StoryEditor
GlazbaIN MEMORIAM

Adio prijatelju: ‘Bio je najčudesniji hrvatski dirigent: Loris Voltolini znao je svakome probiti balon prepotencije, uz mandićevsku ironiju i sarkazam, ali bez zloće ili pakosti‘

Piše Siniša Vuković
14. rujna 2021. - 12:43

Kad je Loris Voltolini 12. svibnja 1954. u glisandu bio iskočio iz svoje mati na postelji u rodilištu u Splitu, dragi Bog se nadnio nada nj, i nada mati njegovu Ivku, rekavši: "Ti…!" Nitko nije bio potpitao: "Što ja?",ili: "Što on?", ali je dobri Bog domalo bio pridometnuo besjedu odagnavši svaku nedoumicu: "Ti, mali, ti ćeš bit dirigent…!"

I, bi tako… Loris Voltolini postao je bez ikakve sumnje, ma ni kolebanja, ama ni čaranja – o čemu postoje cijele satnije i pukovnije spremnih svjedoka za potvrdu netom iskazane teštimonijace! – jednim među najrafiniranijim, najposebnijim i najčudesnijim dirigentima što ih je Hrvatska uopće i iznjedrila u drugoj polovici XX. stoljeća.

Dobro, puno šire od teritorija Hrvatske zapas je prostorâ i duhova što ih je Loris svojom artističkom mrežom jedinstvene sveobuhvatnosti bio obgrlio. Da, ovaj, dakle, rođeni Splićanin što krvlju prezimena matičnim nalivperom bje vezan uz Veronu, pošto se elementarno glazbeno bio obrazovao u Splitu, daljnje je muzičko šufigavanje u vještini prebiranja po glasovirskim tipkama i pletenjem po zraku dirigentskim štapićem bio nadogradio u Beogradu, a šug diplome podstrekom i nagovorom skladatelja Frane Paraća bio je dogotovio i flambirao u Zagrebu.

image
Loris Voltolini i Siniša Vuković pred koncert

Sve to omogućit će mu da se kao kompletni i kompetentni maestro sjuri iz metropole do za pult Teatra u grad svoje placente, gdje će u desetljećima pred sobom ostaviti impozantni biljeg i oceansku dubinu traga svojih opernih i koncertnih istumačenja s pamćenjem višnjobojnog otiska voska pečatnjaka.

A, prije odlaska na studij u Beograd, Loris je bio basso-profondo u zboru Splitske opere, u koji ga je na audiciji u foyeru splitskoga kazališta, koncem 60-ih godina, bio primio agramerski gospodski maestro na privremenom radu u Splitu iz Zagreba – Mladen Bašić.

Ergo, kažem Loris, jerbo, ovo moje pisanje, ova ovdje pišnja, muka je objektivnoga prodavanja suštine pod subjektivno, što se od drugih napisa razlikuje samo po tome što je objekcija podno subjekcije na ovom mjestu barem priznata, dakle najtočnija, iskrena, jedina moguća: lišena leša lišine…

Loris, baš Loris, bio je moj prijatelj i pobratim, i, otuda izostanak onoga "gospodin", ili, nedajbože, "pokojni", baš kao i birokratsko žurnalističko sparivanje imena mu s prezimenom mimo i poslije uvodnoga pasusa u nosilima glavne vijesti; jerbo, Loris je bio prijatelj moj, prijatelj tvoj i njegov, pa onda i prijatelj njezin i naš i vaš i njihov… svima naruku koji su ga trebali, svima nakorak koji su od njega ikad išta iskali…

Za one neke druge Loris je bio, istom, maestro i mentor, prostor natuknice u enciklopediji ili glose u leksikonu, pauza u taktu među notama onih koji su ga htjeli prešutjeti; ili, pak, najtočniji zrcalni odraz face vlastitih frustracija ili nerealizacija svih onih pojedinaca, ili pojedinkinja, što su od zrcala u njegovim rukama bježali.

Privukao ih je njegov dirigentski štapić kao sir guloze miše, a utekli su od njega kao pantagane usravši se netom vidjevši mu u rukama zrcalo…

E, Loris nije držao do falše diplomatske pristojnosti koja inače ni ne postoji, već se revno njeguje i uzgaja u kontroliranim uvjetima pod paskom pacera pelivana.

Nije htio biti ni burom ni jugom u jedrima lica licemjerja, uspomoć kojih su mnogi i brodili i navigavali, i plovili i burdižali: zaletnuti kurentima umjetno potpomognutim medijskim napisima ili političkim pogurancima.

Loris je bio, jednostavno, Loris: prozračan kao partitura Mozartove opere ili koncerta, posložen kao kajdanka Beethovenove simfonije ili sonate. Jesi li maknuo i tobože najnevažniju noticu, čitava se konstrukcija raspada…

Kanio je veslati u kanuu tokom rijeke uzvodno, pa i onda kad su brzaci takvu šansu svodili i na manje od minimuma. To je bila njegova religija: ući u zapletaj vihora ili u reful bure, s vjerom kako se čovjek svemu može suprotstaviti ako je krenuo u to pošteno i pravedno, hrabro i s valjanim argumentima.

Čini mi se kako su baš ovo bili jezik čitanja i govor razumijevanja uspomoć kojih je Loris kročio u nastudiravanje nove partiture, odnosno odgonetavanje kôda skladateljevoga glazbenog idiolekta kojim je dotičnik zadavao smjer svojemu stilu, ili makar prilagodbu žanru uza koji se oslonio.

Loris nije otišao ni naglo ni iznenada, ošinut možda inzultom na srcu ili sasječen oporbenim smjerom krvotoka u mozgu; Loris je s ovoga svijeta odlazio godinama, odlazio je desetljećima.

