Sjajevi u tami: 2023. nije bila posve barbikoliko ružičasta, ali filmova za ‘best of‘ listu nije nedostajalo

Dobre i loše vijesti obilježile su filmsku 2023. godinu koja se u konačnici može žanrirati kao nekakav dramatični triler s ružičastim tonovima. “Barbenheimer” je postao fenomen težak gotovo dvije i pol milijarde dolara u svjetskim kinima. Redovi za ulaznice “Oppenheimera” i “Barbie” formirali su se kao u doba prije pandemije. No, ljeto nije bilo posve obojano u barbikoliko ružičastu boju: prije nego što je filmska industrija mogla “think pink”, crni oblaci su se nadvili nad Hollywoodom.

Hitovi su se periodički izmjenjivali s flopovima, toliko da je teško više i predvidjeti box-office kretanja. Nekoliko novih nastavaka popularnih franšiza ostvarilo je zaradu znatno manju od očekivanih, s naglaskom na donedavno nadmoćne (Marvelove) superheroje, što je u prvi plan gurnulo “mainstream” filmove za odrasl(ij)u publiku koji bilježe “comeback” nakon “Oppenheimera” (“Ferrari”, “Ubojice cvjetnog mjeseca”, “Maestro”...).

Pored toga, dogodio se kaotični petomjesečni štrajk scenarista/glumaca, kumujući tome da kino i festivali ne povrate u potpunosti pretpandemijski momentum, iako su bili na dobrom putu da to postignu od 2022. naovamo. Neki nestrpljivo očekivani spektakli tempirani za jesen bili su odgođeni, ugasile su se produkcije filmova planiranih za 2024. (i 2025.), po festivalskim crvenim tapetima prestale su koračati zvijezde.

Kaos se nastavio osjećati i u distribucijskom modelu. Primjerice, nakon premijere na Venecijanskom festivalu, hvaljeni film “May December” je u prosincu stigao na američki Netflix, ali ne i britanski i hrvatski, te još uvijek nema datum kinopremijere kod nas i preskočio je dosadašnje festivale, kao i još neki potencijalni kandidati za listu (“The Holdovers”, “Dream Scenario”, “The Iron Claw’, “Memory”...) koja se, kao i uvijek, stvara na temelju svega pogledanog legalnim putem u Hrvatskoj ili šire, od velikog do malog ekrana. S druge strane, “Poor Things” u domaću distribuciju kreće sredinom siječnja, a trebali bismo ubrzo premijerno vidjeti i “Savršene dane”.

Pa ipak, unatoč svemu tome, materijala za listu nije nedostajalo, od multipleksa do singl-kina, festivala i streaminga. Kad je napokon kucnuo čas za slaganje liste, za koju se još čekao “Ferrari”, tempiran za kinodistribuciju 28. prosinca, to je ponovno bio izazovan zadatak. Lista je opet složena na način da pomiri filmskog kritičara i filmofila, s kombiniranjem najboljih i najdražih filmova 2023., koji su najviše sjajili u tami.

1. STRANCI (Andrew Haigh; Velika Britanija, 2023.)

Dva najnezaboravnija kinoiskustva godine podebljana su pjesmama grupe Frankie Goes To Hollywood iz 1984. “Relax” je obilježila ponovno gledanje De Palmina “Striptiza smrti”, a “The Power Of Love” Haighove “Strance”. Haigh je izveo striptiz života (i duše) s “All Of Us Strangers”, a pjesma koja je zbog biblijski intoniranog spota postala jedna od božićnih himni i svirala u podlozi blagdanskih obiteljskih okupljanja savršeno se uklapa u njegov film o (snazi) ljubavi i gubitku. Kad usamljeni pisac Adam (Andrew Scott za Oscara) počne pisati scenarij o djetinjstvu i pokojnim roditeljima (odlični Claire Foy i Jamie Bell), istovremeno dok se zbližava sa susjedom (Paul Mescal), on ih pronalazi žive u nekadašnjoj kući. Vrijeme staje na razmeđi prošlosti i sadašnjosti, a priča snažne doze emocija i katarze isprepleće se između sjećanja i imaginacije, sna i jave, ovog i onog svijeta, “Divnog života” i “Povratka u budućnost”. Završnica “Stranaca” iznimno je emotivna i metafizički katarzična, postajući jedno s pjesmom “The Power Of Love” odavde do vječnosti.

