Je li, barem u teoriji, moguć detektiv koji živi u skladnome braku i ima djecu kojom se ponosi, koji uživa bezrezervno poštovanje kolega, ne puši i ne pije, ne živi na sendvičima i hrani za van, nije sklon padanju u depresiju ili destruktivnim ispadima, koji je, ukratko, slika i prilika uspješnog, sretnog čovjeka?
Ne samo da je moguć u teoriji, postoji čak i nekoliko primjera iz književne prakse. Nijedan, međutim, od tih likova nije se uspio usjeći u kolektivno pamćenje ljubitelja krimića koji, čini se, preferiraju sumračne tipove. A u panteonu gubitnika detektiv Carl Morck iz pera Danca Jussija Adlera-Olsena zauzima povlašteno mjesto na samome vrhu, tik uz kolegu Erlendura Sveinssona, kojega je stvorio Islanđanin Arnaldur Indriðason.
Istražitelj iz Reykjavika ima iza sebe propali brak, u očajnim je odnosima sa sinom i kćeri čiji su životi temeljito demolirani, a rijetke slobodne trenutke troši na čitanje knjiga o lavinama (u jednoj je još kao dječak izgubio brata, pa svaki godišnji odmor odlazi na mjesto tragedije ne bi li pronašao njegove ostatke).
Carl Morck također je bračni brodolomac, a zamalo i profesionalni. U jednoj akciji izgubio je kolegu, a drugi mu je kompanjon ostao paraliziran. Sve otada – a prošlo je već devet godina – on živi s Carlom, kojega proganja krivnja jednaka onoj što tišti Erlendura, koji duboko vjeruje da je za bratovu smrt kriv barem koliko i lavina.
Morck je voditelj Sektora Q, koji se bavi takozvanim hladnim slučajevima, a njegovi suradnici također su vrlo osebujna čeljad. O prošlosti Sirijca Assada malo što se s pouzdanjem može reći, ali imamo ozbiljnih razloga vjerovati da je u njoj bilo nepodnošljivo mračnih epizoda, dok Rose pati od bipolarnog poremećaja i stalno se hrva sa svojim demonima.
„Ožiljci prošlosti“ (prijevod s danskoga potpisuje Marina Kopjar) sedmi su roman u serijalu o Sektoru Q, čije sve „nastavke“ nisam dospio pročitati pa me je zatekla informacija da je ovome istražiteljskom triju u međuvremenu pridružen i stanoviti Gordon, visoki, mršavi emotivac kakvog nitko pametan ne bi očekivao u policijskim redovima.
Ukratko, radi se o ljudima koji se muče, pate i povijaju pod teretom svojih trauma i koje jedino posao tjera da svakoga jutra ustanu iz kreveta.
Jussi Adler-Olsen svoje je formativne godine proveo po umobolnicama. Ne, doduše, kao pacijent, nego zaslugom činjenice što mu je otac bio psihijatar, za to vrijeme neobično liberalan, zagovornik terapijskih metoda od kojih se njegovim kolegama, tvrdokornim tradicionalistima, dizala kosa na glavi.
“Dok sam živio u umobolnici dva su me liječnika plašila više od svih pacijenata“, kazao je u jednom intervjuu. „Po mišljenju mog oca, oni su se prema štićenicima odnosili s nepotrebnom grubošću. Jedan od njih svaki je obrok započinjao gutanjem dvaju sirovih jaja. To me je prestravljivalo, a ne pacijenti. Iskustvo tih godina usadilo mi je snažan otpor prema svim institucijama koje imaju apsolutnu moć nad tuđim životima.“
Iskustvo tih godina pomoglo mu je i da usavrši umijeće suptilnog nijansiranja likova koji nisu tek nositelji dramskih funkcija, nego osebujne, jedinstvene, neponovljive, slojevite i višeznačne persone.
Da je meštar portretiranja živopisnih karaktera, svjedoče i „Ožiljci prošlosti“. Ekipa iz Sektora Q iskoračit će iz svoga rezervata hladnih slučajeva kad razaberu uznemirujuću sličnost između jednog davnog neriješenog ubojstva i jednog nedavnog. Ta storija preplest će se, pak, s aktualnom dramom službenice Zavoda za zapošljavanje, koja će otprilike u isto vrijeme dobiti i tešku dijagnozu i donijeti odluku da osobno presudi najrazmaženijim klijenticama koje odbijaju bilo kakav posao i smiju joj se u lice.
Taj njezin izbor bio bi, dakako, vrijedan zgražanja i svake osude da i neke od projektiranih žrtava nisu također sklone počinjenju najgorih zločina.
Sve to Adleru-Olsenu nije bilo dosta, nego je priču dodatno zakomplicirao Roseinim slomom. Njezini prijatelji morat će raspetljati staru traumu i rasvijetliti okolnosti pod kojima je stradao njezin otac, inače odvratni zlostavljač, jer će shvatiti kako je razrješenje toga starog misterija nužni preduvjet njezina oporavka.
Da ne sjedi za pisaćim stolom, nego za tkalačkim stanom, ovome bismo Dancu morali zapljeskati kako je osmislio delikatni i silno komplicirani dezen koji osvaja koliko atraktivnošću toliko i solidnošću izrade. Osim što tjera na kompulzivno čitanje, ovaj libar pruža i utješnu spoznaju kako je svijet pun ljudi kojima vlastiti životi cure kroz prste i koje nisu kadri kontrolirati.