StoryEditor
KnjiževnostLIBROFILIJA

Kako naučiti šaltanje brzina

Piše Ivica Ivanišević
2. listopada 2020. - 14:56
Dorthe Nors - Petra Kleis

Lijepo je, za promjenu, pročitati roman koji nam stiže iz Skandinavije, a nije krimić. I ne samo to. Napisala ga je autorica kojoj su se kolege zaokupljeni izmaštanim zločinima očito već popeli na vrh glave, pa im se odlučila malo narugati.

No, krenimo redom. Dorthe Nors danska je spisateljica srednjih godina i nimalo osrednje karijere: fikcionalnu prozu piše na materinskom jeziku, a eseje na engleskome, knjige su joj objavljene u sedamnaest zemalja, višestruko je nagrađivana, a roman "Spojka, pogled, znak", koji je kod nas nedavno preveden (marom Miše Grundlera), ušao je u uži izbor za nagradu Man Booker International 2017. godine.


Priča je to o Sonji Hansen, četrdesetineštogodišnjakinji koja je konačno upisala vozačku školu, ali joj praktični dio obuke ne ide baš najbolje. Dapače, ide joj toliko loše da još nije savladala šaltanje brzina, a tako bi rado prebacila u treću, četvrtu...

Kao što još uvijek nije savladala upravljanje automobilom, ne ide joj ni upravljanje vlastitim životom. Nema muža ni djecu, čak ni stabilnu vezu, vlastita sestra s njom ne želi pričati, a jedina prijateljica koju ima potpuno je zaokupljena uvijek novim izazovima koje pred nju stavlja njezina zaljubljiva priroda.

Sonja se i na prometnome poligonu i u svakodnevnom životu vrti u krug. Činjenica što radi od kuće sigurno joj ne pomaže u širenju kruga prijatelja ili barem poznanika. Jednom davno htjela je postati spisateljicom, ali taj se plan nekako izjalovio. Danas radi kao prevoditeljica, a najviše joj prihoda donose knjige popularnog švedskog pisca krimića Göste Svenssona.

Njega je Sonja Hansen, dakako, izmislila, nadjenuvši mu ime nekoć slavnog švedskog skakača uvis kojemu je danas devedeset godina. Premda joj prijevodi njegovih knjiga plaćaju račune, taj je posao sve više nervira.

Osobito joj idu na jetra primjedbe oduševljenih čitatelja i kritike kako Gösta oštroumno i dojmljivo razobličuje sumorno naličje švedskoga društva. S druge strane, sama Norsova čini se potpuno ravnodušnom prema društvenom ili političkom ambijentu u kojemu živi njezina junakinja.

Jedino što muči Sonju, djevojku sa sela, koja je u Kopenhagen došla na studij, jest propadanje tradicionalnih seoskih gospodarstava i okrupnjivanje posjeda.

Što jest i tu je

Nije stvar u tome da nju živcira novi ekonomski poredak u kojemu tendencija krupnog kapitala da postane još krupnijim svakoga dana postaje sve izraženijom. Njoj je naprosto žao što je nestao svijet sigurnosti i topline iz njezina djetinjstva.

Kad ga je napuštala, bila je uvjerena da je u vibrantnoj prijestolnici čekaju neslućene mogućnosti. A onda joj je s vremenom postalo jasno kako veliki gradovi i nisu baš toliko različiti od malih sela.

Kao da je čitala one slavne stihove Tonča Petrasova Marovića "ne treba nikamo ići/nigdje drugdje tražiti/što jest i tu je", i Dorthe Nors spušta loptu na zemlju kada je riječ o metropolskim čežnjama: "U Kopenhagenu nema ničega osim ljudi oblikom i veličinom sličnih ljudima bilo gdje drugdje. Ništa više, ništa manje, samo ljudi, a ionako rijetko susreću ikoga izvan svoga kruga. Oni su poput velikih zemljoposjednika na nacionalnoj skupštini i žele se družiti samo sa sebi sličnima: svi vonjaju na Rexonu, svi imaju iste stavove, iste interese, a kad se žele izdvojiti iz gomile, ističu se na isti način. U zaleđu Jyllanda sve vrvi od terenaca i ulaštenih prskalica za herbicide. U Kopenhagenu sve vrvi od tricikala, neurednih brada i jednolične raznolikosti."

Naravno, sve bi bilo lako kada bi bilo koja varijanta rikverca bila moguća, ali nije jer "u mjesto odakle potječeš nikada se ne možeš vratiti. Ono više ne postoji, pomisli Sonja dok guta knedlu u grlu, jer i sâm čovjek postane stranac."

Premda se bavi teškom temom samoće i egzistencijalne zaribanosti, premda je svoju junakinju nemilosrdno izložila mnogim neugodnostima koje su kronične prirode, ostavljajući joj pritom sasvim malo nade za iskakanje s tračnica predvidive rutine koja je već opasno guši, Dorthe Nors nije napisala nepodnošljivo depresivnu knjigu.

Dapače, nije teško zamisliti filmsku adaptaciju ovoga romana koji bi njegov i ovako prisutan humoristični potencijal razigrala do maksimuma. Luzerica Sonja Hansen osvaja čitatelje upravo svojim gubitništvom u kojemu s lakoćom možemo prepoznati ponešto (pomnogo?) i od našeg vlastitoga. Za dišpet svim hiperuspješnim tipovima kakav je, recimo, onaj nepodnošljivi napuhanac Gösta Svensson kojega obožavaju milijuni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

04. listopad 2020 16:43