StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KUĆNOM KINU

SVJETLO MOG ŽIVOTA Postapokaliptična drama za apokaliptična vremena

19. svibnja 2020. - 10:03

"Važno je da ljudi nisu samo crno-bijeli likovi. Razlog zašto volim glumu jest u tome što se ističu svi aspekti ljudske prirode: mane, strahovi, pogreške i namjere. Nisam osobito dobar u stvaranju likova koji su jednostavni ili jednolični, više volim glumiti složene ljude", otkrio nam je Casey Affleck 2016. u ekskluzivnom intervjuu za "Slobodnu" i usput najavio da bi "volio opet režirati".

Mlađi brat Bena Afflecka režirao je (do)tad samo "Još sam tu", lažni dokumentarac o povlačenju Joaquina Phoenixa u glumačku mirovinu. U međuvremenu je Casey pozlatio drugu glumačku nominaciju za Oscara na račun sjajne izvedbe u "Manchester by The Sea" i sproveo najavu u djelo zakoračivši još jednom iza kamere.

FILM: Light Of My Life; drama; SAD, 2019. REŽIJA: Casey Affleck ULOGE: Casey Affleck, Anna Pniowsky OCJENA: ****

Četiri godine kasnije, u "online" videotekama gledamo "Light Of My Life", Affleckov igranofilmski prvijenac u ulozi redatelja i scenarista, premijerno prikazan na prošlogodišnjem Berlinaleu, a danas aktualan. Casey režira i piše kako glumi, dakle nenametljivo, škrtim, asketskim stilom (ako se to uopće može nazvati "stilom"), no prilično dojmljivo.

On je kao filmaš jednako zainteresiran za "sve aspekte ljudske prirode" i likove s brojnim nijansama sive u filmu koji možda jest povremeno "jednoličan" u smislu ritma režije/naracije, ali nikad "jednostavan". Režijski asketizam i svedenost ogledaju se u prvoj statičnoj sceni u trajanju od čak deset minuta.

"Želiš da ti ispričam priču", otac (Affleck) pita pred-tinejdžersku kćerku (odlična debitantica Anna Pniowsky) dok leže u šatoru. Priča za laku noć o mladoj lisici i njezinom prijatelju očeva je verzija Noine arke, prilagođena kćerki, no s muškim likom sve postupnije u prvom planu. "Rekao si da će priča biti o djevojčici, a bila je o dečku", prigovara kći.

Ubrzo doznajemo zašto je prevagnula "muška strana", kad curica upita oca "jesam li jedina djevojka od svoje vrste", tj. "hoće li oni znati da sam žensko". "Znat će ako budeš htjela da znaju", umiruje otac kći koju predstavlja kao sina. Dakle, otac i kći nisu na nekom obiteljskom izletu, već preživljavaju postapokalipsu u kojoj je ona usamljena, možda i jedina preostala pripadnica ženskog spola na svijetu.

Preživljavanje je nomadskog karaktera – oni se premještaju od jednog do drugog mjesta. Otac čuva kći pod svaku cijenu pa imaju naprtnjaču za hitne slučajeve bijega ako oglase "crvenu uzbunu" i sele se na prvi susret s nekim nepoznatim muškarcem, bio on "običan ludi starac" ili ne.

Svijet je napučen isključivo muškarcima, "tužnima, usamljenima, ljutima" koji su "zaboravili sve važno i dobro", a ne mogu sami, bez žena, održavati ravnotežu. "Ljudi više ne obolijevaju, ali to ne znači da je sve u redu na svijetu", pripovijeda otac. "Svjetlo mog života" djeluje kao amalgam izvrsnih filmova o preživljavanju male obitelji na relaciji otac-sin/kćer ("Cesta", "Ne ostavi traga"), a unutar postapokalipse koja je porodila "Djecu čovječanstva" i stvorila "Mjesto tišine".

Najveća je sličnost s "The Road", izvrsnom ekranizacijom postapokaliptičnog romana Cormaca McCarthyja, uključujući i angažman poznate glumice u ulozi majke (tu Charlize Theron, ovdje Elizabeth Moss). To je možda bolji film, ali "Light Of My Life" ima bolji tajming kao postapokaliptična drama za apokaliptična COVID-19 vremena.

Vrijeme je, zbog teme, pogodovalo prezentnosti Affleckova debija koji umije dati nešto svoje i autentično, a pohvalno je da ne ulazi u prevelike detalje (post)apokalipse, uspijevajući ostati dobrodošlo zagonetnim. Tajanstveni virus nalik kugi, nazvan "female plague", desetkovao je žensku populaciju i sve su žene preminule u nekoliko tjedana, osim "imune" djevojčice, prerušene u dječaka, koja do kraja Affleckove priče za tešku noć izlazi u prvi plan.

Postapokaliptična scena je postavljena i bitnije je ono sada i ovdje - kako odgojiti dijete nadomak puberteta u opasnom svijetu i sačuvati ga/je od istoga. Osjećaj za opasnost stvara se prilikom svake pojave nekog muškarca i pronalaska svakog nesigurnog mjesta za prenoćište, od logorišta u šumi do napuštene kuće obrasle korovom i punom prašine.

Čak je i smiraj prelijepo snimljene prirode varljiv zbog pritajene opasnosti koja vreba odnekle i manifestirat će se prije ili kasnije, što sugeriraju tenzije u fotografiji Adama Arkapawa i orkestraciji Daniela Harta. Kad do tog trenutka dođe (tučnjava u potkrovlju kuće na život i smrt), Affleck promatra nasilje s distancije i ostavlja ga u tami. Svjetlo života njegova filma usmjereno je negdje drugdje.

Scenarij kao apologija

"Svjetlo mog života" se može shvatiti i kao Affleckova apologija za optužbe u jeku #MeToo pokreta zbog navodno dubiozna ponašanja prema ženama na snimanju "I'm Still Here", iako je glumac-redatelj rekao da je napisao scenarij prije desetak godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

15. rujan 2020 10:21