StoryEditor
GlazbaČemu više garaže

Zašto danas treba svijećom tražiti gitare? Rock je prestao biti glazba koja oblikuje soundtrack odrastanja i zato više nema gitarskih heroja

Piše Ivica Ivanišević
21. veljače 2021. - 19:46
AFP  Frazer Harrison

U zadnjih deset godina u Sjedinjenim Američkim Državama prodaja električnih gitara pala je za trećinu. Na starome kontinentu ne postoji nijedan ured na kojemu bi se mogao zatražiti i dobiti sličan podatak koji bi obuhvatio sve zemlje, ali nema nikakve sumnje da se tržišna situacija ni ovdje bitno ne razlikuje: glazbalo bez kojega rock'n'roll nije moguć, sve se manje traži.

Paradoksalno, to se događa u vremenu kad je majstorstvo izrade električnih gitara dosegnulo vrhunac. Nikada prije nije postojalo tako puno proizvođača i nikada prije se dobar instrument nije mogao kupiti za manje novca. Graditeljsko znanje očito se demokratiziralo, što je značajno podiglo razinu kvalitete, a nove tehnologije i materijali olakšali su masovnu proizvodnju i time spustili cijenu sve šireg asortimana modela.

Do prije kojih tridesetak godina, situacija je bila potpuno drugačija. Svijet električnih gitara bio je oštro i nepomirljivo podijeljen u dvije kategorije. S jedne strane, desetak je velikih, pretežno američkih, kompanija nudilo glazbala vrhunske kvalitete i adekvatne, dakle, paprene cijene. S druge strane, entuzijastima tanjega budžeta nudile su se ili jeftine azijske kopije tih prestižnih modela ili, još gore, instrumenti iz lokalnih tvornica na kojima se jedva dalo svirati.

Cijeli naraštaji klinaca godinama, pače desetljećima, sanjali su dan kad će im instrumenti za kojima su toliko žudjeli konačno postati dostupni. A onda se i to čudo dogodilo. Devedesetih godina električna se gitara "spustila u narod", jer su jeftini, a vrlo dobri ili čak odlični modeli zapljusnuli tržište.

Sve otada situacija se na tržištu nije mijenjala, pa i danas svi zainteresirani amateri uživaju u mogućnosti da za relativno skroman novac dođu do glazbala kakvoga se ne bi postidjeli ni razmaženi profesionalni muzičari. No, veliko je pitanje koliko dugo će im ta mogućnost ostati otvorenom. Jer, posrtanje zabilježeno u zadnjemu desetljeću ugrozilo je poslovanje mnogih kompanija, a neke već i dovelo do bankrota.

Što je, međutim, kumovalo tome zabrinjavajućem trendu? Neki će reći da je električna gitara u krizi naprosto zato što danas više nema sviračkih heroja na koje bi se mlade generacije mogle ugledati. Jimi Hendrix umro je još prije pola stoljeća, Eric Clapton je starčić kojega muči artritis, Jimmy Page već godinama uglavnom svira samo u vlastitome tinelu, a novih ikona koje bi pronosile slavu instrumenta baš i nema na vidiku.

image
Flea, basist benda Red Hot Chili Peppers AFP
Mauro Pimentel

Ta dijagnoza zvuči zgodno, ali opet ne dohvaća samu bit problema. Jer ako su gitaristički heroji izumrli i nestali – a očito je da jesu – onda nam se valja pozabaviti pitanjem što je kumovalo njihovu nestanku. A odgovor je, bojim se, koliko jednostavan, toliko i uznemirujući: rock je prestao biti ona glazba koja u presudnoj mjeri oblikuje soundtrack odrastanja mladih naraštaja.

Naprosto, neki drugi žanrovi danas uživaju primat kod slušatelja u formativnoj dobi. Što su generaciji potpisnika ovih redaka značili distorzirani rifovi na Stratocasteru ili Les Paulu, to je novim generacijama reperska rafalna parlatina ili elektronički generirani zvukovi na pozadini tribalnih ritmova ili nešto treće. I tome se, nažalost, ne treba čuditi.

"Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band", prevratnički album Beatlesa iz 1967. godine, snimljen je na samo četiri kanala, i to u doba kad je studijsko vrijeme bilo skupo kao svetog Petra kajgana. Malo je bendova na cijelome svijetu tada sebi moglo priuštiti luksuz višemjesečnog snimanja i zanesenog eksperimentiranja, ne mareći koliko će ih ta pustolovina koštati. Danas, kažu mi znalci, Apple uz svoja računala besplatno dijeli GarageBand, software za snimanje, koji nudi mogućnost igranja s ukupno 64 kanala.

A koje sve opcije klincima (ili starijim entuzijastima) stoje na raspolaganju za oponašanje zvuka bilo kojega instrumenta te programiranje pjesama u punoj orkestraciji, o tome ne treba ni govoriti. Kad ispod svega podvučemo crtu, jedan hipotetički Mate ili Šime ima pred sobom šesnaest puta više mogućnosti nego što su ih onomad imali John, Paul, George i Ringo zajedno, i za taj luksuz ne mora potrošiti ni prebijenog penija, a kamoli lipe. Koliko sutra Beatlese će šišati i za 160 puta, jer moderne tehnologije nezaustavljivo grabe naprijed, otvarajući iz dana u dan nove, sve luđe mogućnosti.

"Ti misliš da sam vrlo bogat/ a u džepu mi ost'o cener/ A gledam Fiću kako se kezi/ i zamišlja da je Džeger/ Ooooo, da bog da crk'o rock'n'roll/ kad ga svako svira...", pjevao je 1985. godine Mirko Srdić, poznatiji kao Elvis J. Kurtović, u šeretskoj obradi slavnog standarda Rolling Stonesa "It's Only Rock'n'roll".

Tada smo mislili da se radi o dražesnoj zajebanciji, a danas nam pjesma zvuči kao autentična kletva koja je u međuvremenu došla do samog praga ispunjenja. Doduše, rock'n'roll još uvijek nije crk'o, teško da ikad i hoće, jer će se uvijek naći dovoljno zanesenjaka da razgore žanrovsku žeravu, ali njegovi dani slave i – još važnije – utjecaja, bojim se, nepovratno prolaze, ako već nisu.

To je, naravno, strašna vijest za sve kojima je evanđelje po Johnu (Lennonu) i Paulu (McCartneyu) bilo – i ostalo! – kudikamo važnije od evanđelja po Ivanu i Pavlu. No, nad tim bi se tužnim obratom trebali zamisliti čak i oni koji nikada nisu bili previše zagrijani za rock'n'roll. Jer, simboličkom smrću električnih gitara (koje, naravno, neće doslovno odumrijeti kao nekad dinosauri, ali su na dobrome putu da od masovno raširenih glazbala postanu instrumenti jasno profilirane manjine) iz muzike nestaje duh produktivnog zajedništva.

Svaki je ponosni vlasnik električne gitare taj rekvizit kupio sa željom da uskoro pronađe nekolicinu istomišljenika i praznu garažu u kojoj će se onda moći predati zavodljivoj strasti zajedničkog muziciranja. Ponosnom vlasniku softwarea kao što je GarageBand ne trebaju, međutim, ni prijatelji ni četiri betonska zida sa širokim limenim vratima.

To je ekonomično i zgodno, jer sve svoje glazbene žudnje može namiriti sam samcat u vlastitoj spavaćoj sobi, ali ga lišava upravo neprocjenjive radosti sviranja u zajedništvu s ljudima sličnih afiniteta. Dečku iz digitalne garaže, koji nema pojma koje gušte nudi svirka s frendovima u analognoj garaži, teško je zavidjeti. Puno ga je lakše sažalijevati. Pa vi poslije svega recite da nisam u pravu kad kažem da nam je prošlost bila upravo savršena u usporedbi s ovako sumornom sadašnjošću.

image
gitara Daisy Rock Elite
AFP
Valerie Macon
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. veljača 2021 19:46