StoryEditor
Glazbaglas koji se pamti

Split stoji na početku i na kraju pjevačkog puta Biserke Cvejić, 1961. na Peristilu je dobila kartu za New York, a 1990. u HNK je imala zadnji nastup

Piše Siniša Vuković
8. siječnja 2021. - 22:28
 Zacijelo nećemo pogriješiti pomislimo li kako je baš Verdijev duh uspravljen stajao na svakoj premijeri Biserke Cvejić, promatrajući postrance i uživajući  Paun Paunović/Cropix

I da operne kuće diljem svijeta ionako nisu zanijemile uslijed svjetske pandemije izazvane koronavirusom, sedmog siječnja anni currentis svakako bi to makar načas učinile na dan preminuća primadone Biserke Cvejić, svakako jedne među najvećim mezzosopranisticama koje je svijet ikada čuo i vidio. Pa tako i najveće operne kuće na Baloti zemaljskoj…

Ova kozmopolitska stanovnica svijeta ugasila se u Beogradu u 98. godini života, a, kao i mnogi pravi kozmopolitizam, rodila se na selu, svjetlost dneva ugledavši 5. studenoga 1923. u Krilu Jesenice nedaleko od Splita, u srcu drevne Poljičke Republike. Od obiteljske je loze Katušića, i, njezin je otac s familijom bio odselio na rad u Belgiju, u rudnik, tako da se mala Biserka školovala na francuskom jeziku. Kasnije će se preobraziti u pravoga poliglota, svladavši još engleski, talijanski i njemački jezik.

No, sa studijem pjevanja započet će relativno kasno, tek vrativši se nakon Drugog svjetskog rata u Beograd. Po savjetu belgijskih svećenikâ, gdje je godinama pjevala u crkvi, posvetila se vokalnoj edukaciji upisavši se na beogradsku Muzičku akademiju gdje joj je mentor bio proslavljeni tenor Josip Rijavec. Jedan drugi veliki umjetnik, dirigent Oskar Danon, primio ju je u stalni angažman Opere u Narodnom pozorištu, pa će u prvoj većoj ulozi debitirati kao Charlotte u Massenetovoj operi "Werther" (1954.).

Prekretnica u karijeri bit će gostovanje Beogradske opere u Beču, gdje će 1961. godine Biserka sudjelovati u snimanju opere "Rat i mir" Sergeja Prokofjeva. Iskoristit će priliku i za polaganje audicije u glasovitoj bečkoj Staatsoperi, pred čijom će se komisijom predstaviti fragmentima uloge Amneris iz Verdijeve opere "Aida", te arijama Eboli iz opere "Don Carlos" istog skladatelja. Nakon toga uslijedit će njezin stalni angažman u ovoj opernoj kući dug gotovo dva desetljeća, te počasna titula Kammersängerin. Suradnja s dirigentom Herbertom von Karajanom, koji ju je i angažirao, potrajat će sve do 1979. godine, kad će se i povući iz aktivne karijere operne pjevačice.

S VERDIJEM ŠOTOBRACO

Istodobno s angažmanom u Beču, otpočet će i njezina suradnja s Metropolitan Operom u New Yorku. U njoj će provesti kao redovita gošća cijelo sedmo desetljeće XX. stoljeća. Premda je Državna opera u Beču neporeciva pokaznica što otvara brojna vrata opernih institucija na svim kontinentima, pozivnica za Veliku jabuku Unclea Sama uručena joj je baš u – Splitu! Gostujući na Splitskom ljetu kao dirigent "Aide", Kurt Adler iz Meta, čuvši je odmah ju je pozvao u angažman. Očarala ga je kao Amneris, ali i kao Dalila koju je tog istog ljeta pjevala na Peristilu u Saint-Saënsovoj operi "Samson i Dalila".

Uloga Ameris postat će trade mark njezine karijere, a u Splitu je prvi put njezin kostim odjenula 1959. godine, kad se odazvala pozivu Silvija Bombardellija. Kuriozitet je kako se Cvejićeva često na Peristilu alternirala s kolegicom Nadom Puttar-Gold, koja je rođena isti dan iste godine u Varaždinu! I ona je ostvarila zavidnu mundijalnu karijeru, premda ne u širini i u dubini kakvu je postigla Biserka Cvejić. Kao što je Ljiljana Molnar-Talajić svojevremeno imala epitet "prve Aide svijeta", isto se govorilo i za Biserkinu Amneris. Potvrda tome bio je i njezin angažman u svečanoj 100. izvedbi "Aide" u Areni di Verona (1968.), gdje ta predstava i dandanas uživa kultni status.

