Od nedjelje više nije moguće na pitanje "Tko je najveći živući pisac španjolskog jezika?" odgovoriti: Mario Vargas Llosa. Smrt je peruanskog književnika (89 godina) zatekla u dubokoj starosti, 15 godina nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost te 62 godine nakon objave njegova prvog romana "Grad i psi", kojim je otpočeo latinoamerički boom. Južna Amerika, kontinent na koji su zapadnjaci gledali s blagim prezirom, povezujući ga uglavnom s gauchosima i vojnim diktaturama, početkom druge polovice 20. stoljeća pažnju je počeo izazivati (i) brojnim književnim senzacijama, među kojima je Llosa imao istaknuto mjesto.
U rekapitulaciji njegovog života nije moguće izbjeći frazu da je Llosina biografija bila burna skoro kao i radnja njegovih romana. Kao golobradi mladić oženio je svoju strinu te se preselio u Pariz. Drugi brak sklopio je s daljnjom rođakinjom, i taj će trajati 50 godina, sve dok nespokojni Mario nije odlučio okončati dotad na površini skladni brak te preseliti u madridsku vilu filipinsko-španjolske dive Isabel Preysler, majke Enriquea Iglesiasa.
Romansa s Preysler bila je (opet klišej) unaprijed osuđena na neuspjeh budući da Isabelin svijet šoubiznisa nije bio dugoročno kompatibilan s književnikovim, pa se Mario ipak vratio svojoj bivšoj supruzi. U jednom izljevu ljubomore udario je šakom u glavu svog dotadašnjeg prijatelja, još slavnijeg književnika Gabriela Garciu Marqueza, autora "Sto godina samoće". O tom incidentu dvojica književnika imali su džentlmenski sporazum šutnje.
Zaražen politikom
Kao i svi književnici svoje generacije, Llosa je bio zaražen politikom. Otpočeo je kao radikalni ljevičar, blizak Sartreovim idejama, kojeg je smatrao svojim učiteljem. Oduševljeno je podržavao kubansku revoluciju Fidela Castra. Sve dok nije 70-ih godina prošlog stoljeća napustio socijalističke ideje i postao tvrdokorni liberal, preusmjerivši svoje oduševljenje prema idejama Karla Poppera i ekonomskim reformama Margaret Thatcher.
Njegov politički nerv je skoro rezultirao državničkom karijerom, ali je u drugom krugu na izborima za predsjednika Perua izgubio od Alberta Fujimorija. Njegov uspješniji protukandidat postat će jedan od najvećih političkih kriminalaca u povijesti Perua te će ga od zatvora spasiti azil u Japanu, odakle su njegovi preci kao ekonomski migranti otišli u Peru.
Llosini roditelji rastali su se nedugo nakon njegova rođenja pa je stasao s majčinom vrlo religioznom obitelji, misleći da mu je otac mrtav. Oca je ipak upoznao kao adolescent nakon što se ovaj pomirio s njegovom majkom i obnovio brak. Odrastanje u glavnom gradu Perua s novim i jako autoritarnim očinskim autoritetom bilo je njegova velika trauma, ali i inspiracija za njegove romane koji vrve autoritarnim ličnostima. Njegov otac je na njegove literarne afinitete gledao kao na sumnjivu rabotu koja će, smatrao je, rezultirati homoseksualnošću.
Zato ga je upisao u vojnu gimnaziju Leoncio Prado, misleći da će to od njegova sina napraviti muškarčinu. Na njegovu žalost Mario je ipak postao književnik, i to jedan od najvećih. "Grad i psi", "Zelena kuća", "Razgovor u katedrali", "Rat za kraj svijeta", "Jarčevo slavlje", ostat će kao spomenik trajniji od mjedi i u njima će dok god kultura čitanja opstane u ljudskom rodu, njegovo ime nastaviti živjeti.
Hrvatskim čitateljima najpoznatiji je roman "Jarčevo slavlje". U njemu je Llosa opisao opscenu i brutalnu diktaturu Rafaela Trujilla (Trujillo je vladao 30 godina Dominikanskom Republikom, stvorivši od njezina stanovništva svoje podanike). Posebno tragičan datum vezan za Trujillovu diktaturu je ubojstvo tri sestre Mirabal, i on će kasnije biti odabran kao međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Hrvatski susret
Trajni obožavatelj erotske literature, Llosa se okušao i u tom žanru. "Pohvala pomajci" i "Don Rigobertove bilježnice" njegov su dopirnos literarnom spomeniku ljudske putenosti.
Nažalost, Llosina važnija ranija djela Hrvati mogu čitati samo u srpskim prijevodima. Među njima se izdvaja "Zelena kuća" (roman o peruanskoj prašumi u kojoj se pojavljuju časne sestre misionarke, prostitutke, šverceri na rijekama...), "Razgovor u katedrali" (o diktaturi generala Manuela Odrije za vrijeme koje je mladi Llosa studirao na sveučilištu San Marcos), te "Rat za kraj svijeta", u kojem Llosa dojmljivo opisuje epizodu fanatične pobune Cristerosa protiv centralne vlasti u jednoj provinciji u Brazilu krajem 19. stoljeća. Kratka autobiografija "Riba u vodi", u kojoj opisuje svoj politički angažman, također čeka svoj hrvatski prijevod.
Njegova veza s Hrvatskom, za razliku od susjedne Srbije, gdje je prije deset godina imao književnu turneju, je sporedna i sadržana je u privatnom putovanju u Zagreb 1995. godine. Naime, njegov sin je bio vojnik UNPROFOR-a, koji se tada u nalazio u zonama razgraničenja s pobunjenim Srbima.
Prilikom tog putovanja u Društvu hrvatskih književnika susreo se s novinarima, piscima, prevoditeljima i hispanistima. Tada su ga pozdravili predsjednik DHK Ante Stamać i tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske i kasniji hrvatski premijer Ivo Sanader.
Komentari (0)
Komentiraj