StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Izbor književnih krošea i aperkata

Piše Ivica IVANIŠEVIĆ
5. veljače 2021. - 08:00
Claudio MagrisArhiv Fraktura

Iznenadili biste se koliko puno autora malo čita. Ili možda ipak ne biste, jer su njihovi lektirni deficiti itekako vidljivi u tekstovima koje pišu. Postoje, međutim, i posve suprotni slučajevi, neutaživih, kompulzivnih čitača kakav je, recimo, Claudio Magris (rođen u Trstu 1939.). Njegova beletristička glad ne može se namiriti književnim napojem i boflom, nego samo biranim delicijama, kojih je, hvala bogu, uvijek bilo i bit će u dovoljno velikim količinama, toliko velikima da se ni najvitalnija čeljad ne moraju plašiti da će prije smrti ostati na suhome, jer su pročitali sve što vrijedi.

Libar pod naslovom "Abecede" i s podnaslovom "O knjigama i ljudima", (prijevod potpisuje Ljiljana Avirović) okuplja autorove tekstove publicirane na različitim stranama, pretežno u novinama, u rasponu od 1997. do 2007. godine. Netko bi sada mogao pomisliti kako je u pitanju inventura jedne čitalačke dekade, no ovdje se ipak ne radi o tome, jer se Magris gotovo uopće ne bavi friškom književnom produkcijom, nego je uglavnom zaokupljen autorima i djelima koje je svojedobno otkrio i kojima se rado vraća.

ESEJI, I TO HONORIRANI

Mjera te svojedobnosti počesto je znatna, jer se iznova utječe svojoj formativnoj lektiri, naslovima koji su ga oblikovali u mladosti. Klasika ovdje ima kao u priči (u rasponu od Homera do Camusa), ali se nađe i dovoljno suvremenika, čak i slabije poznatih autora koji su Magrisu ili trajno zanimljivi ili ga je neki aktualni povod (reizdanje, obljetnica, susret...) iznova potaknuo da se njima pozabavi.

Ono što na prvu mora zapanjiti čitatelja, osobito hrvatskoga, jest podrijetlo ovih tekstova. Uz nekoliko iznimki izdašnijega opsega, koji su publicirani u zbornicima ili kao pogovori novim izdanjima, većina tekstova objavljena je u dnevnim novinama, samo nekoliko stranica dalje od članaka koji se bave dnevnom politikom, crnom kronikom ili nogometom. Nisam siguran da bi se kod nas itko otimao za ove eruditske eseje, a još manje da bi ih ikako, a kamoli tek pristojno honorirao.

Prije i poslije svega, "Abecede" su snažno i dojmljivo podsjećanje na činjenicu kako velika književnost nema rok trajanja, ne ovisi o estetskim modama i povijesnim kontekstima, nego uvijek i svugdje pronalazi put do čitatelja i neopazice ga mijenja. Mnogo primjera može ilustrirati ovu tvrdnju, a meni se najprikladnijim čini onaj u kome Magris tuče kontru tipovima koji vjeruju kako je Bertolta Brechta vrijeme pregazilo, te da njegovo djelo danas nije puno življe od ideologije kojom je bilo nadahnuto i prožeto.

Evo kako im mudri Tršćanin gospodski uzvraća: "Živimo – barem mi povlašteni – puno bolje od prethodnih naraštaja, ali sve više strahujemo da naša djeca i unuci neće imati lagodan i siguran život poput našega; kao što je rekao Karl Valentin, genijalni kabaretski komičar kojega je Brecht silno cijenio, 'nekoć je budućnost bila puno bolja'. Ako se bolje razmisli, to je očajna misao, i Brecht je snažno izrazio taj osjećaj izgubljenosti i privremenosti, pohlepne izgubljenosti, grabežljive neizvjesnosti."

LIBAR KOJEM SE VRAĆA

U više eseja (najmanje tri, koliko me pamćenje služi) Magris ponavlja – i posvaja – misao koja je, očito, postala nekom vrstom njegova creda: "Knjiga mora, govorio je Kafka, pogoditi poput pesnice, ostaviti dubok trag, izmijeniti – makar i neprimjetno – čitateljev život." Utoliko se i "Abecede" mogu čitati kao uvod u hrestomatiju književnih krošea i aperkata, dakle, kao jedan osebujan izbor libara koji su mijenjali ne samo ljude, nego i čitave epohe, ne mareći pritom što ostavljaju modrice na bilo čijoj duši.

Uostalom, ako ćemo već o duši, ni piscima nije lako. O tome Magris sve zna, jer nije samo rafinirani kritičar, nego i virtuozni prozni praktičar. Tako u jednom od tekstova, kao uputu čitateljima i savjet mladima koji bi tek htjeli postati piscima, naglašava kako autor mora biti dovoljno odvažan i mudar pa dopustiti svome drugom ja da artikulira svoj glas, ma koliko neugodan on bio: "Svaki je pisac doživio, s manjom ili većom snagom, otuđujuće i kreativno iskustvo tog susreta s dvojnikom ili barem s nepoznatim ili čak mrskim dijelom sebe. Ako je riječ o pravome piscu, on ga pušta da govori i onda kad bi radije pisao o nečemu drugom. (...) Ako pak iz njihova podzemnog skloništa izvire premalo tih mračnih i potisnutih, za njih nezgodnih poticaja, onda nešto nedostaje njihovom pisanju, koje je po svim ostalim značajkama veliko: slučaj je to, primjerice, s djelima Itala Calvina."

Ukratko, tko posegne za "Abecedama" tome će se libru zajamčeno i s puno važnih razloga zadugo vraćati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. travanj 2021 21:20