Stara fraza “o pokojniku sve najbolje” pretpostavlja da smrt briše sve loše što je netko za života napravio i vraća ga na tvorničke postavke.
Tome se nalogu ljudi većinski i krotko pokoravaju, valjda u nadi da će i sami jednoga dana uživati u sličnoj milosti iskupljenja. No, čak i rijetki grintavci koji se tome uporno odupiru moraju priznati kako ih smrt ne nadahnjuje na preveliku kritičnost, osobito ako se radi o pokojniku koji nije bio javna osoba, nego im je poznat iz sasvim privatne, dakle, obiteljske, prijateljske ili susjedske sfere.
Vjerojatno je stvar u tome da dramatična objava nečijeg konačnog odlaska u nama aktivira memorijsko sito koje, ponekad i mimo ili čak protiv naše volje, prosijava samo lijepe uspomene i tjera nas da o pokojniku mislimo kao o čovjeku bez mrlje. Upravo zato, dok ožalošćeni stoje u raspršenim grupicama čekajući da kolona krene za lijesom od grobljanske kapele do posljednjeg počivališta, možemo sa svih strana slušati kako je siroti taj i taj bio dobrica koji bi ti “dao krvi ispod vrata” (kao da bi mu je itko odatle tražio?!).
Osim što su, barem na deklarativnoj razini, obilježeni granitnim jednoumljem sjevernokorejskoga tipa o moralnim i drugim kvalitetama pokojnika, sprovodi su zanimljivi i stoga što sumnjičavijima iz povorke nude priliku za svojevrsni memory check.
Ako niste baš slomljeni žalošću ili obuzeti zebnjom da se smrt svima (pa i vama) primiče, možete svjedočiti zanimljivom fenomenu: da se uspomene nekih, pače mnogih ljudi na iste događaje s istim protagonistima veoma razlikuju od vaših.
Tako i narator “Hotela Wartburg” Zorana Žmirića na očevu sprovodu s mnogih strana sluša kako je njegov tata bio duša od čovjeka, premda su njegova sjećanja na toga pravednika među susjedima sasvim oprečna. Tko je u pravu?
Ganuti znanci ili kudikamo suzdržaniji sin? Konačno, mogu li obje strane polagati pravo na tvrdnju kako govore istinu? Cijeli roman ispisan je da bi se odgovorilo na ovo pitanje.
Priča koju nam Žmirić pripovijeda protegla se na četvrt stoljeća i prati jednu po mnogo čemu tipičnu radničku obitelj iz Rijeke. Njezino je prebivalište poznato, ali ustvari nije važno, jer u ovoj knjizi nema ni mora, ni sunca, ni turista, ni plaža, i ona se mogla situirati u bilo kojemu predgrađu u kasnim godinama jugoslavenskog socijalizma.
Obitelj su stari, stara, narator i njegova mlađa sestra, a Wartburg je njihova najvrednija imovina i neka vrsta sidrišta svih epizoda njihove povijesti. Jesu li oni sretni? Na puno načina jesu, ali na barem jedan nisu. Stari se brine za obitelj, privređuje u skladu s mogućnostima, vrijedno radi, vikendima vodi ženu i djecu na izlete, vodi računa da je u školi sve kako treba...
On, međutim, ima i dva razmjerno krupna problema: škrt je na emocijama, a velikodušan na alkoholu. Kad popije, zna dignuti ruku, ne često, ali, naravno, i jednom je zastrašujuće previše. A njemu se to dogodilo više nego jednom.
Svi članovi obitelji djeca su svoga vremena. Otac je formatiran u ambijentu koji je na sporadične provale obiteljskog nasilja gledao kao na prirodno pravo svakoga muškarca, majka je, pak, odgojena da šuti i trpi. Naratoru će rano postati jasno kako tu ništa nije ni normalno ni dobro, ali nema izbora, jer druge obitelji nema. Zato će svoje nježne godine provesti opterećen stalno tinjajućim strahom od oca, pokušavajući samoga sebe odgojiti kao drugačijeg muškarca.
Hoće li u tome imati uspjeha? Ne bih htio spojlati, ali možda ipak mrvicu smijem, jer vam ne želim otkrivati radnju, nego samo naznačiti duh romana. Žmirić ga je raspisao u kratkim poglavljima/pričama, bez cifranja i digresija, škrtim stilom visoke funkcionalnosti, hladno evidentirajući zbivanja, a ne tumačeći ih, dakle, susprežući emocije. To će reći kako sin nije postao pljunuti otac, ali kao da ni sam ne može uteći od prokletstva zatajivanja vlastitih osjećaja.
”Hotel Wartburg” podsjetnik je, netko bi mogao reći, na nedavna, a opet tako različita vremena kad problem obiteljskog nasilja naprosto nije bio problem.
Ono se “samo” događalo, redovito i obilno. Nisam, međutim, siguran da je danas situacija puno bolja. Sama činjenica što je neko ponašanje prepoznato kao ozbiljan društveni problem, nije taj problem iskorijenila. Nisam siguran ni da ga je umanjila. Žmirićev roman k tome nas dojmljivo, štoviše potresno suočava sa spoznajom da se može biti i dobar i loš, i drag i opak u istoj osobi, te da cijenu svačijih frustracija obično plate oni koje najviše voliš.