StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Pisac na putu u središte zebnje

18. lipnja 2021. - 18:20

Osim prestiža, NIN-ova nagrada svakom laureatu u pravilu jamči i jednu sasvim opipljivu korist: visoku nakladu.

U zemlji u kojoj se knjige ionako kupuju (pa onda valjda i čitaju) u brojkama o kojima mi možemo samo sanjati, to znači da će se libar koji je proglašen najboljim prodati u više desetaka tisuća primjeraka. Nema sumnje, takva je sudbina zapisana i "Kontraendorfinu" Svetislava Basare, koji je u konkurenciji 212 djela u siječnju ove godine ponio laskavu titulu najboljeg romana na srpskom jeziku.

Njegov tiražni uspjeh još je izvjesniji znamo li da se radi o knjizi s povećim ansamblom likova od kojih su neki fikcionalizirane povijesne ličnosti, prema kojima pisac nije bio naročito milostiv.

Naravno, široka javnost i uskogrudni mediji potpuno će predvidjeti dotičnu fikcionaliziranost, i pozabaviti se isključivo povijesnošću, pa će na koncu izvesti zaključak kako je Basara napisao neobuzdanu, skandaloznu knjigu koja će ga posvaditi (doduše, ne prvi put) s manje-više cijelim kulturnim

establishmentom zemlje.

Unatoč neizbježnom uspjehu koji će se, čvrsto vjerujem, mjeriti impresivnim brojkama, "Kontraendorfin" će ostati, još čvršće vjerujem, temeljito nepročitanim.

Minsko polje privida i opsjena

No, krenimo takozvanim redom. Svojim najvećim dijelom roman je ispovijed stanovitog Stojkovića, slikara koji je odustao od svoga zanimanja i talenta.

Sluteći kraj, on saldira svoj život pred naratorom, izvjesnim piscem Kaloperovićem, koji bi mogao biti sâm Basara, premda se nitko pametan ne bi trebao kladiti da jest, jer je libar pravo minsko polje privida i opsjena.

Vrlo brzo postat će jasno kako je njegova ispovijed neka vrsta vodiča kroz što stvarnu, a što alternativnu povijest Srbije te pripadajuće teritorijalno i nacionalno susjedstvo, što će reći da se i nas tiče.

Na desetoj stranici Basara će glasom svoga lika, a govoreći o užičkom masakru, kazati kako je teško reći "ko je u tom krvavom pandemonijumu bio (u vizuelnom smislu) odvratniji: oni koji su streljali, oni koje su streljali ili oni koji su streljanja posmatrali iz publike i po svršetku ih nagrađivali ovacijama".

Na četrnaestoj stranici Desanku Maksimović nazvat će "Megaplačipičkom", a na osamnaestoj za Ivu Andrića zapisati da je "mešanac iz protivprirodnog bluda – zapravo grupnjaka Schopenhauera i Tozovca, Ćorkana i Kierkegaarda, Prometeja i grnčarskog kalfe, možda i nešto još mešovitije, a teološki potkovanim čitaocima – kakvi su, doduše, u Srbiji oduvek retkost – ne bi, siguran sam, promakle sličnosti između biblijske parabole o grnčaru u čijoj je isključivoj vlasti hoće li od istog kala napraviti žrtveni pehar ili noćnu posudu, i moje parabole – ovog sam je trenutka smislio – o Andriću, književnom grnčaru koji pravi noćne posude pune govana već u trenutku silaska sa proizvodne trake, ali grnčaru zanatski tako potkovanom koji svoje noćne posude gleđoše i ukrašava folklornim šarama tako vešto da ih neupućeni priviđaju kao žrtvene pehare."


Što je sve napisao do posljednje, 256. stranice, možete samo nagađati.

Možete, premda nema nikakvoga smisla, jer je svaki takav pokušaj osuđen na neuspjeh. Naprosto, i kad zamislite potpuno iščašeni pripovjedni meandar, Basara vas iznenadi još šokovitijom krivinom.

Sve samo ne suzdržano

Teško je reći je li on pisac teške ili lagašne ruke. On je sve samo ne suzdržani pripovjedač koji je svoj stil očistio od kitnjastih viškova i sveo na razinu gole funkcionalnosti.

Upravo suprotno, umjesto pojedinačne paljbe, draža mu je rafalna, koja počesto zna potrajati toliko dugo da se morate upitati odakle mu, pobogu, municije u tako silnim količinama. No, ma koliko god se njegove rečenice činile bogatima, slojevitima, delikatnima, pa ako hoćete i njegovanima, od njih ostaju otekline i modrice.

Basara je barokni panker, pisac koji je savršeno nesukladne, pa i suprotstavljene poetičke izbore s lakoćom stopio u homogenu, čvrstu leguru.

To, naravno, znači da ga potpisnik ovih redaka srdačno preporuča, ali još naravnije upućuje na zaključak kako dotični autor nije niti može biti svačija šalica čaja.

Pritom ne želim biti snob i patetično zdvajati zbog takvog raspleta. Kojeg je, uostalom, Basara slobodnom voljom izabrao onoga trenutka kada se opredijelio za paprenu, ali kriptičnu grotesku koja ne propituje samo srpske političke (i druge mitove), nego i mogućnosti romana kao književne vrste.

Njegov je autorski svijet bez čvrstih oslonaca, sve se u njemu ljulja, u jednome trenutku visoko propinje, da bi se već u sljedećem duboko survalo. A znamo da nijedna garbinada, pa tako ni ova književna, ne može biti za svakoga.

item - id = 1106807
related id = 0 -> 1126262
related id = 1 -> 1119675
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. rujan 2021 15:47