StoryEditor
Film & TVFILMSKI IN MEMORIAM

Prava žena na krivome mjestu u krivo vrijeme: bila je sjajna kao radnička ‘femme fatale‘, a preko nje se može prelomiti čitava tragika ovih prostora

Piše Marko Njegić
22. siječnja 2021. - 17:08
'Otac na službenom putu'

Preko hrvatske glumice Mire Furlan (1955. - 2021.) može se prelomiti čitava tragika ovih prostora. Najveća ženska filmska zvijezda hrvatske i ex-YU kinematografije osamdesetih našla se početkom devedesetih u međuprostoru između nove i stare države.

Bila je prava žena na krivome mjestu u krivo vrijeme – hrvatska glumica u braku s perspektivnim srpskim redateljem (Goran Gajić) u Beogradu, 1991. godine. Na vrhuncu Mirine karijere, svega deset(ak) godina nakon što je prve veće glumačke korake napravila u TV filmovima "Ljubica" Tomislava Radića i "Put u Kumrovec" Eduarda Galića, tj. serijama "Velo misto" i "Smogovci", nastupio je prokleti rat.

Rat je onemogućio njezin prirodan razvoj da se ostvari do kraja nakon recentnih uloga u "Osuđenima" (1987.) Zorana Tadića, "Braći po materi" (1988.) Zdravka Šotre i seriji "Bolji život". Odnosno, da se potvrdi kao možda najbolja glumica iz regije svih vremena koja je u jednoj godini znala imati nekoliko prestižnih filmova ("Otac na službenom putu", "Horvatov izbor", "Za sreću je potrebno troje", "Ćao, inspektore"; 1985.).

Predmet požude

Furlan je utjelovila sve nesretne sudbine i neostvarene čežnje ljudi (ne samo) njezine generacije koji su je gledali u kinima i na televiziji. S Mirinim likovima, čestim predmetom požude muškaraca na ekranu i izvan njega, uokvirenim u naslovu filma Živka Nikolića "Ljepota poroka" (1986.), mogle su se poistovjetiti mnoge žene.

Čak i kad je bila fatalna žena, kao u Vrdoljakovu "Kiklopu" (1981.), za koji je osvojila nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu u Puli, te Kusturičinu "Ocu na službenom putu", ona je bila prepoznatljivo domaće lice, "femme fatale" radničke klase, nipošto kao, recimo, erotski glamuroznije Kathleen Turner i Kim Basinger iz tog razdoblja ili nešto kasnije Sharon Stone.

Takve izvedbe pretvorile su Furlan u najveći jugoslavenski seks simbol, sinonim za ex-YU erotiku, glumicu koja je donijela slobodu utamničenim ženskim tijelima kao nijedna prije i poslije, igrajući isprve sramežljive likove spremne izazivati kontroverze u konzervativnoj sredini i prevaliti put od zatvorenog sela do nudističkog kampa, kao u "Ljepoti poroka", još jednoj ulozi nagrađenoj u Puli.

Međutim, ona je na filmu prvenstveno bila žena iz naroda, sjajna u "običnim" ulogama seljančica ("Ljepota poroka") ili radnica ("Za sreću je potrebno troje"). Glumila je prirodno i nenametljivo, sjajila u običnim, životnim scenama kad s frizerkom u salonu komentira izgled sindikalca u kombinezonu napolju, kao u filmu "Pismo-glava" (1983.), njezinoj prvoj od dvije suradnje s Bahrudinom "Batom" Čengićem ("Gluvi barut", 1990.).

'Turneja' sa sobom

Zgodna i jedra kakva jest, mogla je, dakle, biti fatalno uvjerljiva kao ex-YU "femme fatale", ali i filmično-životna protagonistica radničke melodrame poput Grlićeve "Za sreću je potrebno troje", gdje je bila svojevrsni jugoslavenski odgovor na lik Debre Winger iz "Oficira i džentlmena", koja u stvarnosti neće dočekati "happy end".

Pa ipak, tragične devedesete ojačale su Miru kao glumicu koja je u Americi počela ispočetka, afirmirajući se u glumi na engleskom jeziku (serije "Babilon 5", "Izgubljeni"). Jednom kad se vratila u regionalnu kinematografiju, dvijetisućitih, sve su se privatne i kolektivne tragedije ocrtavale na njezinom licu, primjerice u drami "Cirkus Columbia" oskarovca Danisa Tanovića, gdje ona i Miki Manojlović nisu više bili isti ljudi kao u "Za sreću je potrebno troje".

Najviše za Furlan napravio je glumački meta-film "Turneja" Gorana Markovića. U tragikomediji koja ima dosta dodirnih točaka s klasikom "Ko to tamo pjeva", Mira je s Markovićem kreirala još jedan pamtljiv lik, Sonju, igrajući kroz nju fikcionalnu verziju same sebe – glumicu na turneji po zaraćenim mjestima i minskim poljima. Sonju odbacuju svi, uključujući Hrvate, neovisno o tome što je "igrala Dunda Maroja". S "Turnejom" je "izgubljena" Furlan barem nakratko egzorcirala kolektivne (po)ratne demone i pronašla svoj mir. Svoju i našu Miru također.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. travanj 2021 11:24