StoryEditor
Film & TVKarlovy Vary

Redateljica nagrađenog filma ‘Zbornica‘ Sonja Tarokić: Svi živimo iste probleme, zato moj film s hrvatskom temom razumiju i Poljaci i Portugalci

Piše Marko Njegić
20. rujna 2021. - 14:37

Kao da nije dovoljno što je "Zbornica" bila prikazana u konkurenciji prestižnog festivala u Karlovym Varyma, dugometražni prvijenac Sonje Tarokić tamo se okitio dvama vrijednim priznanjima.

"Zbornica" je osvojila posebno priznanje glavnog žirija i priznanje ekumenskog žirija. Lijep je to početak života filma koji bi u kina trebao stići ove jeseni. Dotad, ušli smo u "Zbornicu" i intervjuirali Sonju.

Prvi dugometražni film i odmah zvučni festival i priznanja. Je li moglo bolje?

– Nakon ove pandemijske godine i brojnih online premijera, svima nam je strašno laknulo što smo mogli uživo u kinu doživjeti prvu projekciju.

To je i meni i našoj producentici Ankici Jurić Tilić bilo zaista najvažnije, da s najužom ekipom filma imamo priliku biti pred publikom. Obje smo uložile nekoliko intenzivnih godina rada i mnogo ljubavi prema ovom projektu, no zbilja nitko od nas ne može baš računati da će se taj trud prepoznati i od strane "A" festivala.

image
Nera SimićCropix

Kakve dojmove i uspomene nosiš s festivala? Koju si reakciju strane publike i kritike najviše upamtila?

– Najviše su nam ostali u srcu neposredni razgovori s publikom nakon projekcija. Jedna mlada žena nam je prišla, intenzivnih gestikulacija, govoreći: "Ovaj film je moja istina i to sam konačno vidjela u kinu!" Takve stvari ne možete ni zamisliti.

Izgleda da je film uspio dotaknuti jednu univerzalnu emotivnu razinu bez obzira na nacionalnost, i to mi je postalo jasno i iz stranih kritika i iz ovakvih reakcija uživo.

Dala si intervjue za strane tiskovine poput "Varietyja" i "Screen Dailyja". Jesi li stekla dojam da su strani novinari upućeni u hrvatski film koji je ove godine imao dva svjetska uspjeha s "Murinom" i "Zbornicom"?

- Zapravo da, imala sam dojam da pokazuju veliku pažnju prema novim filmovima koji dolaze iz ovog kraja. No, za takav je interes prvenstveno bitno graditi priču o projektu već kroz razvojne faze filma, pa u tom smislu i domaći producenti i HAVC opravdano usmjeravaju autore na međunarodne radionice i europske platforme kako bi naš rad dobio neku vrstu vidljivosti. Nama kao ekipi je naravno bila nevjerojatna čast vidjeti da se kritičarima "Varietyja", "Screena" i "Cineurope" na koncu svidio film.

image
Nera Simić/Cropix

Kako bi hrvatska publika mogla reagirati na film? Kako bi potencijalnoga gledatelja privukla u kino verbalnim/pisanim "teaserom"?

– Uh, domaća je reakcija uvijek izvor velike treme. No, vjerujem kako bi kod nas mnogim ljudima ovaj film mogao nešto značiti, da bi, bez obzira na to gdje radili, zapravo prepoznali i te likove i tu vrstu razgovora koja nas sve okružuje.

Ovaj film komunicira jedno naše autentično iskustvo svakodnevnog života u zajednici koji je teško prepričati, i iako je u biti drama, priča je zapravo vrlo dinamična, brzog tempa, puna humornih elemenata, ustvari je na momente i vrlo napeta.

Nadam se da će ljudi u "Zbornici" pronaći puno suosjećanja za sve one dane živčanih slomova zbog tereta koji nam drugi ljudi nameću, a koje istodobno svi zajedno dijelimo.

