StoryEditor
Film & TVCINEMARK NA FESTIVALU

ZNANOST FANTASTIKE ‘Slow cinema‘ u usporenom pokretu i ‘space walk‘ na Zemlji

14. rujna 2020. - 09:09
Sancaka Candraditya

Slijetanje na Mjesec šezdesetih godina prošlog stoljeća još je uvijek u znaku teorija zavjere. U tom kontekstu jedna se "conspiracy theory" ponavlja opet i iznova već dobrih pet dekada. Po toj teoriji zavjere slijetanje se uopće nije ni dogodilo. NASA je lažirala "Moon landing", odnosno angažirala tehnološki potkovanog filmaša Stanleyja Kubricka da režira povijesni događaj za čovječanstvo, onako kao što je za povijest kinematografije baš u tom razdoblju režirao "Odiseju u svemiru".

"Lažno" slijetanje na Mjesec poslužilo je u međuvremenu kao inspiracija za nekoliko filmova, a toj niski se pridružuje i prošlogodišnji indonezijski "Znanost fantastike" redatelja i scenarista Yosepa Anggija Noena koji ima hrvatsku premijeru ovog ponedjeljka na STFF-u.

FILM: Hiruk-Pikuk Si Al-Kisah; crnohumorna drama; Indonezija/Fracuska/Malezija, 2019. REŽIJA: Yosep Anggi Noen ULOGE: Gunawan Maryanto, Ecky Lamoh OCJENA: *** ½

"The Science Of Fictions" (izvorno "Hiruk-Pikuk Si Al-Kisah") premijerno se prikazao krajem prošlog ljeta na Locarno Film Festivalu, dakle baš na 50. godišnjicu slijetanja na Mjesec, nakon čega se dobacio i do Busana i AFI-ja, ali to ne znači da je danas "passe".

Naprotiv, jednako je aktualan jer Noen povijesno-politički kontekstualizira (lažno) slijetanje na Mjesec unutar "fake news" epohe današnjice, od Amerike do indonezije. Noen je, zanimljivo, lokalizirao globalni događaj, premjestio radnju u Indoneziju i prepričao poznatu priču.

Glavni lik filma je povučeni čovjek Siman (Gunawan Maryanto) koji će lutajući po šumi usred noći slučajno nabasati na ljude u čudnim kostimima, lokalnu – ne američku – filmsku ekipu kako snima lažno slijetanje na Mjesec, na osamljenom području, daleko od očiju javnosti.

"Ne želim biti dio ove najveće laži", čujemo jednog glumca koji demonstrativno napušta set, a zatim redatelj traži "rez". Nesretni Siman biva zarobljen i ostaje bez jezika da se domaći autoriteti osiguraju kako slučajno ne bi ispričao što je vidio kad se našao na "zabranjenom mjestu". On doslovno i simbolički postaje čovjek bez (prava) glasa.

"Izgubio je jezik, neće više nikad govoriti", kaže netko i najavljuje da Siman ni umno više neće biti isti. I nije, barem ne "prema van". Za okolinu Siman postaje lokalni redikul, "seoska budala", luđak, budući da doživljeno manifestira hodanjem u usporenom pokretu kao u transu, sa ili bez astronautskog odijela iz kućne radinosti, ne bi li skrenuo pozornost na ono što je iskusio, a sagradio je i lunarni modul u dvorištu.

Dok Siman pantomimičarski oponaša usporeni "space walk" astronauta na Mjesecu, povremeno doista izgleda luđački prijeteće, kao kad tako polako "stalkerski" korača za nekom ženom i podsjeća na nijemog antagonista horora gotovo u ravni Michaela Myersa ili Jasona Voorheesa ("Noć vještica", "Petak 13.").

Dakako, u filmu nema horora kao takvog, ali redatelj satirički cilja na medijski zataškane horore stvarnosti, tj. političkih režima iz nacionalne povijesti Indonezije, poput krvavog puča 1965./1966. godine. Alegorična satira i crna komedija znade povremeno zaprijetiti da bi mogla postati karikatura izgubljena u vremenu, ako ne i prostoru.

Vrijeme radnje je sredina šezdesetih (spominje se 1966. kao "luda godina"), a prema kraju filma se čini da se nalazimo u modernom dobu s obzirom na mobitele u rukama turista. Ipak, tako Noen po(d)vlači znak jednakosti između povijesti i sadašnjosti u pogledu "lažnih vijesti", secirajući i društvo društvenih mreža današnjice.

Siman postaje svojevrsna turistička atrakcija i ljudi traže "selfie" s astronautom, a njegov bizarni plesni "trance show" privlači veću publiku kao što na društvenim mrežama i portalima najbolje kure ova ili ona čudaštva, o lažnim vijestima da ne govorimo. (De)konstrukcija "fake news" stvarnosti je forte "Znanosti fantastike", ali i filma kao takvog.

Autori lažnog slijetanja na Mjesec, među kojima ima i ondašnje indonezijske političke vrhuške, igraju se kamerom, drže kolutove filma u rukama..., režirajući/oblikujući stvarnost kao znanost fantastike. Igra se i Noen filmom u "The Science Of Fictions", onim festivalskim, znanim kao "slow cinema". "Znanost fantastike" je "slow cinema" u "slow motionu", spori film u usporenom pokretu do granice autoparodije znane tipologije art kinematografije.

Ponedjeljak na STFF-u

Peti dan festivala započinje u 18.30 u Domu Mladih prikazivanjem indijskog filma "Boginja i junak" čestog gosta STFF-a Aditye Kripalanija koji ponovno istražuje tamnu (seksualnu) stranu Mumbaija. U "Kinoteci" u 18.45 kreće treći dio Kratkometražne konkurencije, a u 21 na Bačama zakazana je projekcija "Znanosti fantastike".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

16. rujan 2020 19:11