Svladavši 80-ak uloga svojega repertoara Biserka Cvejić rado je bila viđena i u Teatru Colón u Buenos Airesu, kao i Bolshoi Theatru u Moskvi. Pljeskala joj je publika u Teatru alla Scala u Milanu i Teatru San Carlo u Napulju, u Covent Gardenu u Londonu i Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, u Teatru Real u Madridu i Teatru Liceo u Barceloni…

Pored uloge Amneris posebno je uza nju bila vezana spomenuta rola Eboli, te Azucena ("Trubadur") i Ulrica ("Krabuljni ples"), sve iz kajdanki neumrlog Verdija. A u kolikoj je mjeri ona tehnički, interpretativno i afinitetski bila dominantno vezana uza njegove partiture, te koliko je svojim izvedbama pogađala samu bit njegovog stila i načina pjevanja, zacijelo nećemo pogriješiti pomislimo li kako je baš Verdijev duh uspravljen stajao na svakoj njezinoj premijeri, promatrajući postrance i uživajući, onako kako je i sâm Verdi šćućuren u loži Teatra Comunale u Bolonji onomad kriomice bio pratio prvo izvođenje opere "Lohengrin" u Italiji, konkurenta svojega Richarda Wagnera

ČUDESNE INTERPRETACIJE EGIPATSKE ZLOĆULJE

Splitska publika imala ju je sreće slušati u više prilika, poglavito u ulogama Amneris i Azucene, te Dalile. Svjedoci tvrde kako je Peristil bio krcat i već na samim pokusima kad je tamo bila Cvejićeva, a nekmoli na samim predstavama. Ovdje je tumačila i svoju dionicu u Verdijevoj majestetičnoj "Messi da Requiem", ali će kao poseban signum u amarkordu Splitske opere ostati fakt kako je neplanski bila uskočila u premijeru Offenbachove opere "Hoffmannove priče" (1990.) za koju je pripremala svoje studentice, nakon što je jedna iznenada oboljela. Tako je i službeno zadnji solistički nastup Biserke Cvejić bio baš u HNK Split.

Konzervatori su nedavno sastrugali i ispjeskarili stoljetne nanose šporkice na peristilskim kolonadama i protironskim akoladama; međutim, gvozdo glasa Biserke Cvejić što ga je ona čudesnim interpretacijama egipatske zloćulje Amneris ugradila u te stijene uberene u rimskoj petradi na Braču, još će vjekovima davati patinu ovom među najljepšim cesarskim antičkim trgovima uopće: patinu trajniju i od duha Dioklecijana…

Slučajno ili ne, ova kozmopolitska stanovnica svijeta, rođena u gnijezdu katolištva na drevnom poljičkom tlu, umrla je na sâm pravoslavni Božić u Beogradu. I Nikola Tesla, rođeni Ličanin, također je umro 7. siječnja, i, eno se aerodrom u Beogradu zove po njemu. Slučajno ili ne, baš u Cvejićkinim Jesenicama (ali u Sumpetru) nalazi se i crkva svetog Petra što ju je bio dao podignuti domaći sin don Frane Ivanišević u duhu ekumenizma, pa joj je vizura katolička, kampaneli pravoslavni, a na pročelju je rozeta u obliku židovske, Davidove zvijezde. Hoćemo li se i mi današnji Dalmatinci znati trajnim spomenom odužiti primadoni Cvejić, koja je Tinovo "pobratimstvo lica u svemiru" iz Dalmacije razlila po svem svijetu?

Onako, kako je Verdi šćućuren škiljio Wagnera u bolonješkom kazalištu; onako, kako je duh njegov uspravan slušao njezinu Amneris uzduž paralela i poprijeko meridijana po bjelosvjetskim teatrima; tako, kako se i pristoji, neka se i Split oduži velikoj svojoj primadoni, pa da i njezin lik odnekud bdije zavazda, iz nekog kantuna, trajnim brončanim pogledom na svoje discipuluse koje je učila i naučila, kao i na nasljednike što će ih tek na operni život potaknuti i nadahnuti…

item - id = 1069684
related id = 0 -> 1069382
related id = 1 -> 1069356
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. listopad 2021 08:45