StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Borivoj Radaković ostao je, srećom, onaj stari. Pisac kojem je asfalt sastavni dio DNK s pravom se pita imaju li ljudi pravo na seks u trećoj dobi

Piše Ivica Ivanišević
14. listopada 2021. - 14:53

Borivoj Radaković trebao je postati velika jugoslavenska književna zvijezda, barem u rangu Milana Oklopdžića.

Beogradski pisac označio je početak osamdesetih godina debitantskim romanom „C.A. Blues“, koji je prodan u više od sto tisuća primjeraka. Tu dinamičnu dekadu zaključio je, pak, njegov zagrebački kolega knjigom „Sjaj epohe“, koja niti je imala pristojnu distribuciju, niti je ikoga te 1990. godine bilo briga za literaturu.

Oklopdžićev debi sretno je koincidirao s prodorom novog vala, a Radakovićev je bio ozvučen grmljavinom dizelskih motora tenkova koji su se zagrijavali za početak rata.

Devetnaest godina kasnije, roman je opet objavljen. Knjige - čak ni one loše, a kamoli tek one dobre - nisu lako kvarljiva roba ograničenog roka trajanja, pa dva desetljeća čekanja na novu tržišnu priliku nisu mogla naškoditi kakvoći Radakovićeva rukopisa, ali su imala itekakvog utjecaja na njegovu recepciju kod takozvane široke publike koja kod nas, kao što znamo, nikad nije bila naročito široka, nego više onako šlang.

Teško je oteti se dojmu kako bi priča o deziluzioniranom novinaru koji ima ozbiljne respiratorne tegobe od socijalizma, pa pokušava prodisati na slobodnim londonskim ulicama, gdje je, pak, teški marginalac čija je sudbina usporediva s onom Georgea Orwella iz memoarskog libra „Nitko i ništa u Parizu i Londonu“, značila puno više i puno većem broju ljudi da je imala pravu priliku u vremenu kad je napisana i izvorno objavljena.

image
Marko Todorov/cropix

I kako to već u (književnom) životu biva, tko ne postane zvijezda, mora se utješiti statusom kultnoga pisca. Lijep je broj autora koje poslovično neobaviješteni mediji znaju tako razmetljivo titulirati, a Radaković je vjerojatno jedini kojemu ta uloga s razlogom pripada, ali i savršeno pristaje.

Čovjek kojemu je asfalt sastavni dio DNK, prvi je u nas o Zagrebu počeo pisati u realnome vremenu, ne baveći se operetnom prošlošću grada, nego zasijecajući u njegovu stvarnost i suvremenost, birajući protagoniste svojih (proznih i kazališnih) priča iz dotad (književno) zatajenih društvenih skupina, dakle, među nogometnim navijačima, pripadnicima glazbenih supkultura, ljudima sa zemljopisne, kulturne i ekonomske periferije.

image
Radaković u rock izdanju


 
Goran Šebelić/cropix

Što je Stieg Larsson značio za cijelu scenu nordijskog noira, koju je kao moćna lokomotiva povukao za sobom i izveo pod blještava svjetla reflektora, to je Boro bio (i ostao) za sve mlađe kolege zaokupljene urbanim temama i formatirane pod presudnim utjecajem popularne kulture.

Svoj sedamdeseti rođendan Radaković obilježava novim librom, zbirkom priča pod naslovom „Ne plači, dušo“, koji možda zvuči kao sentimentalna navlakuša, ali ima neporecivo, razložno pokriće.

Najrokerskiji hrvatski pisac ne sliči glazbeniku koji ne zna dostojanstveno starjeti pa liferuje tupave pjesme o tinejdžerkama. Upravom suprotno, ako u ovome libru ima smisla tražiti blaževićevsku tanku crvenu nit, vjerojatno ćemo je naći među temama i motivima koji se tiču zrele (nipošto ne staračke) dobi.

Ustrajni zagovornik širenja svih zamislivih prostora slobode i tolerancije, sada se zauzima za detabuizaciju seksualnosti kod osoba u godinama.

Jedna njegova junakinja navršila je šezdesetu i ima puno mlađeg ljubavnika kojemu se, tako prikladno, obraća riječju sinek. Obrnutih primjera, književnih zavodnika na pragu jeseni života, čijim čarima ne mogu odoljeti jedva punoljetne krasotice, ima koliko hoćete, vjerojatno bi se pokoji našao čak i u našoj pretežno samostanski čednoj književnosti, no genitalni svrbež koji mori damu u punoj zrelosti, još uvijek je tema koju pisci uredno zaobilaze.

Osim što se sada zanima i za sudbine odnosno priče generacije kojoj je mladost davna uspomena, Radaković je po svemu ostalom onaj stari, to će reći pisac Zagreba koji ne uljepšava ni svoj grad ni njegove ljude. Samo nemojte nasjedati na onu idiotsku stupicu koja vreba iza pitanja vole li tipovi poput Radakovića svoj grad.

Po toj računici, količina isporučene društvene kritike obrnuto je proporcionalna količini nježnih osjećaja koje autor gaji. Stvar je, međutim, u tome da su Radaković i njemu slični ustvari ljudi bez izbora, toliko usađeni u tkivo grada da su izvan njega nezamislivi.

Pa i kad se bave manje lijepim aspektima življenja u nekoj sredini (sasvim konkretno, kapilarno raširenim šovinizmom), to čine da bi popravili svoj jedini svijet. Suvišno je i napominjati da Radaković opet briljira kao jezični meštar, snalazeći se u zagrebačkom govornom idiomu kao pravi emeritus ulične filologije, kojemu nitko od konkurencije nije ni do koljena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. listopad 2021 14:53