Moral, odnosno postupni gubitak istog kod protagonista koji se nalazi na rubu (ne)ispravnog pokreće atraktivni španjolski triler "Pogrešan korak"/"No matarás" Davida Victorija ("El pacto"). U prvom planu je Dani u tumačenju mladog španjolskog glumca u nezaustavljivom usponu Marija Casasa ("Palme u snijegu", "Nevidljivi gost").
Mladić se brinuo o bolesnom ocu sve do njegove smrti, predano radio u turističkoj agenciji i živio dosadnim, povučenim životom. Sve se mijenja kad jedne večeri upozna seksepilnu, misterioznu i impulzivnu Milu (debitantica Milena Smit). Prethodno je Daniju sestra Laura (Elisabeth Larena) predložila da pođe na put oko svijeta i ostavi sve iza sebe.
Dok se nećka da li da rezervira avionsku kartu i napokon simbolično "poleti", kako mu je savjetovao otac, Dani u "fast-foodu" sreće Milu i navuče se na njezinu igru. Lampice za sumnju pale se već u startu kad mu Mila uleti s molbom da plati njezina dva hamburgera jer joj dečko nije došao, a ona, kao, nije ponijela novčanik.
Međutim, Mila (na)pali Danija i kad mu poželi vratiti novac, pozivajući ga da dođe sa njom do obližnjeg studija za tetovaže, on je odluči slijediti, potiho željan neke avanture i bijega od dosade. Jedno piće, drugo, Dani pristaje na tetovažu i na kraju završi kod nepredvidljive Mile doma.
Sirove strasti među njima bildaju požudni erotski triler opipljivog napaljenja i slobodnijih scena seksa. No, pojavom njezina muža (Javier Mula) na vratima, od erotskog trilera će ostati samo triler, režiran u nabrijanom techno stilu, sukladno Milinoj pojavnosti nekakve rejverske "femme fatale".
Što se dalje događa, ne bi bilo fer otkriti potencijalnim gledateljima, ali može se zapisati da se stvari za Danija izmiču kontroli do krajnjih granica trilera i da će požaliti izlazak s Milom. Kamera Elíasa M. Félixa (radio kao pomoćnik na "Gnjevu mirna čovjeka" i zadnjem "Terminatoru") bila je nemirna i u spokojnijim uvodnim pasažima filma, pozicionirajući se često, karakteristično za festivalce, iza leđa Danija kojeg je slijedila u stopu.
Nakon situacije u Milinom stanu, kamera je nemirna i pomahnitala, u neprestanom pokretu, a glazba sve više zaglušujuća, ovjekovječujući Danijev stres i prenoseći ga na gledatelja. Naum je da gledatelj bude aktivno uvučen u situaciju/e i osjeti sve što osjeća protagonist, običan čovjek ubačen u neobičnu situaciju u kojoj se svatko može naći pa radi pogrešne korake i povlači nepromišljene poteze pod navalom stresa i njime izazvanog adrenalina.
Ovo je možda i najbliže što je žanr čistog trilera dosad došao "found footageu" (pronađena vrpca), premda Victori i Felix ne njeguju subjektivne i dokumentarističke kadrove, ali potenciraju frenetičnost kamere iz ruke i paze na okvir približno realnog vremena.
Ustvari, "Pogrešan korak" je, čak i prije toga, ekscesni trilerski odgovor na ekstremne akcijske filmove, a ako je Vicotori pronašao koju vrpcu, to je videokaseta Scorseseova crnokomičnog krimića "Idiotska noć" čiji je urbano-noćni košmar "trilerizirao" i preselio iz New Yorka u Barcelonu.
Noćne dogodovštine Scorseseova protagonista su "šetnja parkom" u usporedbi s Danijevima, s tim da se i Barcelona nameće kao košmarna konkurecija New Yorku sa svojim podzemnim svijetom. Apsurdne situacije iz "After Hours" ovdje su trilerski uozbiljene do "neo-noira", a povremeno svejedno, tipično žanrovski, traže takozvanu suspenziju nevjerice, pod uvjetom da gledatelj uopće stigne razmišljati o tome, misliti na "suspension of disbelief" jednom kad Dani bude uvučen iz jedne kaotične situacije u drugu i približi se točki odakle je upitno da ima povratka.
Visoki, adrealinski ritam trilera, boljeg za trenutno gledanje nego naknadno razmišljanje, ne popušta gotovo ni u jednom trenutku, podjednako iscrpljujući gledatelja kao i Danija koji do posljednjeg kadra više neće biti čovjek kakvog smo upoznali u prvome. Dani ulazi u film kao pozitivac, a iz njega bi mogao izaći kao negativac, na drugom kraju moralnog spektra. Ili možda ipak neće? Film radi "rez" i ostavlja kraj otvorenim da sam gledatelj odabere predznak za glavnog lika.