2. PROŠLI ŽIVOTI (Celine Song; Južna Koreja/SAD, 2023.)

Ljubavne priče o Jesseju i Celine “Prije svitanja/sumraka/ponoći” snimaju se u prosjeku svakih devet godina (1995., 2004., 2013.). Četvrti dio romantičnog serijala Richarda Linklatera trebali smo, dakle, dobiti prošle godine, ali nismo. Ipak, godinu dana kasnije imamo “Prošle živote”. Redateljica Celine (!) Song preuzela je štafetu od Linklatera i napravila presjek “Before” trilogije u filmu “Past Lives”. Linklaterov serijal nedvojbeno je nadahnuće za Song s pričom o ljubavi koja se proteže kroz prostor i vrijeme, kao i “Raspoloženi za ljubav” i “Sliding Doors” (tu je i naklon “Vječnom sjaju nepobjedivog uma”), ali redateljica uslojava romansu metafizičkim, kozmičkim korejskim konceptom In-Yun o sudbini, (propuštenim) prilikama i srodnim dušama u različitim dimenzijama naših prošlih, sadašnjih i budućih života. Divan film pun duše i delikatnih osjećaja neprolazne čežnje za (ne)suđenom ljubavi.

3. DUHOVI OTOKA (Martin McDonagh; Irska/Velika Britanija/SAD, 2022.)

Nakon odličnog filma “Tri plakata izvan grada” Martin McDonagh je snimio možda i još bolje “Duhove otoka”. Ovo su svojevrsna “Tri plakanja izvan grada”, melankolična tragikomedija o razilaženju dvojice najboljih prijatelja na fiktivnom irskom otoku koji je lako mogao biti i dalmatinski (od tvrdoglavih likova do jednog tovara). Prekid prijateljstva ima šire konotacije i ispresijecan je s Irskim građanskim ratom u podlozi, kad su dojučerašnji susjedi postali neprijatelji. No, McDonagh je ponajprije zainteresiran za likove u tumačenju nikad boljeg Colina Farrella i Brendana Gleesona (glumili u njegovim “Kriminalcima na godišnjem”), tj. efekt raspada drugarstva na bliske osobe (Kerry Condon, Barry Keoghan; sjajni) i otočnu zajednicu koju oslikava s puno ljubavi i boli. Otoče, bolim te.

4. BABILON (Damien Chazelle; SAD, 2022.)

Sjećate se recenzije “Babilona” na ovome mjestu i čudite kako se uopće mogao naći na listi najboljih filmova godine, kamoli ovako visoko? Osjećaji su bili podijeljeni prema filmu, ali potpisnik ovih redaka nije prestao o njemu razmišljati gotovo svakodnevno od konca siječnja naovamo, a to znači da je (na)rastao u očima od prvog gledanja u kinu i uvukao se duboko pod kožu. Na koncu, Damien Chazelle (“Ritam ludila”, “La La Land”, “Prvi čovjek”) gaji jednako podijeljene osjećaje prema Hollywoodu i kinematografiji. Chazelle voli umjetničku stranu filma, a mrzi onu industrijsku i izvrgava je brutalnoj satiri. Ipak, ljubav na kraju prevladava u bombastično režiranoj drami i završna montaža u čast umjetnosti pokretnih slika od nijeme ere do danas nezaboravno prelama euforiju i elegiju. “Babilon” je euforična i elegična posveta filmu i filmskoj magiji.

5. KAKO SE POSEKSATI (Molly Manning Walker, Velika Britanija)

“How To Have Sex” provlači “teen” komedije o opijanju i gubljenju nevinosti kroz partijanerski filter tjeskobne gorkoslatke generacijske drame o odrastanju i (seksualnom) sazrijevanju, ali i pokušaju pronalaska sebe. Iznimno sinematični film o mladim Britankama na Kreti, pripadnicama još jedne izgubljene generacije, više je od naizgledne mješavine “Američke/Engleske pite” i beskrajne party raskalašenosti “Spring Breakersa”. “Kako se poseksati” njeguje kompleksne tinejdžerske emocije, propituje prijateljstvo i ubacuje likove u neugodne situacije (od seksualnog pritiska do pristanka), oslikavajući “filing” osamljenosti na prepunom plesnom podiju, tj. praznine kad cuga popusti i glazba mine prije suncem poljubljenog jutra koje (ni)je pametnije od neonske noći. Izvrstan prvijenac Molly Manning Walker s nijansiranom, probojnom ulogom Mije McKenne-Bruce.

