Proslavila se ulogom zavodljive kabaretske pjevačice u “Plavom anđelu” Josefa Von Sternberga. U legendu je ušla plesnom točkom iz filma “Plava Venera” istog redatelja, kad otkrije svoje lice i tijelo ispod maske i kostima gorile. Ona je čuvena njemačko-američka glumica Marlene Dietrich, plava Venera crno-bijele kinematografije.
Film “Blonde Venus” je obilježio Dietrich, toliko da glumičina biografija nosi naslov Von Sternbergova klasika. No, Marleneina filmografija krije i druge više ili manje poznate filmove vrijedne gledanja. Jedan od njih je i “Svjedok optužbe” (“Witness For The Prosecution”, 1957.), adaptacija romana Agathe Christie.
“Svjedok optužbe” kao redatelj potpisuje legendarni Billy Wilder (“Sedam godina vjernosti”, “Apartman”), premda na trenutke djeluje kao da se iza kamere nalazi Alfred Hitchcock.
Wilder je na koncu i priznao da je ovo bio njegov pokušaj hičkokovog filma, a “Witness For The Prosecution” je ispao puno više od tog pokušaja, bolji od “Stage Fright”. Zanimljivo, Dietrich je željela da upravo austrijsko-američki režiser Wilder režira ovaj film kad je pristala odigrati glavnu žensku ulogu.
Osim neočekivanih (završnih) preokreta i Dietrich, “Svjedok optužbe” i “Trema” dijele i sklonost multiplim žanrovima, ovdje isprepletenoj sudskoj drami i misterioznom trileru s daškom komedije, kao i činjenici da oba spadaju među manje zamijećene naslove u bogatim filmografijama redatelja.
U jednu ruku “Witness For The Prosecution” izgleda kao svojevrsni nastavak Hitchcockove “Treme” s Dietrich, pod uvjetom da je lik Jonathana dočekao suđenje. Jer, imamo relativno sličnu situaciju. Za ubojstvo starije žene iz visokog društva uhićen je Leonard Vole (dobri Tyrone Power), koji se sprijateljio s udovicom nakon što joj je pomogao oko odabira šešira i ponovno je sreo u kinu.
Leonard se čini krivim, posebice što ga je pokojnica stavila u oporuku. Pa ipak, pitanje jest je li kriv ili možda nevin. To pitanje kopka “šampiona beznadnih slučajeva” Wilfrida Robartsa (fenomenalni Charles Laughton, zaslužan za humor filma), starijeg odvjetnika koji voli izazove i prihvaća braniti Leonarda unatoč ugroženom zdravlju i protivljenju liječnika.
“Izgleda loše, ali nije kriv”, smatra Robarts, sklon izjavama tipa “Krv je gušća od dokaza”. Kad odvjetnik upozna Leonardovu suprugu Christine (Dietrich), rođenu u Njemačkoj, isprve se čini da će imati slučaj riješen i da će ona svjedočiti u njegovu korist i potvrditi njegov alibi.
Ispostavlja se da ona, “vrlo izuzetna žena” (kompliment kao da je upućen i Marlene), “smišlja nešto”. Što točno, ne bi bilo fer odati. Na koncu, marketing filma se vrtio oko krilatice upućene publici “Pričajte o tome, ali molimo vas nemojte reći kraj!”. Zaplet krije podzaplete i niz nepredvidljivih obrata.
Wilder u “flashbacku” otkriva kako su se Leonard i Christine upoznali u Njemačkoj 1945., gdje je ona predstavljena kao zabavljačica s harmonikom u rukama, pjevajući i nastupajući kao mnogi likovi u karijeri nezaboravne Dietrich (ovdje možda nikad ledenije, fatalnije i misterioznije).
Glumica ima dvije uloge u jednoj (pogledajte film pa ćete vidjeti) i njezina Christine uspijeva prevariti ne samo likove, nego i gledatelje, kradući svaku scenu u kojoj se pojavljuje s naglaskom na one u sudnici i oblikujući “Svjedoka optužbe” kao studiju karaktera.
Scene u sudnici znaju povremeno biti teatralne, ali to je zaštitni znak sudskih drama koje “Witness For The Prosecution” (re)definira za buduće trilerske filmove tog tipa s neočekivanim završnim “twistovima”, poput “Iskonskog straha”. Konačno, Wilder prebacuje kazališnu pozornicu u sudnicu i obratno, zainteresiran za glumu i igranje uloga, počevši od Marlene kojoj kao da odaje počast za cjelokupnu dotadašnju karijeru. Ona mu uzvraća jednom od njezinih najboljih uloga, ako ne i najboljom.