‘Snježno bratstvo‘: Tragedija i čudo s Anda

Rušenje urugvajskog zrakoplova u Andama sredinom listopada 1972. spada u najpoznatije avionske nesreće. Istovremeno to je i jedna od najpoznatijih, ali i najuznemirujućih istinitih priča o preživljavanju. Od 40 putnika (mahom pripadnika urugvajskog ragbijaškog tima) i pet članova posade na letu prema Čileu preživjelo je njih samo 16, izdržavši više od dva mjeseca da ne umru od gladi, i to tako što su posegnuli za kanibalizmom i jeli trupla stradalih putnika.

Priča je s razlogom bila inspirativna za filmaše od polovice sedamdesetih naovamo (nekoliko dokumentaraca) i njezini tragovi mogu se pronaći i u seriji “Yellowjackets”. Godine 1976. snimljen je meksički film “Survive!” Renea Cardone, a 1993. američki “Alive” redatelja Franka Marshalla s mladim Ethanom Hawkeom u glavnoj ulozi.

Trideset godina poslije “Preživjelih” premijeru je na Venecijanskom festivalu imao i španjolski film “Snježno bratstvo” (“La sociedad de la nieve”/”Society Of The Snow”), adaptacija knjige Pabla Viercija.

Svakome tko je gledao Marshallov film zasigurno se po glavi motalo pitanje o potrebi za snimanjem još jedne verzije priče jer teško da može biti bolja od prethodne. Međutim, “Snježno bratstvo” svejedno je obećavalo zahvaljujući angažmanu umješnog španjolskog redatelja J.A. Bayone (“Sirotište”, “Sedam minuta nakon ponoći”, “Jurski svijet: Pad kraljevstva”) koji je 2012. snimio jedan od najboljih filmova katastrofe “Nemoguće”.

I zaista, “Society Of The Snow” je ispao vrlo dojmljiva “survival”/”disaster” drama dostojna “Alive”, nerijetko i superiornija, a svakako autentičnija u smislu da se govori španjolski jezik i da u glumačkoj ekipi nema prepoznatljivih imena poput Hawkea, premda Matías Recalt u ulozi Roberta Canesse izgleda kao kombinacija Toma Cruisea, Adama Scotta i Timotheeja Chalameta.

Film grabi pažnju od uvodne naracije na temu avionske nesreće i opstanka preživjelih: “Neki to zovu tragedijom, drugi čudom. Što se zaista dogodilo? Što se događa kad vas svijet napusti, kad nemate odjeće, hrane? Odgovor se krije u planinama...”. Narator je jedan od aktera priče Numa Turcatti (Enzo Vogrincic) i upoznavamo ga na utakmici, kao i druge mlade ragbijaše poput Fernanda “Nanda” Parrade (Agustín Pardella), prije polijetanja i užasne avionske nesreće.

Pad zrakoplova je audiovizualno iznimno upečatljivo režiran, što ne iznenađuje za Bayonu nakon što je briljantno uprizorio tsunami sekvenciju u filmu “The Impossible”, od kojeg redatelj preuzima dramski intiman i akcijski spektakularan pristup sve do kraja filma i ekspedicije preživjelih na zapad do Čilea.

Snježne turbulencije nagovještavaju tragediju, kao i izjava jednog od putnika “Tako je to s Andama, usisavaju sve što leti”. Kratki poetični bljesak sunca u Numinim očima ulijeva nadu u spas kao u “Oluji svih oluja”, ali Ande nemaju milosti. Prilikom udara u planinu avionu se lome krila, rep je odvojen od trupa, koji klizi niz padinu poput divovskih sanjki. Kamera zalazi i unutar aviona i Bayona detaljno prikazuje kako putnici bivaju isisani ili zgnječeni od udara, a njihove noge slomljene uz krckanje kostiju itd.

Šokantna sekvencija poprilično je doživljajna kod kuće i možemo se samo pitati kako bi djelovala na velikom ekranu s pojačanim zvučnim efektima udaraca i vanjskih prijeloma kostiju, stoga je šteta da “Snježno bratstvo” nije imalo bar limitiranu kinodistribuciju prije streaming premijere na Netflixu kojemu je Bayona isporučio ponajbolji film iza “Maestra” unatrag godinu dana i šire. To je samo početak užasa.

“Ako nas pad nije ubio, hladnoća hoće”, govori jedan od putnika. Temperature debelo ispod ništice, glad i lavine prijete dokrajčiti ozlijeđene i oduzeti život preživjelima. Kao i u sceni nesreće, Bayona uspijeva gledatelja uvući u film i postaviti tik do likova tako da osjeti njihovo smrzavanje i gladovanje, ali i da ga zaboli stomak kad nastupi “pitanje života i smrti” i pred njih stavi moralno dvojben izbor: umrijeti od gladi ili jesti poginule suputnike.

Nije lako podsjećati se na to, osobito u scenama kad trup aviona bude zameten snijegom (“Dosad je meso bilo meso bez lica, ovdje to nije moguće”). Srećom, Bayona je human i odaje počast i umrlima, ne samo preživjelima, a povremeno umetne neki poetski nadahnuti trenutak spokoja i uopće stavlja naglasak na zajedništvo, snagu ljudskog tijela i duha, volju preživjelih da nastave živjeti i vrate se kući. Tragedija se u njihovoj priči doista ispreplela s čudom.