6. ZONA INTERESA (Jonathan Glazer; Velika Britanija, 2023.)

Tri minute šutnje koje je Schindler zatražio za žrtve holokausta na kraju “Schindlerove liste” osjećaju se na početku “Zone interesa”. Upravo je toliko vremena ekran zacrnjen u uvodu Glazerova filma, zasigurno iz istih pobuda. Poveznica ima smisla: “The Zone Of Interest” je izišao u godini kad “Schindler’s List” slavi 30. obljetnicu. Sa Spielbergovom oskarovskom ratnom dramom nije se lako nositi nijednom filmu o holokaustu, ali “Zona interesa” je, kao i “Saulov sin”, pronašla novi kut gledanja, bolje reći slušanja. Klinički ilustrirajući “banalnost zla” u priči o jezivo idiličnom, normalnom životu obitelji zapovjednika Auschwitza, Glazer ni u jednom trenutku ne prikazuje ratne užase s druge strane zida njihove kuće, ali zlodjela se mogu čuti i osjetiti izvan kadra, zahvaljujući zvuku koji bi trebao osvojiti Oscara. Proganjajući film.

7. ANATOMIJA PADA (Justine Triet; Francuska, 2023.)

Ovo je godina Sandre Hüller (“Toni Erdmann”). Njemačka glumica mogla je osvojiti Europskog Oscara i za “Zonu interesa”, ali dobila ga je jednako zasluženo (možda i zaslužnije) za “Anatomiju pada” i ulogu biseksualne plavokose spisateljice optužene za smrt supruga, što kao da je prorekla u jednom od romana. Sličnost postoji s “modusom operandijem” fatalne plavuše Catherine Tramell u “Sirovim strastima”, no “Anatomy Of a Fall” taj motiv okreće naglavačke (posrijedi je možda suicid ili puka nesreća) i ne razvija se kao erotski triler, već sudska drama s uplivom trilerske misterije, iako usput subvertira i taj tip filma (“Anatomy Of a Murder”). Justine Triet više zanimaju ljudski odnosi od suđenja, tj. anatomija (forenzika) braka ima prednost nad anatomijom (samo)ubojstva. “Anatomija pada” forenzički istražuje de(kon)strukciju jednog braka i obitelji.

8. OPPENHEIMER (Christopher Nolan; SAD, 2023.)

“Barbie” je odnijela box-office pobjedu ljeta i godine, ali druga polovica fenomena “Barbenheimer” pobjeđuje na duge staze. “Oppenheimer” je siguran budući klasik s jednom od najboljih scena Nolanove karijere (testiranje atomske bombe) i prepoznatljivom “nolanovskom” grandioznošću i narativnom kompleksnošću. Biografska drama i karakterna studija u nekoliko navrata postaje blockbusterski napeti triler s elementima uznemirujućeg psihološkog horora, zahvaljujući opipljivim tenzijama i prodiranju u zakučasti um “oca atomske bombe” koja je uništila Hirošimu i Nagasaki te usadila strah od masovnog uništenja. Nakon manjih uloga u “Batmanima”, “Inceptionu” i “Dunkirku”, Cillian Murphy napokon nastupa u glavnoj ulozi u nekom Nolanovu filmu i nosi težinu povijesti na leđima koja Oppenheimera proždire iznutra i osjeća se u njegovoj ispijenoj tjelesnosti i napaćenom pogledu. Cijeli “Oppenheimer” ogleda se u Murphyju.

9. AIR (Ben Affleck; SAD, 2023.)

“Air” će zasigurno, poput Michaela Jordana, poletjeti do vrhova naše godišnje filmske “best of” liste – stajalo je na kraju recenzije. Predviđanje se ostvarilo. Prvi veliki film 2023., pušten u kina početkom travnja, ostao je jedan od (naj)većih sve do konca prosinca. Netko bi rekao da nema šanse da se može napraviti dobar i uzbudljiv film od priče o stvaranju “Air Jordan” tenisica i Nikeovu nastojanju da dobiju ugovor s budućom košarkaškom legendom, ali Ben Affleck je to demantirao. “Tenisica je samo tenisica dok je netko ne obuje”. Ovo je možda i najbolji Affleckov film u ulozi redatelja, što dosta govori s obzirom na njegov trolist (“Nestala bez traga”, “Grad lopova”, “Argo”. Affleck je snimio nadahnjujuću sportsku “underdog” dramu u stilu osamdesetih i devedesetih u kojoj protagonisti razmišljaju dalje od pobjede - o nasljedstvu, onome što će ostaviti iza sebe kad ih ne bude. Potencijalni moderni klasik u nastajanju.

