Krimiće se obično stavlja u pretinac lakog štiva, no pisati o njima ponekad je neusporedivo teže negoli pisati o ambicioznoj literaturi. Recenzentski bonton pretpostavlja suzdržano predstavljanje radnje; o njoj se treba govoriti tek u grubim crtama, da se čitateljima ne bi pokvario užitak.
To pravilo jednako vrijedi za sve književne žanrove i ne predstavlja bogzna kakav problem kad na red dođe neka introspektivna knjiga u kojoj se malo što događa, ali se zato manjak zbivanja nadomješta slojevitim unutarnjim svjetovima likova, oštroumnim digresijama pripovjedača ili odvažnim jezičnim iskoracima. No, kad iz razgovora o krimiću silom prilika isključite sve meandre njegova zapleta, htjeli-ne htjeli osjetit ćete silnu frustraciju kakva je mene pogodila nakon što sam dočitao “Nijemu paci...