‘Vrana‘: Vrana vrani očiju (ne) vadi

Krila nove “Vrane” (“The Crow”) bila su u startu slomljena i teško da je mogla poletjeti do zvijezda. Kako nadmašiti ikonički stari film iz 1994. za koji je Brandon Lee doslovce dao svoj život i umro na setu? Teško i nikako. “Vrana” Alexa Proyasa (“Grad tame”) bila je čak i više od kultnog filma inspiriranog istoimenim stripom Jamesa O’Barra. Spletom nesretnih okolnosti, odnosno Leejeve pogibije na snimanju, “The Crow” je metafizički isprepleo kinematografiju i zbilju, tjelesno i duhovno, život i smrt.

Tragična smrt glumca u usponu poklopila se s pričom filma, toliko da se nije znalo gdje počinje glavni lik Eric Draven (ubijen zajedno sa zaručnicom Shelly i uz pomoć vrane vraćen natrag u život da se osveti ubojicama prije finalnog počinka), a gdje završava Lee (nakon smrti uskrsnuo pomoću filmskih trikova kako bi se “Vrana” kompletirala).

“The Crow” je obilježio devedesete iznimnom audiovizualnošću, soundtrackom jedne generacije i stripovskom (s)likovnošću usporedivom s mračnom noirovsko-gotičkom estetikom “Blade Runnera” i “Batmana”, a Proyasova elegična i melankolična akcijska fantazija autentične, proganjajuće tuge trajno se zadržala u srcu i nastavila živjeti desetljećima kasnije. To je ostavština “Vrane” s kojom se nemoguće nositi.

Da se novi film u režiji Ruperta Sandersa (“Snjeguljica i lovac”, “Duh u oklopu”) ne zove “The Crow” i da Bill Skarsgård ne igra Erica, o njemu bi se možda mogli pisati kao relativno nelošem za trenutni akcijsko-fantazijski prosjek ili ga gledati drugim očima. No, kao nova verzija starog filma, Sandersova “Vrana” je lošnjikava i pokazuje disrespekt prema originalu (Lee bi se mogao koji put okrenuti u grobu) više od triju nastavaka snimljenih krajem devedesetih/početkom novog milenija, premda od njih nije (toliko) slabija.

Eric u novoj verziji izgleda kao Watkin Tudor Jones znan kao ”Ninja” iz južnoafričkog sastava Die Antwoord (pojavio se u SF-u “Chappie”), jednako tetoviran, samo nabildaniji, a upoznajemo ga u mentalnoj ustanovi-rehabilitacijskoj klinici, gdje će upoznati glazbenicu mračne prošlosti Shelly (pjevačica FKA Twigs) i sa njom pobjeći odatle.

Sanders dosta investira u ljubavnu priču koju je u prethodniku takoreći iznio sam Lee i Twigs ima nemjerljivo veću ulogu/minutažu u odnosu na Sofiju Shinas 1994., ali pritom rijetko pokazuje tragove inspiracije i imaginacije, kao u sceni kad Eric ljubi Shelly kroz prozorni bijeli zastor.

Proyasu je bilo dovoljno pet minuta flešbekova da uspostavi Erica i Shelly kao tragične romantičare, a Sandersu za to treba 45 uz puno praznog hoda (“Misliš li da bi nam tjeskobni tinejdžeri sagradili svetište?”). Pa opet, Skarsgård ne uspijeva iznijeti film kao Lee jednom kad Shelly strada i fokus se prebaci na (pomoću vrane) oživjelog Erica, pripravnog da ispravi nepravdu i vrati ljubavnicu iz mrtvih ako “ubije one koji su ih ubili”.

Time Sanders koketira s mitološkom pričom o Orfeju i Euridiki, posebice što je negativac, Vincent Roeg (Danny Huston) ovaj put nadnaravan, višestoljetni demonski besmrtnik koji skuplja nevine duše nakon što ih pošalje u pakao, ali to mu ne pomaže da “The Crow” načini romantičarski mitskijim, unatoč sceni kad Shelly tone u tamu i Ericova ispružena ruka je ne uspijeva dohvatiti.

Zanimljivo je da Eric postupno postaje stroj za ubijanje kao lik Joela Kinnamana u “Tihoj noći”, ali Sanders se u akciji “Vrane” ugleda u “Johna Wicka”, a ne Johna Wooa kao Proyas. Scena ekscesivnog “Crow Wick” nasilja u operi s “kreativnom” uporabom skraćene katane akcijski je vrhunac filma većinski prožetog jeftnjikavom, generičkom vizualnosti i slabim osvjetljenjem u noćnim prizorima, tipično za mnoge novije akcije, osobito one snimljene na istočnoeuropskim lokacijama.

Gotovo svaki kadar kod Proyasa imao je umjetničke kompozicije, što se ne može reći za Sandersa koji je napravio puno bolji posao s remakeom kulta devedesetih “Ghost In The Shell”, a nijedan glazbeni ulomak (Joy Division, Enya, Gary Numan) ne može se mjeriti s uklapanjem The Cureove “Burn” i “Dead Souls” Nine Inch Nailsa u kadrove izvorna filma, niti muzika Volkera Bertelmanna (“Na Zapadu ništa novo”) doseže opipljivo bolne partiture Graema Revella.

Pa ipak, Sanders kao da priznaje poraz sudeći po bljesku samosvjesnog “između redaka” humora. Kad se Eric probudi u neinventivno oslikanom napuštenom kolodvorištu zagrobna života i sretne Kronosa (Sami Bouajila), duhovni vodič kaže: “Čovjek bi očekivao da će smisliti nešto bolje, ali ne očekuju da ćemo se zadržati”.