10. UBOJICE CVJETNOG MJESECA (Martin Scorsese; SAD, 2023.)

Na dodjeli Oscara 1991. vodila se bitka između “Plesa s vukovima” Kevina Costnera i “Dobrih momaka” Martina Scorsesea. Oscara je dobio Costner za epsku vestern dramu indijanske tematike, a Scorsese ostao praznih ruku za “Goodfellas”. Godinama kasnije, vitalni Scorsese juriša na (drugog) Oscara ambicioznim, slično žanriranom filmom o genocidu indijanskog plemena bogatog naftom (Osage) koji je došao najbliže filmu “Dances With Wolves”. U “Ubojicama cvjetnog mjeseca” čak se i spominju vukovi. No, “Killers Of The Flower Moon” je prepoznatljivo scorseseovski film, na pola puta između “Plesa s vukovima” i “Dobrih momaka”, ali i “Casina”, “Bandi New Yorka”, “Irca”... Još jedna dojmljiva krimi drama o usponu i padu gangstera ispričana je iz perspektive (bijelih) negativaca u tumačenju Scorseseovih kućnih glumaca Roberta De Nira i Leonarda DiCaprija. Duša filma je indijanska i utjelovljuje je odlična Lily Gladstone.

11. PLAVI KAFTAN (Maryam Touzani; Maroko/Francuska, 2022.)

Majstor moderne melodrame Pedro Almodovar podbacio je “Čudnim načinom života”, a nije se ni Francois Ozon proslavio “Peterom Von Kantom”. Najbolja melodrama mogla se, tako, pronaći u marokanskoj kinematografiji. Zapamtite ime Maryam Touzani. Marokanska redateljica demonstrirala je melodramsku rafiniranost Almodovara ili jednog Todda Haynesa (“Daleko od raja”, “Carol”) pričom o oženjenom starom krojaču koji cijeli život pokušava potisnuti homoseksualne porive, što će mu biti nikad teže kad on i supruga prime mladog šegrta na praksu. Touzani voli zanat poput krojača u njezinu tankoćutnom filmu krasne izrade i povlači paralelu između staromodne režije melodrame i ručnog šivanja kaftana. Ni jedna ni druga vrsta “veza” nije jednostavna, zato ih i treba cijeniti. “Plavi kaftan” je najfinije tkanje, majstorski skrojena melodrama nježna poput svile.

12. MAESTRO (Bradley Cooper, SAD, 2023.)

“Tar” ili “Maestro”? “Maestro”. Drugi film Bradleyja Coopera iza kamere ima dodirnih točaka s prvijencem “Zvijezda je rođena” kao ljubavna priča jednog glazbenika. On je dirigent/skladatelj Leonard Bernstein i u filmu je zakinut za neka glazbena postignuća, ali u svakom kadru osjeća se Cooperovo divljenje spram legendarnog maestra, posebice u impresivnoj rekreaciji njegove dirigentske izvedbe s Londonskim simfonijskim orkestrom. Naime, “Maestro” je sekundarno “biopic” na visokoj skali, a primarno intimna bračna drama o Bernsteinovom kompleksnom odnosu sa suprugom Felicijom Montealegre (Carey Mulligan u ulozi karijere) koja u jednoj veoma nadahnuto orkestriranoj sceni svijetli poput dijamanta u suprugovoj sjeni i odganja njegovu tamu. Cooper režira “Maestra” još nadahnutije i sigurnije od “A Star Is Born”. Redateljska zvijezda je rođena.

