Polustih "jer je draganje njezino sladje od vina", izravni je umetak iz Biblije, tek neznatno prilagođen; jerbo, ovdašnje "draganje" kod jednih prevoditelja Svetog pisma bilo je "ljubav", a kod drugih "dojke". Nadalje, Raos je opet izravan kad piše "Poljubi me poljubcem usana", a prokomponirano pjeva na gotovo svakom drugom koraku. Slitina psalamskih impulsa i dijaloških ljubavnih kazivanja iz Salomonove Pjesme moći će se osjetiti u ovim pasusima iz drugog pjevanja Pjesni Nikodemove: 20. Ti si, dragi moj, zaklon moj i utočište moje, ti ćeš me braniti u nevolji i opasnosti smrtnoj./ 21. Stoga ti se predaje duša mesa mojega, stoga ću te slaviti za svega života svojega, i još više./ 22. Dodji bliže, dragi moj, i podragaj snagom grudi moje, i meso moje ne poštedjuj do krvi./ 23. Uzmi me, dragi moj, uzmi me miljeniče moj! Ožednjela je duša moja milovanja prstiju mužkaračkih./ 24. Upij se krvlju u obraze robinjice tvoje, utroba je moja poželjela dio tiela tvojega, kaplju krvi neutažene.

Raos ide i dalje: Kako jelen urla, kidiše i nasrće svake godine u danima oplodnje, tako grgolje udovi moji naškakljani mjesečinom, mirisom puti tvoje, mirisom znoja tvojega; odnosno: Leptiri ugrabiše dragu moju u zemljama južnim; proljetnom mekotom miriši znoj ispod pazuha njezinih.

Eto ga, neka je Ivan Raos u kvizaškoj baždarenosti nažalost okljaštrene opće nam kulture poznat horribile dictu samo po knjizi Prosjaci & sinovi, misao što je nadahnula ovaj tekst i koja mu je htjela ugraditi kičmu, bavila se pletenjem lirske osovine za istaći duhovne osobine samoga tvorca. Koliko god on bio kvalitativno neprispodobiv proznoj dionici što ju je Raos postigao u novelama i romanima, njegov pjesnički opus ne smije ostati nepregledan i nevrednovan, tim više što među tom lirskom građom ima – ufam se da je ovdje to bilo i više nego evidentno!? – odista sjajnih bisera i perla, koje ni pretežitost kamenja i pijeska ne bi smjela zatrpati i skriti, nasuti i pokopati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. travanj 2021 23:10