Primijetite molim vas, suptilnost intime točno ocrtava narav Lorisova putovanja: on nije otišao, već je odlazio… Glagolska nesvršenost te životne kretnje, tog putovanja, tog načina odlaženja, samo je modul zadržavanja uza se onoga koji se već udaljava, koji odlazi. Poput rijeke: protječe, a ostaje…

Hedonistička i epikurejska sladostrašća – koja su svoju naoko kockarsku ovisnost upražnjavala i u gastronomskim bakanalijama i u delicijskim saturnalijama, ali vazda u dijeljenju s drugima – u nekom krivo nasađenom paradoksu kao da su mu u podjednakom omjeru bili i stimulans i krvnik: istodobno čineći od njega i slavljeničkog laureata i komemoracijskog mrtvaca.

Koji su mu bili blizu, a takvih nije bilo malo, znali su koliko je sebedarja počivalo u ovom čovjeku. Bivajući uvijek profesionalcem na poslu, nikada se nije stvarala distanca nakon što glazbeni pokus završi.

image
Loris Voltolini u svom elementu
Hnk Split

U skladu sa svojom naravi, često je znao upriličiti marendu za cijeli ansambl u kazališnom bifeu, a nije bila rijetkost ni to da njegov dom bude i mjesto trpeze i noćenja brojnim umjetnicima. Znali su to i oni koji mu nisu bili blizu…

Znali su, naprosto i naprostoprošireno, već i stoga što je to bio znak pripadnosti općoj kulturi. Kulturi kazališta. Kulturi kulture…

Oni kojima je Loris bio šef, poštovali su njegov autoritet temeljen ponajprije na golemom glazbenom znanju, te vještini kojom je pripremao glazbene projekte i sasvim koreografskom manualnom dirigentskom tehnikom kojom je riječi s pokusa zamjenjivao pokretima na izvedbi.

Malo se zna kako je Loris za studija u Beogradu dvije godine pohađao i studij psihologije. A to je za dirigenta od presudne važnosti. Otuda sav onaj dodatni stimulans koji je uspijevao ugraditi naročito u operne pjevače, kad bi se netko prepao uloge ili kad bi ga/ju pokosila trema.

Bio je i među rijetkim dirigentima koji je mlađim kolegama iskreno i kolegijalno bio na pomoći. Premda Loris nikad oficijelno nije predavao dirigiranje na akademijama, kroz njegov stan za stolom uz partituru sjedili su mnogi, koji će i danas rado priznati koliko im je svojim prebogatim iskustvom bio pomogao u otkrivanju tajni zanata, nastudiravanju partitura, svladavanju stilskih osobitosti ili pojedinačnih zamki nekog od skladatelja.

Da, u mladosti, baš u Splitu, znao je Loris biti i delikatno neugodan na jeziku, ali to je samo dolazilo do izražaja kad bi mu se namjerio neki mediokritet napuhan u svojoj naobraženosti.

Na probama je pred svima znao nekome probiti balon prepotencije, pogotovo gostujućim nadmenim solistima: koji bi momentalno od srama ispuhali, baš poput probivene "napuhane mješine".

Imao je zubat humor i mandićevsku ironiju i sarkazam, a ne zloću ili pakost. Osnovno načelo Lorisova djelovanja bilo je: strogost i pravednost! Prema svima isto dok se radi, a uz pivo ili gemišt dolazi do modulacije kad se naglo mijenjao tonalitet odnosa i ponašanja.

S većinom mladih pjevača je bio "na ti", i nikad nitko nije manipulirao tom naoko izbrisnom distancom. Znali su svi da je uvijek spremna "jezikova juha" za pultom tijekom pokusa, koja se ionako uvijek konzumira – hladna.

Intervjue Loris gotovo nikada nije davao, osnažen dosadnošću, neukoću i elementarnom nepripremljenošću jedne novinarke s Radio Splita 80-ih godina lanjskog vijeka, kad je vrla medijska izvjestiteljica bila pozvala na razgovor u studio dirigenta predstojeće premijere, tobože, njega.

Po kazivanju samoga Lorisa, taj je razgovor izgledao otprilike ovako: "Molim Vas, Vaše ime?" – ona će.

"Wolfgang." – on odgovori, začuđen, nakon stanke… I, ona zapisa. "A prezime?" – nastavlja mlada dama.

image
Paun Paunović/Cropix

"Mozart" – mirno kaže on, izneblušeno motreći kako i to ona štreberski upisuje u blokić na kockice, pa joj odmah nadopuni: "A zovu me Amadeus!" To rekavši, ustane, i ode…

Loris je doista bio prijatelj. Čovjek. Umjetnik. Oko njega vazda su se izmjenjivali radost i veselje. Uvijek proljeće, nikad zima.

I ta radost i to veselje bili su više nego zarazni. Poznata je njegova maksima pri opuštanju nakon probe ili predstave: "Slabo mi je koliko mi je dobro!" A tuđi pesimizam ili simptome žalosti nekoga bližnjega, liječio je djelotvornom terapijom, govoreći: "Sve u valcer!"

I, taj je valcer poskočnu gipkost trodobne mjere ovog ljeta prepustio sporom četverodobnom rekvijemskom ritmu marcie funebre, kad ga je počela napuštati tjelesna snaga.

Do kraja je radio na studiranju partiture Puccinijeve opere La Rondine (Lastavica) u svojoj kući u Sutivanu na Braču, koju je sredinom listopada imao dirigirati na premijeri u HNK-u Zagreb.

Osjećajući slabost, kazao je tada obitelji: "Ako uspijen ovo izdirigirat, posli tega odletit ću van ko lastavica"…

Loris je odletio dva dana prije prvoga pokusa. Adijo prijatelju, bilo ti široko nebo, moja lastavice…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. rujan 2021 12:44