13. GODZILLA MINUS ONE (Takashi Yamazaki; Japan, 2023.)

“Oppenheimer” je bio maratonski sparen s “Barbie” No, pravi maraton bi trebao biti “Oppenheimer” i “Godzilla Plus One”. Najbolji film o Godzilli i najbolji blockbuster godine prikazuje drugu stranu onoga što je “Oppenheimer” ostavio samo naznačenim. Priča se odvija nedugo nakon Drugog svjetskog rata i nuklearnog razaranja japanskih gradova Oppenheimerovom atomskom bombom. Ratne traume se osjećaju u zraku i bivaju potencirane pojavom mutiranog čudovišta s nuklearnim zadahom. Godzilla će razoriti dio Tokija i načiniti da izgleda kao Nagasaki kad ga pretvori u nuklearni pepeo u najmoćnijoj sceni filma koji izvrsno spaja blockbusterski spektakl i politički podtekst, ali i intimnu karakternu dramu, k tome neočekivano emotivnu. “Godzilla Plus One” tjera suze na oči likova i gledatelja da ugase nuklearnu vatru.

14. FERRARI + NAPOLEON (Michael Mann, Ridley Scott; SAD, 2023.)

Nije “Maestro” jedini prošlogodišnji biografski film usredotočen na ljubavni život glavnog lika, tu su nezasluženo podcijenjeni “Ferrari” i “Napoleon”, filmovi koji možda nisu savršeni kao što smo očekivali da budu, ali umiju fascinirati i treba ih respektirati kao impresivno režirana djela dvojice 80-godišnjih (!) filmaša. Žene u izvrsnom tumačenju Penelope Cruz i Vanesse Kirby važan su faktor u novim ostvarenjima veterana Michaela Manna i Ridleyja Scotta, a njihov komplicirani toplo-hladni odnos s Enzom Ferrarijem (Adam Driver) i Napoleonom Bonaparteom (Joaquin Phoenix) srce je drame. Oba filma reflektiraju i redatelje. Dok Mann pronalazi sebe u Ferrariju kao čovjeku opsjednutom perfekcionizmom, Scott režira poput Napoleona, komandirajući vojskom ljudi prilikom rekreiranja epskih bitaka.

15. NOĆ ZLOČINA (Dominik Moll; Francuska, 2022.)

Europska kinematografija dala je nekoliko vraški dobrih trilera i bila je velika dvojba između španjolskih “Zvijeri” i francuske “Noći zločina”. Prednost je na kraju dobio potonji film, koji odlično baštini tradiciju misterioznih proceduralnih trilera s nerazjašnjenim zločinom u centru priče (“Sjećanja na ubojstvo”, “Zodijak”), a ispod površine ukazuje na rupe u sistemu. Misterija je zadana od prvih kadrova, nakon što neki maskirani tip presretne lijepu mladu plavušu na putu kući koju očito poznaje, polije je zapaljivom tvari i zapali da živa izgori. Tko je ubio Claru Royer, nameće se “twinpeaksovsko” pitanje. Svatko bi mogao biti ubojica, ponajprije neki od njezinih bivših momaka za jednu ili više noći zločina, ali i možda netko iz dominantno muške policije. “Muškarci ubijaju, a policija je muškog roda. Čudno, zar ne?”, kaže jedina policajka u službi.

16. SPIDER-MAN: PUTOVANJE KROZ SPIDER-SVIJET (Joaquim Dos Santos & Kemp Powers & Justin K. Thompson; SAD, 2023.)

Superjunački blockbusteri doživjeli su 2023. nikad veći poraz u kinima i rijetki su filmovi uspjeli obraniti boje superheroja. Posljednju crtu obrane predvodio je multikolorirani nastavak animiranog “Spider-Mana”. “Boje” i “superheroji” ključne su riječi za “Across The Spider-Verse” koji, osobno, nije bolji od prethodnika (većini kolega jest), ali mu je definitivno ravan, a u animaciji zna biti i superioran. Animirani film mijenja (vodene) boje poput kameleona i kameleonski pristupa superherojskom žanru, pršteći od energije, stila i kreacije dok šara po paralelnim univerzumima napučenima raznolikim Spider-Manima i propituje mantru “velike moći s kojima dolaze velike odgovornosti” s podjednakim omjerom akcije i emocije. Gledanje “Putovanja kroz Spider-svijet” najbliže je čitanju stripova o Čovjeku-pauku i animirani film na mahove doslovno postaje strip, preslikan u fascinantnom liku supernegativca Točke.

