‘Stranci‘: Snaga ljubavi Andrewa Haigha

Dojam koji su ostavili “Stranci” (“All Of Us Strangers”) britanskog redatelja Andrewa Haigha jednako je moćan i desetak dana nakon gledanja. Da netko sad, nakon ZFF-a, pita potpisnika ovih redaka za najbolji film godine, rekao bi “Stranci” bez puno sustezanja. Ako “All Of Us Strangers” slučajno ne ostane najbolji film godine do sastavljanja “best of” liste, sigurno će ostati najemotivniji. Sa “Strancima” je Haigh snimio emotivno krajnje devastirajući, srcoloman film koji se ne zaboravlja.

Nakon odjavne špice gledatelju treba vremena da se, rastavljen na proste faktore emocija, ponovno sastavi, čak i ako su ga tog jutra “Prošli životi” emotivno pogodili u dušu. Plan je bio spojiti “All Of Us Strangers” i “Past Lives” u jedan osvrtnički tekst kao dva najbolja filma sa ZFF-a i šire, ali bilo bi to jednostavno previše emocija za kanalizirati odjednom.

Inspiriran romanom “Strangers” Taichija Yamade iz 1987., Haigh je u osobnom, duboko (su)osjećajnom, kontemplativnom i proganjajućem filmu nadmašio sebe iz prethodnih ostvarenja “Vikend” i “45 godina”, potencirajući njihove romantično-životne preokupacije s pričom o usamljenom i depresivnom londonskom gay scenaristu Adamu (fenomenalni britanski glumac Andrew Scott u ulozi karijere i rijetko viđenom emotivnom ogolijevanju, vrijednom barem oskarovske nominacije, ako ne i Oscara).

Adam živi u praznoj zgradi nalik neboderu iz filma “High-Rise” i radi na scenariju inspiriranom njegovim odnosom s roditeljima, poginulim u prometnoj nesreći kad mu je bilo 12 godina, što je trauma od koje se nije oporavio. Samoća i tuga prate Adama danju i noću dok sluša pjesme iz osamdesetih (Frankie Goes to Hollywood i moćna “The Power Of Love”) zaokupljen sjećanjima na djetinjstvo i mamu i tatu, sve dok jedne večeri ne napusti stan zbog požarnog alarma i shvati da nije jedini stanovnik zgrade kad opazi svjetlo na jednom prozoru i pogled mu se sretne sa susjedom.

Taj susjed, Harry (nanovo sjajni Paul Mescal; “Normalni ljudi”, “Poslije sunca”), pozvonit će polupijan Adamu na vrata i dvojica podjednako osamljenih muškaraca jedan u drugome pronalaze društvo, naizgled i srodnu dušu. Istodobno s razvojem njihova odnosa, Adam posjećuje staru kuću gdje je odrastao s roditeljima u osamdesetima.

Na vratima kuće dočekaju ga upravo mama i tata (Claire Foy i Jamie Bell; oboje izvrsni), nekim čudom još uvijek živi i zdravi, zamrznuti u dobi prije prometne nesreće, otprilike u godinama koliko ih danas broji Adam. U tom trenutku “Stranci” postaju drama s elementima fantazije, nadahnuta kombinacija “Divnog života”, “Povratka u budućnost” i “Daj mi sebe”.

Odrasli muškarac ponovno proživljava izgubljeno djetinjstvo s roditeljima, nastavljajući gdje je stao i nadoknađujući razgovore s njima o svemu onome o čemu nisu mogli razgovarati, ljubavi, životu, odrastanju i starenju. Majka i otac nisu nikad imali priliku vidjeti sina kako odrasta, a on njih kako stare.

“All Of Us Strangers” zamućuje granicu između stvarnog i izmišljenog, zbilje i sjećanja, realizma i (filmske) magije, postajući jedan magično-realistični film i “vice versa”. Magiju Haigh pronalazi u realizmu, realizam u magiji, kao u scenama odbijanja zalaska sunca od prozore nebodera ili poljupca u diskoteci okupanog neonskim bljeskom reflektora, što je Haighov odgovor na (o)sunčane cjelove iz “Adelina života”, s jednako prisnom, toplom, intimnom kamerom, ali na razmeđu snolikog i fantazmagoričnog.

Adama proganjaju sjećanja na djetinjstvo u snovima i na javi dok Haugh pretvara film u svojevrsnu uspavanku za ranjivog odraslog dječaka, priču za lak(š)u noć. Jesu li Adamovi roditelji duhovi, nekakva fatamorgana, ili je susret s njima plod njegove mašte dok piše scenarij ne bi li pisanjem i imaginarnim razgovorima zaliječio gubitak, prihvatio sebe i povezao se s drugima?

Mistični, melankolični i poetični film ne zamara se davanjem odgovora, već prenošenjem emocije, osjećaja nemogućnosti da se krene dalje, usamljenosti, boli, kajanja i gubitka, ali i pronalaska nade ili barem snažne katarze. Katarza uz “The Power Of Love” je uzvišena i božanstvena, podiže “Strance” na najvišu emotivnu razinu i doseže nebo i zvijezde, pretvarajući stihove pjesme u sliku sa snovima poput anđela i besmrtnom ljubavi kao svjetlom što tjera tamu i čisti dušu.