Potkraj svoga romana “Eichmann u Buenos Airesu” argentinski pisac Ariel Magnus susreće jednu ženu i pokušava joj predstaviti djelo na kojemu upravo radi.
ivica ivanišević
Na njezino pitanje je li knjiga krimić ili triler, on ovako odgovara: “Nije to roman ni jednog određenog žanra, nego sasvim običan... Banalan roman.” Tu će opasku okarakterizirati kao dojmljivu aluziju na Hannah Arendt. Unatoč tome, pa i činjenici što je hrvatski prijevod naslova romana (koji u izvorniku glasi “El desafortunado”, dakle, “Nesretnik”) parafraza njezina slavnog djela “Eichmann u Jeruzalemu”, Magnus malo što duguje slavnoj filozofkinji, a puno više svome glavnom junaku.
Fanatični nacist, a ne birokrat zla
Slušajući njegovu obranu pred sudom, u kojoj se predstavljao kao pokorni izvršitelj tuđih naredbi, predani činovnik u službi masovnog zločina, čovjek visoke radne etike, ali ideološki potpuno ravnodušan, Hannah Arendt je skovala slavnu sintagmu o banalnosti zla u kojoj je sažeta misao kako velika zlodjela ne čine fanatici i sociopate, već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da su akcije u kojima sudjeluju normalne.
Njoj su za pravo dale analize mnogih povijesnih primjera, ali je tu tezu sam Adolf Eichmann naknadno doveo u pitanje. Willem Sassen, nizozemski novinar i gorljivi nacist, s njim je 1957. vodio dugu, iscrpljujuću seriju razgovora. Od sedamdesetak sati snimljenog materijala, sačuvano je samo petnaest.
Najmarkantniji dijelovi te ispovijedi sabrani su u knjizi koja je na njemačkom jeziku objavljena tek 2011., a na engleskom još i kasnije, 2014. godine. Tamo se, među ostalim, može pročitati i sljedeća Eichmannova rečenica: “Da smo pobili 10,3 milijuna Židova, rekao bih sa zadovoljstvom ‘Bože, uništili smo neprijatelja’. Tada bismo ispunili svoju misiju.” Iz te je knjige jasno kako je Eichmann brižno i dosljedno polirao svoj image bezličnog birokrate zla u nadi da će ga takvo držanje spasiti od vješala.
Ustvari, bio je samo jedan u nizu fanatičnih nacista koji su strastveno ispovijedali vjeru da Židove treba istrijebiti.
Hannah Arendt to nije mogla znati. Njegovim je riječima izgovorenima pred sudom u Jeruzalemu pristupila bez predrasuda i dala se nasanjkati.
Ariel Magnus (rođen 1975., porijeklom njemački Židov) bio je u puno komotnijem položaju, jer je prije pisanja vlastite, mogao temeljito prostudirati tuđe knjige, osobito one iz pera svjedoka dramatičnih događaja.
Njegova storija o Eichmannu počinje 1952. godine, na dan sprovoda Evite Peron, dok on čeka da mu se u Argentini, nakon dugih godina razdvojenosti, konačno pridruže supruga i njihovo dvoje djece (treći sin Ricardo rodit će se 1955.). Čovjek koji je kao veliki logističar zločina na povijesno nezabilježenoj skali u smrt poslao stotine tisuća ljudi, trudi se preživjeti u novome svijetu i ne ide mu baš nabolje.
Mijenja poslove, pokušava se snaći i kao privatnik, uzgaja, recimo, kuniće, s partnerima vodi lanac praonica rublja, ali ne samo da se ne uspijeva obogatiti, nego jedva uspijeva zadržati glavu iznad vode.
Razumljivo, ti neuspjesi razgorit će u njemu samosažaljenje, a situaciju neće popraviti susreti s nekadašnjim suborcima koji su se u Argentini snašli kudikamo bolje od njega. Gorčinom ga ispunjava saznanje da ne uživa poštovanje koje zaslužuje te da mu nitko ne želi drugarski pomoći da se konačno osovi na noge. Jasno mu je i zašto: zbog svoje reputacije, on je crna ovca među crnim ovcama.
Kronika jednog nečovjeka
Da roman ne govori o masovnome zločincu, nego o običnom emigrantu koji se u novome svijetu pokušava izboriti za svoj kruh, ali se muči, jer ne raspolaže naplativim obrazovanjem ili vještinama, a zemljaci ga k tome ignoriraju (neki zato što su zaokupljeni svojim poslovima i ambicijama, a drugi zato što im je naprosto mrzak), mogli bismo suosjećati s glavnim junakom.
Pisac nam to, međutim, ne dopušta. Kao što ne želi u svakome retku rigati mržnju prema milenijskom zlotvoru, ne želi si priuštiti ni odlazak u drugu krajnost, da ga humanizira i učini simpatičnim. Magnus se, na koncu, priklanja poučku Arendtove i ispisuje neku vrste kronike banalnog poratnog života čovjeka koji je rastegao granice zla do neslućenih razmjera.
”Eichmann...” (prijevod sa španjolskog Ele Varošanec Krsnik) nije samo knjiga o jednom (ne)čovjeku, nego i o jednoj zemlji, autorovoj domovini koja je bila (i ostala) utočištem lijepog broja nacista. Oni su se bez ikakvih teškoća integrirali, postajući čak stupovima tamošnjeg ciničnog poretka, što je ostavilo trajne posljedice na društvo.