17. PASSAGES (Ira Sachs; Francuska/Njemačka, 2023.)

Film koji je (zasad) zaobišao hrvatska kina i festivale, a pogledan je u Edinburghu, jedan je od onih što ostaju u pamćenju. “Ljubav je čudna”, proklamirao je Ira Sachs u naslovu prethodnog filma “Love Is Strange”, a ovdje prirodaje i epitet “brutalna”. Izvrsno glumljena romantična drama “Passages” donosi brutalno realistično viđenje ljubavnog trokuta i uopće ljubavi, veza i odnosa u današnje užurbano i kaotično vrijeme. Užurbanost i kaos utjelovljeni su u filmašu Tomasu (Franz Rogowski) koji nema mira i nalazi se u neprekidnom pokretu, a kao takav će unijeti rasulo u brak s Martinom (Ben Whishaw) kad započne aferu s Agathe (Adèle Exarchopoulos). Sachs neštedimice pobija poznati citat iz “Annie Hall” o vezi kao morskom psu. Veza umire ako se jedan od partnera neprestano kreće naprijed poput morskog psa (i ne mari za tuđe osjećaje).

18. BAZEN BESKRAJA (Brandon Cronenberg; Kanada/Hrvatska/Mađarska, 2023.)

Žanr horora imao je niz dobrih predstavnika, ali posebnošću se najviše ističe “Bazen beskraja”, treći i dosad najbolji film Brandona Cronenberga, sina legendarnog Davida. Ambijentiran u luksuzni resort, “Infinity Pool” je mentalna i fizička zagonetka koja spaja “lynchovski” povišenu halucinatnost i “cronebergovski” tjelesni horor (seks, nasilje) na intrigantan i prilično originalan način, s jakim uplivom SF tema (dvojnici/klonovi, identiteti) i razorne satire uperene protiv bogataša. Mia Goth i Alexander Skarsgård spremni su odigrati sve što je Cronenberg zamislio, od ludila (ubijanje svojih klonova) do apsurda, nerijetko i kombinirano. Možda i najpamtljvija scena jest ona kad fenomenalna Goth sjedi na haubi automobila u pokretu, ispija bocu vina i doziva Skarsgårdova lika: “Jameeeees!”

19. PALO LIŠĆE (Aki Kaurismaki; Finska, 2023.)

Vodeći finski redatelj Aki Kaurismaki spominjao je odlazak u penziju nakon “Druge strane nade” iz 2017. godine. Srećom, Kaurismaki se predomislio i vratio “Palim lišćem”. “Fallen Leaves” nudi novu “drugu stranu nade” u ova beznadna vremena. Kaurismaki je snimio romantičnu komediju na “kaurismakijevski” način, što podrazumijeva puno jesenske melankolije i “deadpan” humora, odnosno pronalazak daška poetskog u proletarijatskom okruženju i odavanje počasti uzorima poput Jima Jarmuscha (odlazak u kino na zombi komediju “Mrtvi ne umiru”). Alma Pöysti i Jussi Vatanen odlični su kao usamljene duše i (ne)suđeni ljubavnici iz radničke klase, koji će napraviti niz pogrešnih koraka na putu da ostvare ljubav, ali bi je svejedno mogli ostvariti. Jedan od najfinijih malih filmova u karijeri velikog Finca.

20. JOHN WICK 4 + TIHA NOĆ (Chad Stahelski, John Woo; SAD, 2023.)

Novi John Wick i novi John Woo akcijski su jin-jang parnjaci, bolji od precijenjene sedme “Nemoguće misije”. Jednog ne bi bilo bez drugog i obratno. Serijal “John Wick” izvorno je inspiriran hongkonškim “gu fu” akcijama Johna Wooa, a u epskom, stiliziranom i koreografski spektakularnom četvrtom dijelu Chad Stahelski sažima gotovo cijelu noviju povijest akcijskog žanra. “John Wick 4” koketira s špageti vestern akcijama Sergija Leonea i Kurosawinim samurajskim filmovima, a odaje počast i “Ratnicima podzemlja”, trijumfalno privodeći kraju (ili nekom novom početku) desetogodišnju akcijsku odiseju kulerskog osvetnika. Woo u “Tihoj noći” preuzima štafetu od Wicka i odlazi nekoliko koraka dalje u sažimanju žanra, ne libeći se eksperimentiranja u formi. “Silent Night” obuhvaća akciju od nijemog filma do Wooa i Wicka. Glavni lik ne izgovara nijednu riječ nakon što dobije metak u grkljan i Woo pušta da njegove ekspresije i slike pričaju priču, pronalazeći u tome esenciju (akcijske) kinematografije.