Zašto baš "Zbornica" kao prvijenac? Zbog čega te zbornica privlačila kao mjesto radnje? Je li bilo trenutaka kad si, možda, mislila odustati od filma koji si nam najavila u intervjuu iz "davne" 2014., još kad je bio u fazi pisanja scenarija?

– Svi koji se bave filmom sigurno jednom godišnje pomisle "što meni ovo treba".

Riječ je o dugotrajnom procesu, o golemom timskom radu, a pritom imamo vrlo malo kontrole nad putanjom kojom će projekt ići. Vrlo sam sretna što sam imala stvarno veliku podršku u Ankici i Kinorami, što je ustrajala u projektu čak i kad je djelovalo nemoguće.

Htjela sam ući u jedan milje i prikazati njegova pravila, to je za debitantski film zaista teško. Škola je nevjerojatno slikovito okruženje, a opet funkcionira i kao metafora.

Ona je ključno mjesto vrenja naših emocija spram društva, i to je nešto što me na emotivnoj razini zanimalo sve više i više. Mislim da sam ja sama od ovog filma dobila jedno otpuštanje negativnih emocija spram naše povijesti i društva, i da me možda i preventivno izliječio od jala koji bi me inače dočekao za koju godinu.

image
Nera Simić/Cropix

Je li zbornica u tvom filmu Hrvatska u malom?

– Tema ovog filma počiva na stalnim odnosima između ljudi koji čitav život provedu zajedno u jednom zatvorenom mikrokozmosu, i zbornica je tu definitivno simbol zajednice općenito. Lokalni elementi vide se u nekim likovima, prvenstveno u profesoru povijesti kojeg tumači Stojan Matavulj, kao što su i vizual i glazba obojeni našim folklorom.

Folklor je tu da bi emociji likova dao jednu širu historijsku pozadinu, da bi naglasili kako se zajedničke vrijednosti dalje nasljeđuju kroz generacije, ali i kako bi s vremenom kroz film i sam taj kolorit postao opterećujući, klaustrofobičan.

Zanimalo me prikazati kako mi svi u našoj zemlji zapravo nasljeđujemo jedan defetistički stav prema životu, kako do toga nesvjesno dođe kroz sitnice i mikroodnose, no s reakcijama publike ispostavilo se da je ta tema ipak mnogo šira od Hrvatske, i da se u tome prepoznaju i u Poljskoj i u Portugalu.

Bi li film bio drukčiji da si na njemu radila sada, bi li u scenarij ubacila koronu, koja je poljuljala temelje obrazovnog sustava?

– Kako su godine prolazile dok sam pisala scenarij, vrijeme se mijenjalo i neposredne teme koje se tiču školstva su se mijenjale.

Ljudi bi me pitali prikazujemo li, primjerice, probleme s kurikularnom reformom, bavimo li se uvođenjem ili izbacivanjem nekog predmeta, a sada i pandemijom.

No, svi su ti gorući problemi ostajali iza nas, kao što sam sigurna da će iduće godine doći nešto sasvim novo, jednako važno i alarmantno, i u tom mi je smislu drago da nisam u pozadinu filma postavila neku tako konkretnu lokalnu temu koja bi za koju godinu djelovala deplasirano. Korona je zaista napravila noćnu moru od svakodnevice prosvjetnih radnika, no više zbog toga što se silno otežala direktna pomoć učenicima i što se izvedba programa dramatično zakomplicirala.

Ono što mi prikazujemo u filmu zapravo je samo prešlo na neku novu razinu, i sigurna sam da u ovih nekoliko mjeseci nikome nije izblijedjelo iz sjećanja.

image
Nera Simić/Cropix

"Zbornica" je krcata likovima, što povlači dinamičnu mizanscenu. Namjerno si sebi zakomplicirala život u prvijencu i postavila "altmanovski" okvir?

– Da, to je bio filmski jezik koji me zanimao. Ideju da je čovjek neprekidno okružen tuđim pogledima i mišljenjima htjela sam provesti i kroz zaplet i kroz režijske postupke.

