StoryEditor
KnjiževnostNa škoju

Anela Borčić opet ima knjigu vrijednu čitanja. ‘Zabranjeni gariful‘ oživljava viške legende. ‘Gariful‘ je i umjetnički i turistički suvenir

Piše Jasenka Leskur
10. listopada 2021. - 16:27
Anela Borčić:  Knjiga je umjetnički suvenir i sve priče u njoj imaju veliki turistički potencijalSaša Burić/Cropix

Nakon zbirki pjesama i romana, viška književnica Anela Borčić objavila je knjigu s pričama čiju potku čine otočne legende i daleki povijesni događaji.

Knjiga pod nazivom "Zabranjeni gariful" sadrži sedam različitih štorija u kojima kao u vremeplovu oživljava život kakav je nekada bio, tegoban život težaka i ribara u stalnom srazu sa zlosretnim okolnostima.

A istovremeno je pun neke magične topline koja ljude drži u mreži zajedničkog iskustva. Tako je priča o Gospi Gusarici, primjerice, nastala na temelju legende o gusarima koji su napali Komižu, opljačkali crkvu i ukrali Marijinu sliku.

image
Anela Borčić:  Knjiga je umjetnički suvenir i sve priče u njoj imaju veliki turistički potencijal
Saša Burić/Cropix

Gusare je uskoro potopila nevera, a Gospina slika se vratila na žalo. Te je škrte fakte, koji su kroz stoljeća preživjeli u prepričavanju, autorica nadogradila svojom fikcijom.

U "Dupiniću" je ispreplela događanja za vrijeme ribolova i nonotovu priču o antičkoj Issi, o termama i mozaiku koji prikazuju dupine u skoku.

A naslovna, "Zabranjeni gariful", kroz metaforu o endemskom cvijetu na nepristupačnom pučinskom otočiću povezuje otočane sa današnjom generacijom.

- Priče sam stvorila sama oko natruha legendi i povijesnih činjenica koje su opća mjesta u otočkoj stvarnosti – govori viška književnica o načinu kako su nastajala poglavlja njezine magične knjige.

image

 
Saša Burić/Cropix

- Istina, trebalo mi je prvo shvatiti povijest i predočiti je, upoznati vrijeme kada su legende o kojima želim pričati nastale, datirati povijesne činjenice, otkriti kako su izgledala mjesta na otoku, a kako kuće, što su oblačile žene, od koje su tkanine šile odjeću.

Trebalo mi je istražiti toponime mjesta o kojima sam htjela pisati, upoznati mitska bića, običaje, kulturu življenja nestalih stoljeća, a tek onda se prepustiti fikciji, izmaštati priču koja bi sve to uključivala i bila moguća, i bila još i interesantna čitatelju.

Priču sam tako polako tkala pisanjem, oko kostura legende hvatalo se meso izmaštanih događanja i stvarali su se novi svjetovi.

Priče su postajale logične, funkcionalne i žive, a likovi su dobili imena iz svog vremena. Dahom kreativnosti uspjela sam pokrenuti ljude i događaje, stvoriti vrlo moguću stvarnost, jer tko bi danas mogao ustvrditi da se nije dogodilo baš onako kako u mojoj knjizi piše?!

Priče koje sam stvorila na temelju legendi i povijesnih činjenica moja su stvarnost, odnosno one su jedna od bezbroj varijanti stvarnosti koju život, prostor, vrijeme i autor mogu stvoriti.

image
Saša Burić/Cropix

Ovo je knjiga za djecu, ali i odrasle. S kojim ste je motivom napisali?

- Motiv pisanja knjige je upoznavanje mladih s prebogatom nematerijalnom baštinom otoka Visa. Ipak, ovo je ujedno i knjiga za odrasle koji se žele upoznati s finom pređom duše otoka.

Motiv mi je i da knjiga bude nadahnuće, radni materijal za pripovijedanje, ali i učenje kroz priču, za zaljubljivanje u vlastito korijenje.

U mojim pričama djeca nisu samo pasivni promatrači, njihovi odnosi sa starijima su jako životni i osebujni, dinamički i intrigantni pa ilustriraju težak, častan, ali i lijep život u specifičnoj insularnoj zajednici koja je opstala daleko od kopna, ali je nerijetko bila naprednija od njega.

Odrasli ste na Visu. Kako je izgledalo djetinjstvo na škoju?

- Moje je izgledalo kao i svako drugo sretno djetinjstvo. Bila sam željena i voljena, čuvana, odličan đak, jedinica…

Uz oca i majku, odgajala me je i mudra i dobra nona koja je, nagluha, satima znala sjediti na vrhu skala čekajući da se probudim, dok su moji radili.

Kad bolje promislim, djetinjstvo mi je bilo beskrajna igra po brdima i žalima ispod kuće, vječito mokre i katramane noge, i grintanje matere koja me je nekakvim benzinom za skidanje mrlja, kupljenim u ljekarni, pokušavala na silu očistiti.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Knjiga je napisana na dijalektu koji je slabo poznat izvan otoka. Plašite li se da će biti nerazumljive hrvatskim čitateljima usprkos rječniku?

- Mislim da dijalekt može samo obogatiti priče jer je cijeli svemir jednog vremena ostao zabilježen i konzerviran u jeziku.

Cokavica koju sam koristila u dijalozima funkcionira poput koda za ulazak u tajanstveni i nestali svijet otoka.

Smatram da je dijalekt otoka prevrijedan i da ga treba oteti od zaborava po svaku cijenu pa sam odabrala skoro sve dijaloge napisati u otočnom idiomu, odnosno na originalnoj cokavici koju je UNESCO proglasio spomenikom nematerijalne baštine Visa, a koja ubrzano nestaje.

Objašnjenja za manje poznate riječi ponuđena su čitatelju na istoj stranici, pa on ne treba listati, tražiti ih na kraju.

Za one koji ne znaju, u knjizi imamo čak dvije varijante dijalekta jer Višani imaju svoj govor, a Komižani svoj...

Priče oživljavaju neki davni život pun truda i siromaštva, običaja koji govore o položaju žena u otočnoj zajednici ili o lovu dupina, s vrlo potresnim opisom - što je danas nezamislivo. Kako današnja generacija reagira na takvu prošlost?

- Istina, neke priče govore o životu ribara i slave vrijeme koje nepovratno odlazi u zaborav, povezanost čovjeka s morem i nadljudske napore kojima su ribari bili izloženi, nevjerojatna znanja koja su se prenosila s generacije na generaciju, uspjehe koje su ti ljudi imali u ribolovu...

Pripovijetka "Dupinić" koju spominjete inspirirana je stvarnim događajem, neobičnim ulovom djeda i unuka u barci na otvorenom moru.

Njihov suživot se tako jednog ljetnog jutra pretvorio u teško životno iskušenje jer je djed, silom prilika, suočio unuka s okrutnom stvarnošću.

Nažalost, takav je i bio život naših predaka, i to ne baš toliko davno, a mi imamo sreću što nas nije „zakačilo“ takvo vrijeme, vrijeme velikog siromaštva i gladi.

Mlade generacije će razumjeti teško vrijeme ako im ga s puno ljubavi približimo kroz priču i objasnimo im da njihovi preci nisu iz pukog hira radili, već iz prijeke potrebe.

No ono što je najljepše i najvažnije, ova priča u čitaču budi empatiju, a ljekovito je, katarzično i nadasve ljudski zaplakati zbog drugoga, posebice zbog životinje.

image
Anela Borčić na Pričiginu
 
Tom Dubravec/ Cropix

Priče su "usidrene" u konkretne viške toponime, mislite li da knjiga ima turističkog potencijala?

- Knjiga je umjetnički suvenir i sve priče u njoj imaju veliki turistički potencijal, u to sam uvjerena, ne samo zbog toponima koji se spominju, već zbog približavanja povijesti i nematerijalne baštine otoka na popularan i pristupačan način.

Priče nas lako uvuku u sebe pa se otvara pitanje domišljatosti u njihovoj turističkoj iskoristivosti. Osobno, htjela bih biti njihova pripovjedačica u izvornom ambijentu otoka i tako okušati jedan oblik potencijala.

Pričama sam htjela, između ostalog, istaknuti i povijesne fakte kojima je Vis prebogat.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Za ukupan dojam o knjizi presudne su i ilustracije, rad vaše kćeri Natalie Borčić. Kako je izgledala ta obiteljska suradnja?

- Moja kći je akademska slikarica, izvrsno je ilustrirala priče. Naša suradnja bila je spontana, logična, jednostavna i uspjela, jer obje smo rasle na Visu i hranile duše istim bojama, pričama i ljubavlju prema istim otočnim korijenima.

Zajednička nam je bila i sreća što će Natalijina kći, a moja prva unuka, upoznati Vis kroz naše priče i ilustracije, ona, ali i brojna druga djeca ovog otoka. Inače, kći i ja smo sličnog senzibiliteta pa nam je bilo lako raditi zajedno.

GLADNA PRIČA ODMALENA
Na nedavno održanom Festivalu pričanja priča u Splitu slušala sam kako pripovijedate. Volite li više to nego slušati priče?
- Više volim slušati nego pripovijedati, to mi je ostalo još od djetinjstva, ali... Uvjet je da osoba koja pripovijeda ima nešto u glasu, ili u načinu pripovijedanja, nešto što smiruje i budi ugodu, a takvi su pripovjedači rijetki. Tada priča ima terapeutski učinak i nakon nje slušač osjeća apsolutni, predivni mir.
Sjećam se da sam kao djevojčica bila gladna priča, slušanje mi je bila nasušna potreba, ne manja od hrane ili pića. Nona i mama su mi satima znale pripovijedati, i to svaki dan, iako mi je mama bila krojačica i naporno je radila u "Jugoplastici", umorna dolazila doma. Čini mi se nemoguće da je znala toliko priča, vjerojatno ih je improvizirala, smišljala ih je na licu mjesta, no vjerodostojnost je tu sasvim nebitna, bitan je efekt. Danas, kada sam i sama često pripovjedačica, posebno volim onaj magični trenutak u kojem osjetiš da si dobio slušača, da si ga prebacio u svijet priče i sada ste zajedno „tamo“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. studeni 2021 12:09