Bilo mi je iznimno izazovno razmišljati o scenariju na način da stil filma govori jednako o temi koliko i priča. Kamera i glumci morali su neprekidno raditi zajedno, da bi potom u montaži izdvajali najbolje.

Većina filma bila je dosta striktno osmišljena, no opet su možda najbolji momenti nastajali u glumačkoj improvizaciji. A malo je reći da sam svim glumcima silno zahvalna što su se upustili u ovaj projekt s mnogo povjerenja, na setu je bilo mnogo veselja i zajedništva. Čitavo iskustvo me stvarno naučilo samo još više cijeniti glumce.

Koliko ti je značilo da angažiraš Marinu Redžepović koju si režirala u "kratkišima" i dodijeliš joj njezinu prvu glavnu ulogu ikad u dugometražnom filmu? I kako se Marina snašla u kadru s veteranima poput Nives Ivanković i Stojana Matavulja?

- Marina je bila moj veliki saveznik od početka do kraja ovog procesa. Silno mi je drago da sam upravo s njom dijelila sve što je ovaj film donio - i muke u nastanku i veselje što smo uspjeli. Ona je zaista velika podrška svakom redatelju s kojim radi, uvijek je prijatelj priče i lika kojeg igra. Za nju samo snimanje "Zbornice" bilo vrlo iscrpljujuće: osim što je nosila svaku scenu, na njenim su se leđima prelamale apsolutno sve ansambl scene, i ispred i iza kamere. Ja joj se divim na strpljenju kojeg je imala samnom, i uvijek veseloj dobroj volji. Od Nives i Stojana smo obje zaista mnogo naučile, postali smo strašno bliski. Oni su stvarno genijalni ljudi s odličnim idejama, ali isto tako nemaju ništa manje vlastite treme od debitanta. I to je vrlo dobro, bilo im je iznimno stalo do projekta i zato sada možemo zajedno biti sretni s likovima koje smo izgradili.

image
Nera Simić/Cropix

Navodno već polako radiš na novom filmu, koji će se neposredno doticati turizma u Dalmaciji. Zašto ti je to privlačna tema? I gdje bi ga voljela snimati?

– Ovdje je definitivno naglasak na "polako".

Jako mi je dugo trebalo da se uopće mogu zamisliti u nekim novim idejama, valjda je potrebno neko otpuštanje svega starog da se može krenuti naprijed. Ali, jako me privlači snimanje u Dalmaciji, prvenstveno na onom kobnom potezu od Splita do Omiša, gdje provodim mnogo vremena posljednjih desetak godina.

Ludosti Magistrale i gromada od planine su mi strašno vizualno zanimljivi. I tematski me privlači prikazati razliku između pustinjskih zima i golemih gužvi ljeti, kao pozadinu jednoj osobnoj priči u turizmu. To je jedan od naših ključnih identiteta kao zajednice, što mene u startu (očigledno) privlači, i mislim da bi ga i vani vrlo jasno prepoznali.

Naš intervju iz 2014. zaključila si lijepom izjavom "Udati se ne trebam, ali voljela bih imati troje djece da s njima ponovno pogledam sve crtiće, sve akcijske komedije iz devedesetih i nastavim iznova i iznova gledati 'Star Trek' svake večeri prije spavanja." U međuvremenu si postala majka jednog djeteta, je li filmsko-obrazovni plan i dalje isti ili ima dodataka?

- Ovo zvuči stvarno smiješno i slatko. U međuvremenu sam shvatila da se mogu samo diviti ljudima koji išta uspiju obaviti i s jednim djetetom, pa mi ovo "troje" zvuči nevjerojatno. U našoj se kući i dalje svaku večer gleda "Star Trek", ali su se isto tako odjednom svi ekrani tijekom dana didaktički ugasili, što je za mene ogroman preokret. Dosad sam uvijek imala nešto upaljeno, pa makar "sa strane", i zato me malko plaši kako ćemo dalje s filmom, i s gledanjem i s poslom. Stihovi pjesme "Umoran" Vojka V. vrlo lijepo ujedinjuju sve nove roditelje u toj bojazni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. listopad 2021 17:04